ANALIZA KRIZE VLADE Što se krije ispod površinskog cirkusa?

ANALIZA KRIZE VLADE Što se krije ispod površinskog cirkusa?

Foto:

U TOKU je kriza vlade. Svakodnevno se broje glasovi, nadmudruje se o tome kad će se o čemu raspravljati u Saboru, tko ima većinu, političari se prepucavaju i pozicioniraju, iznose se velika "otkrića" o nedodirljivom Todoriću itd. No od drveća se teško vidi šuma i malo je analizâ koje se bave ovom krizom iz dublje i dalekosežnije perspektive. Ovdje ćemo pokušati upravo to.

Da će ova vlada biti nestabilna, nije bilo teško pogoditi. I sâm sam još u rujnu 2016, odmah nakon rezultatâ prošlih izbora, u jednoj analizi točno predvidio: "čini se da bi pregovori HDZ-a i Mosta opet mogli biti dugotrajni te da bi potencijalna vlada opet mogla biti dosta nestabilna i pasti možda već do proljeća 2017".

Skoro godinu dana nakon prošle krize vlade, imamo vrlo sličnu situaciju. Opet je sve išlo tako da je nakon SDP-ove intervencije u Saboru uslijedila Mostova intervencija u Vladi i onda HDZ-ovo rušenje vlastite vlade, u vladi su opet ljudi za koje se (s pravom) tvrdi da su plaćenici krupnog kapitala (lani je to bio Tomislav Karamarko zbog slučaja MOL, sada je to Agrokorov Zdravko Marić), a i lani i sada sa svih strana (s pravom) pljušte optužbe o povijesnom revizionizmu i neofašizmu... Jedino što nije jasno jest ponavlja li se povijest ovaj put kao tragedija ili je već riječ o farsi.

Most i HDZ

Jasno je da, osim politikantstva, potrebe da se namire različiti kadrovi, te Mostovog standardnog desnog populizma i realpolitičke uloge opozicije na vlasti, između Mosta i HDZ-a nije bilo i nema pravih programskih i ideoloških razlika i razilaženja. Naravno, jasno je da obje stranke pripadaju desnom spektru – Most to više uglavnom ne pokušava prikrivati (što su uspješno radili u počecima), a HDZ se zapravo nije vratio više prema centru, kao što su neki očekivali nakon Karamarka, jer Plenković još uvijek nije uspio ukrotiti desne frakcije HDZ-a i ekstremističkiji dio HDZ-ove baze.

Razlike postoje, sasvim je jasno, u samim strukturama stranaka. HDZ je dugovječna stranka, duboko povezana s privatizacijskim kapitalom (što je jako bitno u situaciji s Agrokorom) i s izrazito razvijenom klijentelističkom mrežom (od općinâ i županijâ preko podobnog kapitala do veteranskih udruga), frakcijski oduvijek podijeljena na desno-ekstremistički i tehnokratski dio (danas ih dobro predstavljaju npr. Zlatko Hasanbegović i Martina Dalić).

S druge strane, Most je sasvim svježa, još uvijek nekoherentna i labavo povezana, stranka, nastala na specifičan način iz mreže lokalnih nezavisnih lista, s izrazito malobrojnim članstvom i s iznimno naglašenom tehnokratsko-moralističkom crtom, ispod koje se kriju klerikalno-konzervativni počeci, koji se uglavnom i dalje ne stavljaju u prvi plan.

No unatoč svemu tome, pravih programsko-ideoloških razilaženja tu nije bilo. I jedni i drugi su bez većih problema izglasali Lex Agrokor (unatoč Mostovoj tobože ratobornoj retorici – Most je, uostalom, pristao biti s Todorićevim čovjekom u vladi u dva navrata), obje stranke su pokazivale nonšalanciju i izrazitu nevoljkost da se obračunaju s neofašističkim ekscesima i ekstremizmom (zbog čega i danas, neposredno kraj hrvatskog Auschwitza, sasvim neometano stoji domaća verzija pozdrava Sieg Heil), a Most je s priličnom lakoćom odustao od svojih zahtjeva za revizijom županijâ itd.

Što hoće Most?

Kakve su bile pozicije s kojima su i jedni i drugi ušli u sve ovo, uglavnom su jasne. Unatoč onome što mnogi analitičari, tendenciozno ili ne, plasiraju u javnost, govoreći o "faktoru nestabilnosti", "neodgovornosti" i sl., Most je priču zapravo odigrao realpolitički pametno, gledajući iz svoje perspektive. Što god govorili mainstream analitičari, neskloni Mostovim ucjenama i populizmu, potpuno je jasno da je Most, u situaciji u kojoj je bio na vlasti u koaliciji s HDZ-om, jednostavno morao biti "opozicija na vlasti" ako je htio da kao politička opcija opstanu i da ih HDZ ne proguta nakon čitavog mandata. U konačnici, obje su stranke desne, a zna se kako nakon čitavog mandata vrlo često prolaze manji partneri u vlasti.

Potpuno je jasno da je Most u priču sa Zdravkom Marićem i Agrokorom ušao radi lokalnih izbora iako zasigurno nisu očekivali ovakvu žestoku reakciju birokrata Plenkovića. No čitava situacija teško da će im se obiti o glavu. Most će u mogućim izborima najesen vrlo vjerojatno dobiti opet relativno sličan broj mandatâ kao i na prošlim dvojim izborima. Koliko god se analitičarima stabilnosti činilo da su oni "neodgovorni", Most radi ono što njihovoj glasačkoj bazi odgovara, a njihov desni populizam dobro prolazi kod određenih dijelova populacije.

Ono što im neki predviđaju – da nitko s njima neće htjeti koalirati – također nije točno. Iako se zasad čini da HDZ neće biti opcija za treću zaredom koaliciju s Mostom, SDP, s druge strane, s obzirom na svoju slabost, nesigurnost i labavost liberalne koalicije (nove inkarnacije Kukuriku i Narodne koalicije), pokazuje itekakve znakove da ne bi imali ništa protiv možebitne koalicije s Mostom najesen. To što ni takva vlada ne bi bila stabilna i koliko je koalicija Most-SDP uopće realna je sasvim drugo pitanje.

Što hoće HDZ?

Što se tiče HDZ-a, tu je isto većina toga dosta jasna. Andrej Plenković se, očito je, osjeća relativno siguran zbog dobre prođe HDZ-a u anketama. Situacija je daleko bolja nego prije godinu dana, a treba se sjetiti da je Plenković izvukao pobjedu na izborima i nakon što se prije ljeta 2016. bilo činilo da HDZ-u slijedi izborni potop. Tada je SDP, doduše, imao Zorana Milanovića i njegovu suludu taktiku skretanja udesno, no teško je argumentirati da sada ima sposobnijeg lidera na čelu – premda Davor Bernardić neće govoriti o "vojnim lekarima", "dedama ustašama" i sl., njegova beskrvnost i politički amaterizam će dostojno zamijeniti Milanovićeve katastrofalne taktičke procjene.

Plenković očito nije bio voljan trpjeti političku štetu ispadanja slabim zbog popuštanja Mostovim politikantskim ucjenama, a nedvojbeno je da će ova previranja i vjerojatne nove izbore iskoristi i za daljnji obračun s HDZ-ovom desnom frakcijom (Hasanbegoviću je vrijeme u HDZ-u, po svemu sudeći, odbrojano), koji su već pomalo i počeli. No najzanimljivije je pitanje samog Zdravka Marića. Bivši (realno i sadašnji) Todorićev čovjek već je bio, kao nestranački čovjek, u dvije HDZ-Mostove vlade, čak je lani figurirao i kao potencijalni mandatar vlade, a sad je zbog njega HDZ praktički srušio i svoju vladu – iako je sasvim očito da je Marić u velikim problemima zbog potrebe za, bar nominalnim, izuzimanjem oko odlučivanja u vezi s Agrokorom, kao i zbog javne percepcije čitavog problema. S obzirom da se moglo predvidjeti do čega bi zbog svega toga moglo doći, Plenković je vrlo lako, da je htio (i mogao), imao prilike uvjeriti Marića da se sâm povuče iz vlade. No nije to učinio, nego je radije odabrao rušenje vlade i kretanje prema vjerojatnim novim izborima. Jedini odgovor koji se tu nudi jest da Ivica Todorić još uvijek, unatoč tome što je vlada formalno preuzela upravljanje nad Agrokorom, ima itekakav utjecaj na vlast – premda je i iz Todorićeve perspektive upitno je li toliko držanje štange Mariću pametan potez. Nije da se ne bi mogao naći neki drugi sličan kadar, niti je, u konačnici, Marić u vladi ključan da bi Todorić na vladu imao utjecaja – iako treba reći da inzistiranje na tome da Agrokorov kadar izravno bude u vladi na ključnoj poziciji nije (bilo) iracionalno s obzirom na okolnosti.

Što nosi budućnost?

Karte će svakako biti otvorenije nakon lokalnih izbora. Trenutno su još sve stranke opterećene time da ne razljute svoje glasače pred izbore "neprincipijelnim" potezima, no nakon lokalnih izbora će biti puno slobodnije jer će biti više vremena za glasački zaborav. No teško da će se i nakon toga uspjeti složiti bilo kakva stabilna i dugotrajnija nova vlast bez izborâ. Izbori pak teško da mogu biti prije ljeta – ne mogu ići neposredno nakon lokalnih izbora, za vrijeme ljeta ih neće biti, tako da je rujan najizgledanija opcija za moguće nove izbore. Izbori pak strankama uglavnom ne odgovaraju – em su se već istrošile na prethodnim dvojim izborima, em većina ne može očekivati bitno različite rezultate. SDP izrazito slabo stoji u anketama, a postoje naznake da liberalna opozicija neće uopće zajedno ići na izbore. Jedina stranka kojoj izbori koliko-toliko odgovaraju je HDZ – koji zasad dobro stoji u anketama, ima čvrstu glasačku bazu i na kojima bi se Plenković mogao riješiti ekstremističkog balasta, s kojim se od početka nalazi u vrlo napetim odnosima.

Nije nimalo nemoguće da bi situacija nakon novih izbora najesen, što se tiče mandatâ, mogla biti vrlo slična sadašnjoj. Kao što je već rečeno, trenutno se ne čini da će bilo Most bilo HDZ biti skloni trećem koalicijskom eksperimentu. S druge strane, SDP, izgleda, ne bi a priori bio protiv koalicije s Mostom, no upitno je koliko će Most, zbog svoje ideološke pozicije (sjetimo se intervencije biskupa Vlade Košića prije godinu i po, kada se činilo da će Most otići s SDP-om), moći na to pristati, a ni takva vlada ne bi bila stabilna. Dodatni je SDP-ov problem to što sve više gubi vodeću poziciju na liberalnoj opoziciji (HNS je tu postao vrlo ambiciozan i dobio je krila – iako je pitanje koliko je to realno utemeljeno izvan Zagreba, unatoč SDP-ovom glavinjanju), a sve je očitije kako su previranja u samom SDP-u još uvijek daleko od gotovih. Velik broj članova i glasačke baze nema nimalo povjerenja u novog predsjednika, "liberalnog Karamarka" sklonog gafovima, a sasvim je jasno da Bernardić uopće ne kontrolira čitavu stranku.

Nema sumnje da bi se nakon mogućih novih izbora najesen mogle opet podgrijati priče o velikoj (HDZ-SDP) koaliciji, koja se dosta spominjala i koja se gurala ispod žita iz nekih evropskih krugova prije godinu dana. Ako se Plenković riješi istaknutijih desnih ekstremista nakon izborâ, ako odnos snagâ u Saboru ostane relativno sličan, ako Most ne bude htio ni s HDZ-om ni s SDP-om, i ako iz Bruxellesa netko malo jače namigne u tom smjeru – nije nimalo nemoguće da će se tehnokratski oportunist Plenković i beskrvni i slabi Bernardić, obojica zapravo ideološke tabule rase (unatoč tome kako se realpolitički postavljaju u trenutnim okolnostima), odlučiti na takav potez, uz standardna opravdanja o "neodgovornom Mostu", "potrebi za stabilnošću i nacionalnim jedinstvom", potrebi da "država funkcionira" itd.

Teško je znati kakve će okolnosti biti u budućnosti – još treba vidjeti što će biti s Agrokorom kada krene raspad, komadanje i eliminacija njegovih dijelova, a situacija je u svijetu također vrlo volatilna (od Donalda Trumpa nadalje). No čini se da bi Hrvatska, nakon dva desetljeća uglavnom relativno stabilnih četverogodišnjih izbornih ciklusa, mogla ući u duže trajno stanje nestabilnih i kratkotrajnih vlada, što bi moglo imati zasad nepredvidive posljedice. S druge strane, unatoč trenutnom površinskom optimizmu vlasti oko rasta BDP-a (iako rast BDP-a ne donosi automatski i rast životnog standarda), u ideološki izrazito polariziranoj Hrvatskoj nema prave perspektive realnog razvoja uz nastavak ovakve politike – dovoljno je istaći podatak, koji u mainstreamu nećete čuti, da su nam realne plaće po kupovnoj moći 2015. bile za 27% niže nego 1978 (prema izračunu dr. Josipa Tice s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu). Hrvatska nazaduje i nema nikakve perspektive – a tu ni HDZ, ni Most, ni SDP ne nude, niti mogu ponuditi, nikakva nova rješenja. Besmislena prepucavanja i cirkus u Saboru predstavljaju jedini njihov realan domet.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara