Majka autističnog dječaka zbog incidenta u tramvaju pisala ZET-u: "Kontroloru Mile, vi ste idiot"

Majka autističnog dječaka zbog incidenta u tramvaju pisala ZET-u: "Kontroloru Mile, vi ste idiot"

Foto: Davor Visnjic/PIXSELL

MAJKA petogodišnjeg dječaka kojemu je dijagnosticiran srednji autizam danas je na Facebooku podijelila pismo koje je uputila ZET-u. U pismu je opisala traumatično iskustvo koje su ona i njezin sin doživjeli u tramvaju ZET-a.

Njezinu objavu prenosimo u cijelosti.

"Moja strana priče je ljudska"

"Dragi cijenjeni naš ZET-e, teško je započeti pismo s milijun misli koje prolaze i navalu vrlo bujnih, nemirnih i stresnih emocija...iskustvo današnjeg dana me sigurno promijenilo i odlučila sam od sada jasno, bez dvojbi, davati do znanja svima i pokušati promijeniti neke meni nepojmljive i neljudske postupke...jer društvo u kojem mi živimo, nije niti svjesno različitosti, niti humano, niti želi razumjeti. Zato postoje zakoni, pravilnici, propisi...da mi ne bi bili humani...ili puno razmišljali.

Moja strana priče ne govori o propisima. Moja strana priče je ljudska.
Majka sam petogodišnjeg dječaka s dijagnozom srednjeg autizma.
Onaj tren kad sam donijela životnu odluku da ću postati majka, najviše me veselila činjenica da ću svoje dijete učiti o ovome svijetu. Nažalost, s dijagnozom je stigla činjenica da svijet trebam učiti o svome djetetu.

Jer, mi ne živimo po vašim svjetskim pravilima...trudimo se i ponekad uspijemo...nije da ne želimo, nego ne možemo...
Nije svaki autizam isti i nije kao u filmu "Kišni čovjek"...i nisu svi autisti nadareni...više od polovice njih ima inteligenciju ispod prosjeka. Tu nažalost spada i moje dijete.
Autizam podrazumijeva niz poteškoća. Moj Filip u sklopu te dijagnoze, ima još 7 dijagnoza (od kojih je najgora nerazumijevanje jezika i govora, pored toga i druga tjelesna oštećenja, radi kojih je do sada prošao 4 operacije...

To je uvod, ukratko...", započela je Filipova majka priča o svojem sinu.

"Ustajemo u 5:30 sati jer imao rutinu koju moramo proći"

Pojasnila je kakve su terapije za njezinog sina i kako izgleda njihova dnevna rutina.

"Ne znam dali imam pravo na besplatan prijevoz (uostalom, nije me briga), budući da mu je Zavod za vještačenje dodijelio III stupanj invaliditeta, što je šokantno, ali opet ništa čudno za naše društvo...Npr. u sustavu našeg zdravstva ne postoje terapije za njega. Roditelji autistične djece plaćaju privatno terapije. Isto tako, naše društvo smješta te ljude u psihijatrijske ustanove, jer ne postoji nikakav drugi plan što s njima kad njihovih roditelja više neće biti...oni su otpisani.
Dakle, svoje dijete svaki dan vozim, po preporuci doktora, javnim gradskim prijevozom na privatne terapije ili u vrtić...imamo auto. Ali ga vodim na tramvaj. Dijete voli tramvaje.

Ustajemo u 5:30, jer imamo rutinu koju moramo proći da bi u miru izašli iz stana i na stanici čekali svoj tramvaj.

U 8:33 ujutro ispod Mosta Mladosti je stigla naša sedmica. Ulazimo uvijek na prva vrata i uvijek kupujemo dvije karte, jer kad se vraćamo Filip mora ući na zadnja vrata. Kad idemo prema gradu, on mora sjediti na prvom sjedalu...kad idemo kući on mora sjediti na zadnjem...sreća, ima ljudi koji se ustanu i hvala im od srca. To su situacije koje ja mogu predvidjeti i spriječiti njegov ispad. Ali, uvijek se dogode neke nove stvari i to je nemoguće...

Jutros nam nije stigla niskopodna sedmica, nego stara i on nije htio u nju. No, red se mora poštivati i ne smijemo kasniti na terapije. Isto je red da kupimo karte, jer ga mama uči da to mora i nije se lijepo švercati. Ipak smo mi rođeni u ovom gradu i naši djedovi i bake. Imamo zagrebačku kulturu. Osim toga, njegov djed je radio davnih dana u ZET-u i učio i njegovu mamu da treba platiti kartu...Ali bio je stari tramvaj. I Filip je dobio napadaj bijesa...vrištao, plakao, udarao me nogama. Uz to, pun tramvaj ljudi, neki dječaci idu u školu i sjede na mjestu za invalide.

Ušla je prva kontrola i prošli smo test...no, Filip nije u Šubićevoj htio dolje. Pa sam ga nekako jedva izvukla, jer moramo presjedati. Nije htio dati ruku, trgao se, bacao po podu, vrištao, trčao u krug, a ja sam se svim silama trudila nekako ga zadržati da ne ode pod auto...
Došla je jedinica i ni u nju nije htio. Opet sam ga ugurala u nju...sreća, jedna gospođa se ustala. Opet kontrola i sve je u redu. Nakon pet stanica, trebamo sići na Kennedyjevom trgu, a on opet ne želi i ne prestaje sa bacanjima...na putu do terapije uskače u najveće lokve vode, viče, vrišti...jedva uđe u sobu s terapeutkinjom i nakon pola sata pobjegne plačući van...", napisala je.

"Ulazimo na zadnja vrata"


"Presvlačim ga dok se baca, od vrištanja ne čujem vlastite misli, niti terapeutkinju...
Ali idemo kući...tu se primirio malo. Hodamo do stanice. Iznerviran je, jer je netko prije njega na pješačkom stisnuo gumb za zeleno...ne želi mi dati ruku dok prelazimo cestu. Stignemo na stanicu, želi hodati po pruzi...gleda moje gležnjače i izluđuje ga kako sam gurnula hlače u njih. Ne smijem ga dotaknuti. Nervira ga kako mu stoji kapa na glavi.

Dolazi tramvaj broj 17. Ulazimo na ZADNJA vrata. Netko je već stisnuo gumb, pa su se otvorila. Opet ispad. Cvikam kartu...sretna...još malo i kod kuće smo. Ali, moramo presjedati. Silazimo u Šubićevoj. Vidi pekarnicu i HOĆE pizzu. Uđemo, a njemu to MORA BITI ODMAH, bez obzira na to što je red. Opet vikanje i vrištanje. Kupimo pizzu, HOĆE sjesti na stol i jesti. I posjednem ga. Napokon mir i napokon osmjeh na licu mog sinčića...i zaboravim na sve. Samo da mi se on smije i da je sretan. No, on sad HOĆE sok. Teta koja radi u pekari ima svoj red ispred sebe, ona ne vidi nas... niti itko iz tog reda.

A ja ne mogu u red, jer moram stajati pored njega...nakon vikanja, spuštam ga sa stola i stajemo u red. On je van sebe...jer sam njega izbacila iz rutine. I čekamo da nas teta usluži. Na drugom kraju pekare su sokovi. Naglas govorim da me svi čuju: FILIPE, ODI PRSTOM POKAŽI KOJI SOK...jer nekad pogriješim...kako smo se mi maknuli iz reda u lijevo, teta je poslužila drugu tetu...koja je stajala gdje je red...

I napokon nakon mog dozivanja se odazvala i preodgajala nas da moramo čekati u redu. Dobili smo sok i sad idemo čekati drugi tramvaj. Broj 7. Dolazi. Ali opet stari, nije niskopodni. Filip ne želi ući.

Ok...ne žuri nam se sad, čekamo drugi...

Nervira ga slika na košu za smeće, ne smijem držati ruke u džepovima, patenti na džepovima mi moraju biti zatvoreni, ne smijem se nasmijati, ne smijem govoriti, ne smijem ga pogledati. Viče jer želi ODMAH NA TRAMVAJ. Nakon 5 minuta (meni se činilo vječnost), dolazi niskopodna sedmica. Ulazimo na ZADNJA vrata, poluprazno sve i njegovo mjesto slobodno. Sjednemo jedno pored drugoga. Idila napokon. Tišina. Jede komad pizze. Prstom mi pokazuje prema van...nečemu...ničemu...ne mogu dokučiti čemu i pravim se da razumijem, samo da je on sretan", objasnila je u pismu.

Kontrolor Mile

"Folnegovićevo naselje. Tu na scenu stupa Vaš kontrolor...radi kojeg i pišem toliko. Ogroman čovjek...vidi se iz aviona koji je sirovinski sastav...i na prvi pogled navodi na misao kako s njim nema zafrkancije i radi čovjek pošteno svoj posao...ma on živi svoj posao! Zaskoči me odmah. Izvadim kartu i dam...tek sad si mislim...nemam pojma koliko je bilo sati, pogledam na aparat, ali ne vidim dobro...čini mi se da je 10:56?
0
I tako on svojim uređajem otkrije da mi je istekla karta, a ja kažem da smo čekali drugi tramvaj (nisam se snašla ), a on, zvat ćemo ga Mile - po gradonačelniku, da njemu dolazi vozni red i on zna sve...kad koji tramvaj kasni...i gledam ja njega u čudu, divim mu se, on je moj heroj.

I Mile odluči: "Van na sljedećoj! "

Kažem ja njemu da ne idem van, jer je dijete invalid, ima autizam i ne mičemo se...Filip zna rutinu, izlazimo ispod Mosta Mladosti. I napokon je mir i ništa na ovome svijetu mi više do kuće neće poremetiti taj mir. Oprostite, ali tako sam se osjećala. Instinktivno sam govorila i odlučila. Jedna gospođa u tramvaju mi je viknula neka mu kažem da ne radi aparat...meni tada prođe slika u glavi da doista ljudi nisu mogli cvikati kartu i da su si govorili međusobno kako aparat ne radi...oprostite, nisam tada obraćala pažnju, jer živim autizam...zagledala sam se tih 6 minuta tišine u oblake...Dođe Mile do mene i traži osobnu, ja sad se povodim za drugima i kažem da aparat ne radi (mrzim inače takve glupe izgovore), ali on savjesno radi svoj posao i meni više ne dozvoljava reći niti riječ. I opet da idem van. Dižem dijete, on drži pizzu u rukama. Mile je izašao na stanici, ne znam je l' Savica ili Borovje, nisam pohvatala, jer u tom trenutku je Filipu pala pizza na pod od tramvaja i on je nastavio jesti", opisala je početak događaja u tramvaju.

"Filip vrišti, a Mile ne odustaje..."

"Ja sad ne znam što napraviti, ali instinktivno Filipu uzimam pizzu (da ne jede s poda) na što Filip poludi, a istovremeno Mile vani na stanici pred vratima čeka nas kao da je uhvatio krvnike iz krvave pljačke FINE u Zvonimirovoj 2005.god., nabrijan kao nekada Ivica Kostelić pred slalom...Tu sekundu vrata se počinju zatvarati, a Mile uzeo zalet, zaustavio vrata i uskočio natrag pred nas, da mu ne pobjegnemo.

Filip vrišti, a Mile ne odustaje...mislim da sam mu rekla da je IDIOT. Stojim iza toga što sam rekla. Deklarirano tvrdim da je idiot i nije mi žao. Rekla sam mu i da ga treba biti sram što se iskaljuje i diže invalidno dijete i tjera nas van. Ali nije on shvatio, nego mi je zaprijetio kamerama. Rekla sam mu da i policiju zove. On se sav uskomešao, svidjela mu se ta ideja, rekao je da bude...i nestao. Iskreno, taj tren me za ništa i nikoga nije bilo briga...kad pored sebe imate dijete koje je stalno uznemireno i morate paziti da se ne ozljedi, jer nema osjećaj o prostoru i svom tijelu, ne možete komunicirati s njim, jer vas ne razumije...taj tren ne možete komunicirati niti s drugim ljudima i puno puta odreagirate burno...

Mi smo ostali još u tramvaju te naše dvije stanice. Pogledala sam na kartu. Cvikala sam ju u 10:16. Dakle, punih 32, 33 minute je istekla...što sad. Filip hoće jesti pizzu s poda, ja ne dam, vrišti, trga se, a ja gledam ispred po tramvaju gdje je Mile i nema ga, nestao je...jer sam si pomislila, nek ide kvragu, evo napokon naša stanica ispod Mosta Mladosti, pa ćemo riješiti sve. Neću bježati od odgovornosti, jer nije lijepo se švercati. Izašli smo, ali njega nije bilo. Iza našeg tramvaja je stigao još jedan. I pričekali smo da svi izađu. Čekali smo njega, ali ga nije bilo...na putu do kuće nastavak ispada, u kući ispadi...toliko iscrpljeno dijete. Moja ribica spava već dva sata.

Propisi su propisi. Ja to znam. I iskreno, namjera mi nije bila da se švercam. I platit ću kaznu.

Ovim putem sam samo htjela da privučem Vašu pozornost i pozornost našeg društva na probleme i borbu s kojom se susrećemo svakodnevno mi roditelji i naša djeca. Bez obzira na propise, Mile je mogao biti humaniji i saslušati. Nismo svi pokvarenjaci, lopovi i lažljivci. Neki od nas jednostavno nemaju zlu namjeru. Tako ispadne slučajno. Svaka njemu čast na obavljenom poslu i ja mu od srca želim puno poslovnih uspjeha u budućnosti. Ali je idiot", napisala je.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara