WOLFGANG Amadeus Mozart jedan je od najznačajnijih skladatelja u povijesti glazbe, čiji je kratki, ali izvanredno plodan život ostavio djela koja i danas predstavljaju vrhunac klasične glazbe. Rođen 1756. u Salzburgu u obitelji glazbenika, vrlo je rano pokazao izuzetan talent. Već kao dijete svirao je pred europskim dvorovima, a tijekom mladosti i rane odrasle dobi izgradio je reputaciju briljantnog virtuoza i neumornog skladatelja.

Mozart je najveći dio karijere proveo u Beču, gdje je skladao operna remek-djela poput Figarova pira, Don Giovannija i Čarobne frule te brojne simfonije, koncerte i komorne skladbe. Unatoč golemom stvaralačkom opusu, život mu nije bio financijski stabilan. Oslanjao se na narudžbe, privatnu poduku i povremene koncerte, a troškovi života u Beču bili su visoki. Posljednje godine donijele su veće priznanje, ali i izražene zdravstvene i materijalne teškoće.

Posljednji mjeseci života

U proljeće i ljeto 1791. Mozart je bio zapanjujuće aktivan. Radio je istodobno na više projekata, među kojima su Čarobna frula, Koncert za klarinet, opera La clemenza di Tito te misteriozni Requiem, naručen anonimno preko posrednika. Iako su kasniji mitovi sugerirali da ga je ta narudžba opteretila i psihički i fizički, suvremeni izvori upućuju na to da je Mozart bio iscrpljen, ali i dalje pun stvaralačke energije.

U listopadu i studenom njegovo se zdravstveno stanje naglo pogoršalo. Prema svjedočanstvima njegove supruge Constanze i liječnika, razvio je visoku temperaturu, povraćanje i snažno oticanje cijelog tijela. Nije mogao ustati iz kreveta, a posljednjih dana jedva je govorio.

Okolnosti smrti: teorije i činjenice

Mozart je preminuo 5. prosinca 1791. u 35. godini. Službena liječnikova dijagnoza bila je "miliarna groznica", izraz koji se danas smatra nespecifičnim i ne posebno korisnim. Upravo ta nejasnoća otvorila je prostor za brojne teorije - od trovanja do autoimune bolesti.

Moderni povjesničari i medicinski stručnjaci najčešće spominju prirodne uzroke, među kojima se ističu reumatska groznica, infekcija streptokokom ili bubrežno zatajenje povezano s edemima koje su suvremenici opisivali. Nijedna od teorija ne može se potvrditi bez sumnje, no trovanje se smatra izrazito malo vjerojatnim jer ne postoje povijesni dokazi koji bi to potkrijepili.

Jedan od najtvrdokornijih mitova vezan je uz skladatelja Antonia Salierija, kojeg je romantična književnost, a kasnije i popularna kultura, prikazala kao ljubomornog suparnika. No povijesni dokumenti pokazuju da među njima nije bilo neprijateljstva koje bi moglo dovesti do zločina. Salieri je sam više puta odbacio takve tvrdnje, a kasniji izvori potvrđuju da su profesionalno surađivali i uzajamno se poštovali.

Pokop i kasniji mitovi

Mozart je pokopan u zajedničku grobnicu na bečkom groblju St. Marx, što nije bila posljedica siromaštva, nego obične zakonske prakse tog vremena. Ekstravagantni pogrebi nisu bili u skladu s josefinskim reformama, pa je Mozartova sahrana bila skromna, ali nipošto ne zapuštena ili neprimjerena.

Nedostatak jasnih medicinskih podataka, skromna sahrana i golema slava koju je stekao nakon smrti pridonijeli su tome da se oko njegova zadnjeg dana života stvori aura misterija. Ipak, većina ozbiljnih istraživača danas se slaže da je Mozart umro prirodnom smrću, vjerojatno zbog teške infekcije ili komplikacija prethodnih bolesti, u kombinaciji s kroničnim iscrpljenjem.