POSAO koji je u slučaju Zagorec trebala uraditi država, napravila je protuofenzivna taktika Ante Nobila na drugom suđenju njegovom klijentu Hrvoju Petraču, kao i svjedokinja obrane; Snježana Šiprak, koja je odigrala ulogu "dvostruke agentice".

Nobilo je na suđenju u kojem je njegov klijent Petrač bio optužen za otmicu sina velikog prijatelja Zagorca, kao pobornik taktike "napad je najbolja obrana", iznoseći Petračevu obranu žestoko nasrnuo na Zagorca, optužujući ga da je ratni profiter. Kao čovjek zadužen za nabavu oružja, tvrdio je tada Nobilo, Zagorec je neovlašteno prisvojio ogromna materijalna sredstva namijenjena kupovini oružja za obranu i oslobođenje Hrvatske.

Nobilo nije krio da je Petrač kao pravi prijatelj priskočio u pomoć Zagorcu i sa svojim tvrtkama poslužio za legaliziranje milijuna deviza isisanih iz MORH-a, od strane osobe ovlaštene raspolagati sredstvima za "kupnju oružja i opreme namijenjenih za obranu suvereniteta RH", kako navodi MUP o kaznenoj prijavi podnesenoj protiv Zagorca, nakon što je u Nacionalu, bliskom Petraču, izašao tekst o torbama u kojima je Zagorec navodno čuvao "svoju" zbirku dragog kamenja.

Petrač je na suđenju tvrdio kako je Zagorec upravo njemu povjerio da pokuša prodati dragulje, a pitao ga je i o računu u austrijskoj banci na koji je imao pristup, uz Tuđmana i Šuška i za koji je navodno i njemu dao šifru da se posluži.

U sklopu Nobilovog plana, da suđenje svojem klijentu pretvori u kontra suđenje ocu otetog Tomislava i svjedoku optužbe, generalu Zagorcu, na suđenju se, kao svjedokinja obrane ukazala vidjelica koferčića prepunih blještavih dragulja i bivša tajnica generala Zagorca u MORH-u, Snježana Šiprak. Ona ništa nema sa otmicom, ali kaže da ima sa draguljima a tajnu i fascinaciju o sadržaju Zagorčeve čarobne škrinjice je brižno čuvala više od deset godina, da bi je onda podijelila sa prepunom sudnicom zagrebačkog Županijskog suda i svekolikom hrvatskom javnošću.

Njeno svjedočenje je nije pretvorilo u Ankicu Lepej sa retrogradnom amnezijom, ali je zato Nobilo izborio taktičku pobjedu: pozornost javnosti, a sa poslovičnim zakašnjenjem i organa kaznenog progona je sa suđenja za otmicu Petraču starijem, mlađem i njihovoj ekipi, (koji su ionako nešto priznali, a dobar dio i "odležali"), skrenuta na Zagorca i njegove navodne zloupotrebe novca za obranu domovine.

Informacije po kojima je upravo Snježana Šiprak za vrijeme otmice, zahvaljujući kontaktima sa pripadnicima kriminalističke policije, Petraču dostavljala informacije o istrazi, naravno nisu dobile toliku pažnju, jer je sve zapanjila priča o safirima, rubinima i dijamantima, koje je pred očima Zagorčeve tajnice, donio njemački juvelir Josef Rothaichner. Ali Babino blago koje je zaslijepilo Zagorca trebalo je poslužiti kao jamstvo za kupnju raketnog sustava S-300, ali se Zagorec prema mišljenju MUP-a i Državnog odvjetništva vezao za njega s jednakom strašću kao i Golum za Prsten, pa ga je, tvrdi Petračeva strana, ponio za uspomenu kada je nesretnog 3. siječnja 2000. počeo pakirati kofere sa Krešimirovog trga.

Priča po kojoj su dva stara druga zaratila nakon toliko zajedničkih  druženja, poslova i milijuna, a sukob započet otmicom djeteta, nastavljen spektakularnim suđenjem Petraču i najnovije, prijavom protiv Zagorca koji je u bijegu zbog krađe dijamanta, ima sve elemente za jedan punokrvni hrvatski spektakl AVA produkcije.

Slobodna celuloidna interpretacija bi uz otmice, hvarske uvale, dubrovačke zidine, zagorske vinograde, zagrebačke garaže  i ljepotice iz Downtowna, mogla sadržavati i skeč sa vojne parade na Jarunu, kojom se željelo zastrašiti pobunjene Srbe dva mjeseca prije "Oluje", a u njemu bi, umjesto labudica koje su nosile urnebesno smiješne cijevne makete ubojitog sustava S 300, pred u bijelo obučenim šefom svih parada 90-ih, mogli provozati koferčiće sa draguljima.

Zvonko Alač