SVE ŠTO vam stalno objašnjava na obiteljskom ručku vaš stric, kum ili šogor, kada ste nakon sočne koljenice vi i on konačno spremni promisliti sudbinu Europe i porazgovarati o civilizacijskim problemima kontinenta, može biti istina. I ono o čemu vam s domaćih ekrana i novina govore desničari, Željka Markić, a iz Budimpešte viče Viktor Orban. Kršćanska Europa umire. Je li to kraj svega i tko je kriv?

Globalno, kršćanstvo je još uvijek dominantna religija.  Na Zemlji živi oko 2,3 milijarde kršćana koji čine jednu trećinu svih svjetskih religija. Samo, naš je fokus Europa. Konkretno, Europa je jedina regija na svijetu u kojoj se broj kršćana smanjuje. Statistika Pew Research Centra otkriva za mnoge turobnu sliku: Sjeverna i Latinska Amerika, Azija i Pacifik, Supsaharska Afrika, čak i Bliski istok i Sjeverna Afrika – svugdje je broj kršćana u porastu, dok ispred Europe stoji minus. Za pet godina, od 2010. do 2015., prirodni priraštaj (razlika između rođenih i preminulih) kršćanske populacije smanjio se za 5,6 milijuna ljudi. Za usporedbu, to je otprilike populacija Finske. Istovremeno, broj muslimana i ljudi bez religijskog identiteta je porastao za 2,3 i 1,4 milijuna.

Za europske kršćane i političke snage koje se asociraju vjerom, tradicionalizmom ili desnim svjetonazorom ovo nije ništa novo doli potvrda njihovih mračnih prognoza i signal da se zbiju redovi i pojača političko djelovanje. Znali smo odavno i upozoravali, reći će. 

Neugodna obrana od strahova i birtijskih istina

No budući da su statistika i sociološka istraživanja jedina, iako često vrlo neugodna obrana od strahova, birtijskih istina, projekcija, hiperbolizacija, ekstrapolacija i sličnog, moramo hladne glave sagledati cijelu situaciju i pokušati detektirati razloge. Koji su razlozi kršćanskog pada? Najezda imigranata i muslimana? Anti-kršćanska propaganda i politika sekularizacije? Problemi nataliteta i plodnosti? Proces emancipacije žena i urušavanje tradicionalne obitelji? Ekonomske tegobe? Ili društvene promjene u prioritetima i vrijednostima? Razlozi su vrlo kompleksni i višeslojni. 

Krenimo od teorije muslimanske i migrantske najezde. Migracije u Europu su u valovima raznog intenziteta krenule od sredine osamdesetih. Od tada i do danas, većinu migracija čine ljudi iz muslimanskih zemalja, iako su se u novije vrijeme u statistici našli i Kosovari, Albanci, Rusi, Indijci, Kinezi i drugi. Ali Europa je počela gubiti djecu ranije. Od početka mjerenja 1960., Eurostat je bilježio spor, ali siguran pad stope plodnosti, s 2,6 na 1,6 dijete 2016. Pritom ukupno stanovništvo ipak polako raste. Nekoć, u šezdesetima, prosječni godišnji prirast iznosio je 3,3 milijuna ljudi na godinu. Od 2005. do 2018. – svega 1,4 milijuna. Od 1992., stanovništvo Europe raste isključivo zahvaljujući migrantima i neophodnoj statističkoj korekciji. Migranti iz različitih muslimanskih i drugih zemalja već skoro 30 godina - a ne zadnjih četiri - utječu na demografsku sliku Europe. 

Muslimani se u Europi, unatoč popularnim strahovima, ne šire eksplozivno, ali jesu dosta snažno. Zbog mlade dobne strukture i većeg nataliteta naspram kršćanskog europskog stanovništva, Pew Research prognozira da će se muslimanski udio povećati bez obzira na bodljikave žice. Sve i da u svakoj zemlji Europe na vlast dođe Orban, udio muslimana će se povećati sa sadašnjih 4,9% na minimalno 7,4% do 2050.

Ne postoji uzročno-posljedična veza između kršćanskog pada i muslimanskog priraštaja

Treba biti svjestan da ne postoji uzročno-posljedična veza između kršćanskog pada i muslimanskog priraštaja. Na primjer, susjed iz vaše zgrade koji ima četiri, a vi jedno dijete ni na koji način nije utjecao na manji broj djece u vašoj obitelji. Vaše obitelji su plod različitih faktora i računica, pri čemu vjerski identitet nije osnovni. U 86-postotno većinski rimokatoličkoj Hrvatskoj, stopa nataliteta je demografski poraznih 1,4 djeteta. To znači da je iznimno visoka mogućnost da susjed i vi dijelite kršćanski identitet, ali se to ne manifestira kao velika obitelj. Muslimani ne opstruiraju kršćane u obiteljskim planovima, ne lupaju im u zid po noći i ne stavljaju plutonij u kavu. Bolji natalitet muslimanske populacije nije nekom crnom magijom vezan za broj kršćana u Europi i jedno ne uvjetuje drugo. Ali je očito da postoje drugi čimbenici u igri.

Prvi čimbenik je osobni odabir. Kršćanska populacija slabi zbog toga što se ljudi u nekom trenutku svog života dobrovoljno odriču kršćanskog identiteta ili napuštaju organiziranu vjeru kako bi istražili individualne oblike duhovnosti, agnosticizma i dr. Istraživanje Pew Research iz 2018. pokazuje da u zapadnoj Europi ljudi polako napuštaju kršćanski identitet unatoč odgoju u kršćanskoj tradiciji. Ljestvicu predvode Belgija, Norveška, Nizozemska, Španjolska i Švedska, gdje od 28 do 22% ljudi napušta kršćanski identitet. 

Dekršćanizacija najizraženija u zapadnoj Europi

Proces dobrovoljne dekršćanizacije je daleko izraženiji u zapadnoj Europi. Istočna Europa je neusporedivo religioznija od zapada. Kršćani istočne Europe su neovisno o denominaciji daleko konzervativniji po pitanju istospolnih brakova, pobačaja ili odnosa prema muslimanima i migrantima. U istočnoj Europi je k tome vjerski identitet snažno vezan za nacionalni identitet, što objašnjava zašto su percepcija važnosti kršćanstva i strah od najezde tuđinaca i urušavanja europske civilizacije puno izraženiji na istoku. Budući da se u gotovo svim zemljama zapadne Europe bez obzira na pad većina ljudi još uvijek izjašnjava kao kršćani, ova kulturološka i društvena razlika je vrlo bitna.

Jer na djelu je proces modernizacije. Kako su tijekom četrdesetogodišnjeg sociološkog istraživanja primijetili sociolozi Ingleheart i Welzel, prelazak iz industrijskog u postindustrijski život odražava se na promjenama u vrijednosti i društvenim normama stanovništva. Na smjenu vrijednostima „preživljavanja“ i sigurnosti, dolaze post-materijalističke vrijednosti osobnog izražaja i individualizma. Velika obitelj, znamo, bila je potrebna za učinkovitu obradu zemlje i pomoć u obiteljskom gospodarstvu. Brza urbanizacija i promjena u načinu rada doslovce je izbrisala tu potrebu. Danas pojedinac može sam, bez pomoći obitelji, sela ili klana doseći relativnu ekonomsku i fizičku sigurnost. U urbanoj i pomiješanoj sredini društva koje je prešlo na usluge i tehnologije, koje je relativno bogato i demokratsko, čovjek se posvećuje samoaktualizaciji i okreće tzv. hedonističkim vrijednostima (kako ih je nazvao politolog Klingemann). Period aktivnosti tijekom dana se produžio i čovjek razvijenog postindustrijskog društva ga osim posla koristi za užitke (sve češće audiovizualne), socijalizaciju i osobni razvoj. Tradicije, obitelj, vjera i vjerski identitet gube svoju važnost. To se događa u zapadnoj Europi.

Nestabilna i nesigurna društva više vrednuju tradiciju, nacionalni i vjerski identitet

Prema Ingleheartovoj teoriji, društva koja su ekonomski nestabilna i nesigurna više vrednuju tradicije i nacionalni i vjerski identitet kao sigurnosnu barijeru – otočić razumljive i komforne stabilnosti. Pri tome se negativno odnose prema migracijama (ekonomska prijetnja) i svim pojavama koje ugrožavaju tu sliku. To je istočna Europa. Kršćanski istok Europe se relativno nedavno riješio komunizma i dominacije SSSR-a te Jugoslavije. Nanovo otkriven, odnosno oslobođen kršćanski identitet uzeo je maha. Zbog ratova, Osmanlija, rimokatoličko-pravoslavnog rascjepa i dugogodišnje ateističke preše, zemlje istočne Europe gaje čvrstu vezu između vjerskog i nacionalnog identiteta te, prema istraživanju Pew Centra, u vjeri više vide kulturološku i tradicijsku komponentu nego osobnu vjeru. Zapadna Europa ima slabiju vezu između vjerskog i nacionalnog. 

Promjena uloge žene također je bila dobrim dijelom uvjetovana društvenim promjenama. Žene su dobile mogućnost ostvarivanja karijere i stvaranja svoje sigurnosti koja više nije ovisila o mužu-lovcu. Tradicionalna uloga se promijenila, a vrijeme za obitelj i djecu – smanjilo. Modernizacija i sekularizacija društva mijenja i značaj braka. Prema Eurostatu, broj brakova na 1000 stanovnika gotovo je dvostruko manji danas nego 1965. Paralelno, u istom razdoblju povećao se broj razvoda. Smjena generacija također igra svoju ulogu. Ključnu ulogu u promjenama danas igraju generacije koje su rođene u doba sveobuhvatne sigurnosti koje nemaju iste vrijednosti kao generacije rođene u doba neizvjesnosti. 

Ekonomija i inter-europske migracije isto unose svoje korekcije. Unatoč spomenutoj jačoj religioznosti istočnoeuropskih zemalja, upravo te zemlje imaju vrlo nisku stopu plodnosti i inter-europske migracije. Na primjer, Poljska ima stopu svega 1,32 djeteta (manje nego Hrvatska), a Grčka – 1,33 dijete.

Je li kršćanstvo zaista osuđeno na propast?

Ispada li na kraju da je kršćanstvo doista osuđeno na propast? To je krivo postavljeno pitanje. Pravo je pitanje kako će izgledati kršćanstvo budućnosti? Kao prvo, rast potrage za individualnom vjerom i oblicima duhovnosti nije istovjetan totalnom raskidu s kršćanstvom. Ljudi gube vjeru u institucionaliziranu Crkvu i ne žele se asocirati s njom. Ali kako pokazuje Ingleheartovo istraživanje, sekularizacija nije predodređeni proces. Dobar primjer je SAD koji je iznimka jer je unatoč strahovitom napretku još uvijek dobrim dijelom očuvao tradicionalne vrijednosti, iako se i tamo slika polako mijenja, a natalitet pada. Postoji naravno i teoretska mogućnost da bi muslimanski priraštaj mogao pozitivno utjecati na privrženost kršćanskim vrijednostima.

Naime, profesor sociologije s Kalifornijskog sveučilišta u Los Angelesu Rogers Brubaker tvrdi da je veliki migrantski val u Europi potaknuo kršćansko proljeće, kao obrambeni identitetski mehanizam. No nije izvjesno koliko će trajati efekt i hoće li se pretpostavka, ako je istinita, pretočiti u veći kršćanski natalitet.

Kršćanstvo je, zaključuje Centar za istraživanje globalnog kršćanstva, doživjelo veliki pomak s globalnog sjevera na globalni jug. Subsaharska Afrika, Latinska Amerika i Jugoistočna Azija već su danas najveći generatori nove kršćanske populacije. U razdoblju 2010.-2015., kršćanska populacija se povećala za više od 65 milijuna; Afrika danas ima čak 630 milijuna kršćana. U tom kontekstu, razlike između zapadne i istočne Europe izgledaju sitno i trivijalno. Novo lice kršćanina sutrašnjice nije bijelo nego afričko, azijatsko i latinoameričko. Budući da nema učinkovitog i brzog načina dizanja kršćanskog nataliteta, europska praznina se može nadomjestiti isključivo na račun postepene i veće migracije iz kršćanskog dijela Afrike (ili Azije i Latinske Amerike).

Politika zaštite kršćanstva i kršćanskih vrijednosti putem izgradnje zidova i postavljanja bodljikavih žica, prividno učinkovita, samo će ubrzati izumiranje kršćanstva. Otvaranje pak može udahnuti novi život kršćanstvu Staroga svijeta.