KOLIKO će nadolazeća kriza biti ozbiljna može se zaključiti iz toga da je do sada 28 zemalja iskazalo interes za pomoć od Međunarodnog monetarnog fonda (MMF). Direktorica MMF-a Kristalina Georgieva je na godišnjem sastanku MMF-a i Svjetske banke iznijela informaciju da je od početka rata u Ukrajini ta organizacija raznim državama osigurala 90 milijardi dolara zajmova u 18 programa, ili dopunama starih programa.

Od početka pandemije MMF je omogućio 230 milijardi dolara "financijske pomoći" za čak 93 države. "Potrebni su snažniji napori da se suočimo s nesigurnošću pristupa hrani - 345 milijuna ljudi doživljava akutni nedostatak hrane", dodala je Georgieva.

MMF pomno prati globalnu krizu hrane, a ukupno 48 zemalja je izravno pogođeno nesigurnošću hrane, posebno u podsaharskoj Africi. Izvršni odbor MMF-a je krajem prošlog mjeseca odobrio novi mehanizam za hitne zajmove s malo uvjeta, kao podršku zemljama koje su ugrožene ovogodišnjim rastom cijena hrane, posebno od početka ruske invazije na Ukrajinu.

Bogatima će pasti standard, siromašni će gladovati

Lako je zaključiti da se sve više siromašnih država zadužuje samo da bi uspjele platiti uvoz hrane i prehraniti svoje građane. MMF, Svjetska banka i druge svjetske institucije, nakon što su većinu godine nijekali mogućnost izbijanja ekonomske krize, u zadnje vrijeme priznaju da je ulazak razvijenog svijeta u recesiju izgledan.

Ali nadolazeća kriza ima sasvim različite implikacije za razvijene države EU, Sjeverne Amerike i Azije nego za siromašne države Afrike, Južne Amerike i Bliskog istoka. Bogati će doživjeti blagi rast nezaposlenosti i pad standarda, a siromašne zemlje će biti u opasnosti da ne mogu prehraniti vlastito stanovništvo.

Plan MMF-a je da pomogne najsiromašnijima posuđivanjem financijskih sredstava, po puno povoljnijim uvjetima nego što bi te zemlje mogle dobiti od privatnih financijskih institucija. Ali veliki dio tih država već ima neodržive razine duga i pitanje je hoće li moći vratiti zajmove MMF-a, makar oni bili jako povoljni.

Rast cijena hrane dovodi do gladi, počeo je u prvim mjesecima pandemije

Iako MMF sugerira da je za rast cijena odgovoran rat u Ukrajini, podaci se ne slažu s tom interpretacijom. Prema podacima koje prikuplja Organizacija za hranu i poljoprivredu UN-a (FAO), cijene hrane na svjetskom tržištu su počele rasti prije početka rata u Ukrajini, i to još sredinom 2020., tj. u jeku pandemije.

FAO-ov indeks cijena hrane (FFPI) je mjera mjesečne promjene međunarodnih cijena košarice prehrambenih proizvoda. Sastoji se od prosjeka pet indeksa cijena robnih grupa ponderiranih prosječnim udjelima izvoza svake od grupa u razdoblju 2014.-2016. Znači radi se o relativno dobrom mjerilu koje mjeri prosječan rast cijena hrane na globalnom tržištu, što je posebno važno za zemlje uvoznice hrane.

Bazne cijene su stavljene kao prosjek cijena od 2014. do 2016., i iznose 100. Rast indeksa sa 100 na 130 znači da su cijene narasle za 30 posto, a pad indeksa sa 100 na 90 znači da su pale za 10 posto manje.

Indeks je u rujnu iznosio 136.3 boda, što znači da su u rujnu ove godine cijene na svjetskom tržištu bile 36.5 posto veće nego u razdoblju od 2014. do 2016. Što se tiče sastavnica indeksa, indeks cijena žitarica je 147.8 bodova, što znači da su 47.8 skuplje nego što su prosječno bile od 2014. do 2016. Indeks cijena prehrambenog ulja je 152.6, mliječnih proizvoda 142.7, mesa 121.4, šećera 109.7.

Ono što pokazuje da rat u Ukrajini nije glavni krivac za rast cijena hrane je činjenica da padaju šest mjeseci za redom. U ožujku je indeks bio čak 160 bodova, što znači da su taj mjesec ove godine cijene bile 60 posto veće nego u razdoblju od 2014. do 2016.

U ožujku je indeks bio čak veći nego danas, a tijekom 2021. je narastao s nešto manje od 115 na više od 130. Zaključak je jasan, rat u Ukrajini je doveo do naglog skoka cijena hrane, ali se one smanjuju od ožujka. Radi se o kratkoročnom skoku, a pravi rast cijena je bio kroz 2021., na koje razine su se sada cijene vratile nakon efekta šoka rata u Ukrajini.

Ipak, zabrinjava činjenica da je indeks u razdoblju od početka 2022. do rujna najveći u povijesti, točnije od kada su počela mjerenja 1963., korigirano za inflaciju. Računica je jednostavna; što skuplja hrana to će više ljudi gladovati, biti pothranjeno i u konačnici umirati od gladi.

Masovni rast gladi u svijetu od početka pandemije

Podaci se mogu donekle razlikovati od izvora do izvora, ali činjenica koju svi pokazuju je da zadnjih nekoliko godina broj gladnih u svijetu raste. To je promjena višedesetljetnog trenda smanjivanja relativnog i apsolutnog broja siromašnih, što je predstavljalo jedan od najvećih uspjeha čovječanstva.

Ali od 2015. se trend preokrenuo i broj gladnih u svijetu raste. Te godine je u opasnosti od gladi bilo manje od 600 milijuna ljudi na svijetu, a taj broj se do 2019. popeo na više od 760 milijuna. Pandemijske 2020. je bio drastičan rast ukupnog broja ljudi u opasnosti od gladi u svijetu, na više od 900 milijuna.

Prema procjeni UN-a, oko 2.3 milijarde ljudi u svijetu (29.3 posto) bilo je umjereno ili ozbiljno nesigurno po pitanju dostupnosti hrane u 2021. – 350 milijuna više nego prije izbijanja pandemije. Gotovo 924 milijuna ljudi (11.7 posto svjetske populacije) suočilo se s ozbiljnom nedostatkom hrane, što je povećanje od 207 milijuna u dvije godine.

Postoje odstupanja od izvora do izvora, ali su ona beznačajna. Zaključak svih organizacija koje prate problematiku gladi je isti, opasnost od gladi je ozbiljno narasla od početka pandemije, iako je trend rasta već počeo 2015.

Dugoročno, podaci koji se odnose na razdoblje od nekoliko desetljeća pokazuju da je pad ukupnog i relativnog broja gladnih ostvaren primarno u Aziji. To znači da manje ljudi u svijetu gladuje danas nego prije 30 godina zbog toga što su Kina i Indija ostvarile impresivan gospodarski rast. Rezultati Subsaharske Afrike po tom pitanju su bili slabi do nikakvi, a rast broja ljudi u opasnosti od gladi u svijetu koji se bilježi zadnjih godina je primarno upravo u toj regiji svijeta.

Afrika je prezadužena, neće moći platiti hranu

Problem s kojim se ionako siromašna Afrika suočava je to da su i trenutne razine duga neodržive. Iako im se većina dugova izbrisala početkom 21. stoljeća u velikim humanitarnim akcijama kojima su države te međunarodne i privatne institucije oprostile većinu duga država Subsaharske Afrike, zadnjih nekoliko godina su se opet naglo zadužile.

Novi zajmodavac, osim standardnih sa Zapada, je Kina. 2020. je 12 posto vanjskog duga država Afrike dugovano upravo Kini. Neke države su i trećinu svog ukupnog godišnjeg iznosa za otplatu javnog duga slale u Kinu. Za razliku od međunarodnih institucija sa Zapada, Kina ne postavlja nikakve uvjete. A kamata je bolja nego kod privatnih institucija. Kombinacija niskih kamata (iako većih nego kod kredita od MMF-a i Svjetske banke) i nepostojanja uvjeta za dobivanje zajmova je bila vrlo privlačna afričkim državama.

Kao što je radio Zapad, i Kina je morala opraštati dugove Africi. Samo ove godine je oprošten dug na 23 zajma, a procjenjuje se da je u razdoblju od 2000. do 2019. Kina državama Afrike ukupno oprostila dugove u iznosu od 3.4 milijarde dolara. Aktivno je uključena i u reprogramiranje dugova, kao u slučaju Zambije, prve države koja je bankrotirala tijekom pandemije. Trenutno surađuju s Francuskom, drugim velikim zajmodavcem te države, na programu restrukturiranja.

Analize pokazuju da Afrika godišnje troši oko 55 milijardi dolara na uvoz hrane, a taj iznos bi se mogao popeti na više od 100 milijardi dolara do 2030. Problem će biti sve veći, jer će se rast stanovništva nastaviti, a neke zemlje bi mogle udvostručiti broj stanovnika do 2050. Zbog toga se Afrika ne može oslanjati na uvoz hrane, nego bi trebala modernizirati svoj poljoprivredni sektor. Produktivnost Afrike u proizvodnji hrane je ekstremno niska, a moderne metode poput umjetnih gnojiva se slabo koriste.

Problemi Afrike se mogu rješavati samo u Africi

Za Europu, SAD, Kinu i ostatak razvijenog svijeta dolazi razdoblje krize. Za Afriku dolazi razdoblje gladi. Većina uspjeha u globalnoj borbi protiv siromaštva zadnjih desetljeća je ostvarena zbog ekonomskog napretka Kine i Indije. Unatoč brojnim donacijama i oprostima dugova, napredak je u subsaharskoj Africi bio slab do nikakav.

Broj gladi ugroženih masovno raste, države mole oproste dugova i nove zajmove, produktivnost poljoprivrede je jako niska. Opet će se posegnuti za novim zaduživanjima, koji će dovesti do neodrživih dugova i moralnog ucjenjivanja država Afrike da im se oproste dugovi, što će se i dogoditi. Situacija će biti relativno stabilna desetljeće-dva, dok cijeli proces ne krene iznova.

Problemi Afrike se mogu rješavati samo u Africi, ekonomskim rastom i poljoprivrednom revolucijom. Zapad i Kina mogu opet oprostiti dugove, ali to neće baš ništa promijeniti dugoročno. Ako je mogla Kina u nekoliko desetljeća od zemlje u kojoj se umire od gladi ostvariti relativno dobar životni standard, isto mogu napraviti i države subsaharske Afrike. Ali prvo treba prekinuti spiralu samosažalijevanja, prebacivanja krivnje za vlastiti neuspjeh na druge i očekivanje milostinje.