LEKTORICA hrvatskoga jezika Nives Opačić na tribini Društva hrvatskih književnika (DHK) danas je izjavila kako je u Hrvatskoj devedesetih godina primitivno nametanje nekih stvari u jeziku dovelo do toga da smo postali "mučavi" govornici pa zbog toga imamo strah od jezika.

Ustvrdila je kako su Hrvati od početnoga entuzijazma postali žrtve vlastitoga jezika pa se u njih usadio nevjerojatan strah da će izgovoriti svoje riječi na nepravilan, odnosno pogrešan način.

Kao posljedicu toga straha, ocijenila je, i danas imamo, na primjer, u službenim glasilima, na radiju, na televiziji, naglaske kojih nema nigdje. To nisu regionalni naglasci, a slušamo ih samo zato što su "oni načuli nešto" o naglascima, rekla je Opačić i dodala kako je lako to što tako govore ljudi koji ih govore, ali je problem kad tako govore i novinari koji ih pitaju.

"Strah od jezika"

"Mi smo devedesetih godina svjedoci velikoga uzleta u hrvatskom jeziku, a kad nešto jako naglo skoči, onda je sva prilika da će i pasti", rekla je lektorica i dodala kako su se u tom velikom skoku nametnuli neki ljudi koji su proglašavali: ovo je hrvatsko, ovo nije hrvatsko.

Naglasila je kako su se ti ljudi silno "uzbunili na tobožnje srbizme" te dodala kako su se u tom dijeljenju riječi dogodile velike pogreške i da se tada javio strah.

Na pitanje kako komentira hrvatsku jezičnu putanju od euforije do ravnodušnosti, odgovorila je kako su te putanje manje-više stalne u hrvatskom jeziku. Ako gledate još od Andrićeva "Braniča jezika hrvatskoga" iz 1912. pa jezičnih savjetnika između dva rata, sve do Jugoslavije i u postjugoslavensko vrijeme, kao i u vrijeme hrvatske samostalnosti, možete vidjeti kako se stalno javlja isti uzorak.

Opačić: Jezik nije balon

Najprije je, smatra, bilo veliko oduševljenje što je došlo nešto novo, međutim, vrlo se brzo to raspline jer jezik nije balon. 

Za Brodnjakov "Razlikovni rječnik srpskog i hrvatskog jezika" rekla je da je to knjižurina u koju je utrpao sve i svašta, što nije bilo potrebno, pa ispada da su ogromne razlike između hrvatskoga i srpskog jezika. Razlike u knjižici Guberine i Krstića iz 1940. svedene su na puno manji opseg i bile su primjerenije, ocijenila je lektorica.

"Mi smo u uz jezično i obrazovno zapušten narod upali u novu situaciju", napomenula je i dodala kako bi, da su se držali Jonkeove "elastične stabilnosti", znali da ono što je nekad bilo, nije nužno bilo i loše. Poručila je kako o jeziku treba razmišljati, treba ga promišljati, učiti, voljeti, uspoređivati i tragati.