NAKON što je otkriveno da je u uzorcima krvi Slobodana Miloševića od prošlog mjeseca pronađen izuzetno jaki antibiotik rifampicin, koji se koristi za liječenje lepre i tuberkuloze, i što je još važnije, čiji je učinak poništio učinak lijekova koje je "balkanski krvnik" uzimao zbog problema sa srcem i visokim tlakom, sve je izglednija mogućnost da je Milošević sam uzrokovao vlastitu smrt.

Motiva za samoubojstvo imao je napretek, naročito nakon što mu je Haški sud odbio odlazak u Moskvu na liječenje. Sa stopostotnom sigurnošću je znao da više nikad neće izaći na slobodu, Moskva je bila njegova posljednja šansa za "normalan" život.

U obzir valja i uzeti Miloševićevu ogromnu taštinu. "Voždu" kojeg je više od desetljeća većina srpskih glasača smatrala maltene mesijanskom figurom poslanom od boga za spas "vascelog srpstva", prijetila je najteža kazna koju je Haški sud ikad izrekao. Milošević bi, u to nema nikakve sumnje, prilikom izricanja presude za genocid u BiH, te ratne zločine i zločine protiv čovječnosti u Hrvatskoj i na Kosovu, bio proglašen najvećim krivcem za 200,000 mrtvih i više milijun prognanih.

Milošević je bio izuzetno uvjerljiv političar, istinski majstor manipulacije, koji je za vrijeme rata u Hrvatskoj i BiH s dosta uspjeha uvjeravao najviše rangirane političare zapadnih demokracija da se on tu, eto, jedini bori za mir i "očuvanje Jugoslavije".

"Balkanski krvnik" bio je savršeno svjestan do čega je dovela njegova krvožedna politika, ali njegova taština jednostavno nije dopustila da u povijest ode kao prvi predsjednik neke države osuđen za genocid, najgori zločin koji se uopće može zamisliti. Nadalje, ista ta taština nalagala mu je da u kolektivnom sjećanju srpskog naroda bude upamćen kao mučenik, a ne krivac za politički, gospodarski i moralni krah Srbije.

I zato je posegnuo za jedinim rješenjem koje mu je ostalo na raspolaganju - samoubojstvom. No, znao je da to samoubojstvo mora biti izvedeno tako da ostavi mjesta raznoraznim teorijama zavjere poput one da ga je ubio Haški sud (što je teza koji su njegovi istomišljenici počeli iznositi čim je objavljena vijest da je Milošević umro), unatoč činjenici da je njegova smrt Haškom sudu zadala udarac od kojeg se vjerojatno nikad neće oporaviti.

Nepobitno je utvrđeno da je Milošević uzimao jake lijekove koji su neutralizirali djelovanje lijekova za probleme sa srcem i visokim tlakom. Je li upravo ta činjenica zaslužna za infarkt koji je Miloševića poslao na onaj svijet, utvrdit će toksikološka analiza.

No, treba samo pogledati u čiju korist ide iznenadna Miloševićeva smrt neposredno prije izricanja presude. Milošević se izvukao od presude koja bi ga u povijesnim knjigama svrstala uz bok Hitleru i Pol Potu, a njegova misteriozna smrt dala je njegovim istomišljenicima argumente za tvrdnje o još jednoj svjetskog uroti protiv svega srpskoga. Da stvar bude još gora (odnosno bolja za Miloševićeve velikosrpske istomišljenike), njegova smrt prije haške presude uvelike će smanjiti šanse BIH da pred Međunarodnim sudom pravde dođe do presude SiCG za genocid počinjen u BiH u periodu 1992-1995.

Iako za donošenje konačnog zaključka o samoubojstvu "Vožda" treba do kraja pričekati rezultate toksikološke analize, sve indicije govore u prilog da je njegova taština nadvladala želju za životom, te da je oduzimanje vlastitog života zapravo bio posljednji trik velikog manipulatora.

Neven Barković