''Napolju đaci i zastavice

i narod pritisnut mukom

sa zadnjeg sedišta ne vidim ništa

samo odmahujem rukom.

O Bože daj mi crni Mercedes

jer to je čudo nad čudima,

lepo je nekažnjeno voziti

po cveću i ljudima."

Bora Čorba

Znao je Tito dobro. Ništa u primitivnoj balkanskoj sredini ne dovodi do pažnje, poštovanja i zavisti nego kada si u avliju uparkiraš crni Mercedes pa se onda susjedi naguravaju preko kapije.

Tamo na Balkanu, negdje od Južnog bečkog kolodvora pa prema Grčkoj, gdje vlakovi prestaju ići po voznome redu, a stoljeća čudesno kasne za ostatkom Europe. Tamo u čudnim zemljama gdje se cijeni samo apartman obojen u žuto i s lavovima od knaufa, postoji jedan statusni simbol. Nije u tim zemljama status raditi tri generacije i stvoriti nešto. Nije u tim zemljama nešto važno ni ako ste svjetski poznati znanstvenik jer vam to nije referenca ni za HAZU. Nije važno ako ste pisac ili književnik jer ionako malo tko čita išta više od kladioničkog listića. Nije nešto cijenjeno ni ako radite cijeli dan u znoju lica svoga jer da ste pametni, već biste se snašli, a ne znojili. Nije ni cijenjeno ako ste poduzetnik jer sigurno kradete i državi i radnicima.

Mercedesova crna limuzina

Ali jedno je cijenjeno. Postoji samo jedna vrijednost koja vas na Balkanu diže, čini drugačijim i kojoj pred drugima dokazujete da ste dosegnuli visok društveni status, da više niste neki obični, anonimni, amorfni, utopljeni u masu ''mali čovjek''. To je Mercedesova crna limuzina. Mercedes iza kapije, nasred avlije, ali tako umješno parkiran da ga dobro vidi putnik koji prolazi drumom – alfa je i omega uspjeha, značaja i općenito društvene važnosti, tamo gdje vlakovi kasne, a autobusi služe da se trajno iselite.

Društveni status kupljen limuzinom

Možete završiti fakultet, lijepo je to, čestitat će vam, dobit ćete cvijeće na promociji, možete i imati hrpu patenata (tu vam već neće čestitati jer će biti jalni), možete i zapošljavati 200 ljudi, to je već razlog da vas mrze, ali samo je jedan razlog obožavanja i uspjeha – mitski crni Mercedes. Po mogućnosti da rata košta više od prosječne plaće u ovoj državi. Time ste se označili kao čovjek koji je uspio u životu, kao familija koja ima, i izdigli ste se iz onih koji samo hodaju prašnjavim drumom, voze bicikl ili kakav smiješni automobil od 10.000 eura.

Cijeni se samo lažni materijalni sjaj

Naime, tamo negdje od Južnog bečkog kolodvora, odakle polaze vlakovi za Balkan i što su južnije, to više zaboravljaju vozni red, tamo se cijeni samo lažni materijalni sjaj. Nema tu američke diskrecije u smislu da ako ste bogati, nosite skup sat jer tko to uopće zamjećuje ako baš ne mašete njime, a ionako većina ne razlikuje kineski fejk od švicarskog originala. Nositi penkalu od 10.000 eura još je u većoj mjeri besmisleno jer nepismenost je ovdje na cijeni, a pismenost je za jadnike koji predaju u školi za 6000 kuna i osobenjake u gradskim klubovima na koje treba slati interventnu policiju. Kvalitetno odijelo? Čemu kada je markica ispod sakoa, ne vidi se odmah da je skupo.

Mercedes, uostalom, odlično ide i uz narodnjački klub, gdje što ste veći Hrvat, to birate veće smeće od srpske glazbe, stvari koje ni tamo preko Drine ne sluša nitko tko drži do sebe.

Tito je najbolje znao – crna limuzina i bijelo odijelo

Naime, na Balkanu je Tito to najbolje znao, najviše se cijeni ono izvanjsko jer balkanski čovjek, onaj smiješni ''mali čovjek'' kako vole sami sebe tom frazom unižavati jer u filozofiji i religiji ''malih ljudi'' nema, svaki čovjek je jedinstven i neponovljiv. Dakle, taj ''mali čovjek'' prema političaru se ponaša kao adolescent prema filmskoj zvijezdi. Identificira se. Pa kao što kada imate 14-15 godina lijepite po zidovima postere svojih omiljenih pjevača i u snovima ste jednaki njima, tako hrvatski, bosanski ili srpski ''mali čovjek'' obožava upravo svog političara jer taj političar vozi Mercedes. Time se ''mali čovjek'' koji radi 10 sati dnevno za 3500 kuna mjesečno osjeća kao pobjednik jer ako on crkava od posla, političar kojeg je zaokružio je uspio. I tako taj jadnik misli da je i sam uspio.

Znao je Tito što neuka svjetina voli kod vođe – crni Mercedes i bijele uniforme te zlatne epolete. Ništa vas ne čini privlačnijima u zemlji lažnih vrijednosti, ništa vas u takvoj primitivnoj sredini ne čini većom facom i uzorom od crnog Mercedesa i bijelog odijela. Daj službeni, ako baš ne može Mercedes, mogu i ostali od čuvenog trojca - BMW i Audi, ako ne može službeni, daj nekako privatni, makar na posudbu, najam, zajam, ugovor na tetku, bitno da je avlija puna i da je selo zavidno. A kako bijele uniforme nešto nisu u modi u zadnje vrijeme, daj bilo što skupo, brendirano, ali obvezno da se inicijali dizajnera jako vide jer bitno je što se nosi, da je skupo i da je obvezno odmah vidljivo da je skupo. U svakom populističkom političaru, a malo je drugačijih u nas, negdje sjedi jedan mali Tito i čeka priliku da se iskaže, barem odijelom i bahatošću.

To su te naše nove društvene elite, ljudi koji upravljaju našim životima

To su vam te naše nove društvene elite. Ljudi kojima dajemo da upravljaju našim milijardama i posredno našim životima kojima je u glavi samo doći na položaj i to pokazati skupim autom i skupim brendiranim krpicama. U međuvremenu suprug jedne od najutjecajnijih osoba svijeta, kancelarke Angele Merkel, i sam sveučilišni profesor, na ljetovanje ide low-cost kompanijom jer ne želi platiti 3000 eura koliko po cjeniku košta putničko mjesto u službenom avionu. Gospodin s profesurom, uredno se u bermudama i raskopčanoj košulji gura na minijaturnom mjestu low-cost kompanije i čeka na gejtu svoj kofer kao i svi ostali. Švicarski predsjednik redovito se može vidjeti kako čeka vlak. Nizozemska princeza vozi biciklom dijete u vrtić. E, pa upravo zato su te zemlje po bogatstvu tamo gdje jesu, a mi smo tamo gdje jesmo.

Zemlja u kojoj se status dokazuje Mercedesom, u kojoj je on simbol uspjeha, a ne obično kvalitetno prijevozno sredstvo koje se kupi kada ste se već iskazali u svom poslu i kada ste si radom, zalaganjem i poštenjem priuštili sve drugo - jadna je zemlja.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala