USKORO će izborni ciklus (neki u komentarima su mi preporučili bolju frazu: izborni cirkus), ali je li vaša omiljena stranka rekla što će s Uljanikom? Jesu li rekli što će s Petrokemijom koja i dalje proizvodi gubitke uspješnije od finalnog proizvoda? Što će s tvrtkom Croatia Airlines koja će u međuvremenu prodati sve, pa i penkalo na stolu direktora? Što će sa suvišnim učiteljima i nastavnicima, problemom koji će biti vidljiv kroz pet godina? Hoće li troškove ovršnog postupka smanjiti sa 700 na 50 kuna? Što sa županijama i općinama, konkretno, koliko otkaza će dati?

Na svako važno pitanje gotovo nijedna etablirana stranka nema odgovor. Reći "reforme" nije odgovor, reći "promjene" nije odgovor, a ni kritizirati predsjednicu na osobnoj razini također nije odgovor. Realno je to da velika većina političara i ne shvaćaju vrijeme, ni svijet 2020-ih, niti uopće imaju što ponuditi u takvom svijetu. Osim stagnacije. Upravo onoga što imamo.

Kada su se seljaci smijali inženjerima

Davno je bilo tome, slušao sam od svojih starih na otoku: došla je naredba iz Beča da sagrade novu otočnu cestu. To je bio dobar posao za lokalne seljake, carski inženjeri zapošljavali su lokalnu radnu snagu, a državna blagajna i onda se smatrala sigurnim i pouzdanim izvorom prihoda. Trasirali su cestu, pažljivo posložili serpentine, no naši seljaci se nisu mogli začuditi dvjema stvarima: na otoku su dva auta, pa čemu onda taj inženjer što slabo govori hrvatski traži rubno zaštitno kamenje i čemu traži svakih nekoliko stotina metara ugibalište da se automobili mogu lakše mimoići?

Šalili su se seljaci kako će se gospon načelnik i gospodin zapovjednik mjesta (jedan auto je imala općina, drugi vojska) valjda stalno voziti i mimoilaziti, a i rubno kamenje dobro dođe ako se popije malo više nego što bi trebalo… Prošle su generacije i umjesto dvaju vozila, otok je dobio stotine, pa ljeti i tisuće automobila i drugih vozila. Cesta, kako ju je projektirao austrijski inženjer, s rubnim kamenjem i mjestima za mimoilaženje, obnovljena je nakon 80-90 godina. Jer onaj koji ju je radio gledao je barem pola stoljeća unaprijed. Imao je viziju stoljeća u kojem će automobil postati nešto sasvim uobičajeno i gradio je cestu ne za danas, nego za tri generacije unaprijed.

Ima li uopće itko viziju Hrvatske 10 godina unaprijed?

Sjećate li se ijednog političara, ijedne političke mjere, bilo čega što se u Hrvatskoj planira ili izvodi tako da se gleda pola stoljeća unaprijed? Ili barem 10 godina? Kada čitamo da se porast hrvatskog BDP-a usporava, kada čitamo nemušte ideje o razvoju gospodarstva, kada shvatimo da se jaz prema razvijenim zemljama povećava umjesto smanjuje, onda je lako doći do zaključka da razvoj u nas uglavnom znači plivanje u kaosu, uz nadu da će se usput nešto ušićariti.

U Njemačkoj političari opominju tvorničare da njemačka autoindustrija treba prijeći na električna vozila. U Austriji su shvatili da nema više snijega kao nekada pa je cijela turistička strategija promijenjena i sada Austrija od ljetnog turizma zarađuje više nego od zimskog. U Rumunjskoj su zaključili da su ostali bez vrijedne IT industrije i uveli su porezne olakšice za informatičare.

Sve te mjere nisu za sada, nisu za danas, ni za jednu godinu. Mnoge od tih mjera kratkoročno generiraju gubitke, kao ukidanje poreza informatičkim firmama i godine su prošle dok su se rumunjski inženjeri vratili (ali i zadržali unosne poslove na Zapadu). Nije ni lako prebaciti autoindustriju na električna vozila, trebaju manje radnika, manje servisa, manje rezervnih dijelova, ali ako gledaš 30 godina unaprijed, onda se to mora jer inače naredna generacija Nijemaca neće imati kome prodavati čuvene njemačke dizele.

Razmišlja li itko u Hrvatskoj tako? Teško. Kada gledate posljedice, evo ih, razlika u životnom standardu u odnosu na slične države se stalno povećava:

Kraj domaće ekonomije kakvu znamo

Usporavanje rasta BDP-a u hrvatskim uvjetima najava je vremena koje dolazi, kraja rodijačke ekonomije i života od apartmana. Sustav u kojemu je država sve i sva, a vladaju državne firme i privatnici politički i rodbinski slizani s vlašću, pomalo se urušava jer nedostaje novca.

Hrvatski model poslovanja ovo sve izdržava dok ima novca od turizma i dok ima doznaka onih koji su otišli u inozemstvo. Ali to je varljivo održavanje. Oni koji su otišli s vremenom će se skućiti pa će i manje slati u Hrvatsku. Kroz 2-3 godine naša nova dijaspora će imati i bolje poslove, poznavati jezik, imati i bolje ugovore o najmu stana. Obitelji neće više živjeti odvojeno, a mnogi će izračunati da je jeftinije pozvati djeda i baku, nego plaćati čuvanje djece.

Ostaje turizam. Hrvatska od turizma postotno zarađuje više nego što zarađuju neki poznati turistički otoci po Atlantiku. No što tu nudimo? Osim nešto istarskih vila, lijepo uređenih stanova po gradovima i nešto hotela, hrvatski turizam se temelji na tisućama i tisućama tipskih betonskih apartmana, jeftino građenih, u boji koja je bila na akciji u Pevecu. Poneki i s gipsanim lavovima. Državna turistička strategija se temelji na "Pusti neka sagrade apartman, bit će sretni i nešto zaraditi, a i mi pokupimo neku poreznu pinku". To sada funkcionira jer je konkurencija trenutno mala. Grci su godinama štrajkali usred sezone, a ostati s djecom na otoku nije nešto što biste poželjeli. Turska je bila puna političkih nereda i previranja. Afričke destinacije isto. No vremena se mijenjaju.

Sve te destinacije se pomalo vraćaju, a turizma se hvataju i zemlje koje se nikada njime nisu previše bavile. Nemojte misliti da Albanija ili Rumunjska nemaju što pružiti jer itekako imaju. Turističke devize su svima dobrodošle, a jedna dobra srpska poslovica kaže "Para buši gde burgija neće". U svemu tome redovi istih prosječnih apartmana, kilometar od mora, iz kojih gledaš drugome u sobu, koliko će dugo moći biti atraktivni? Koliko će privlačiti goste? Ove godine još možda, za dvije godine teško.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala