ZAHRA čisti prozore svog stana za Novruz, 3000 godina star festival koji označava dolazak proljeća, a s njim i početak iranske Nove godine.

Ova baka iz predgrađa Teherana inače bi se radovala obiteljskom okupljanju, ali ne i u ovo ratno vrijeme. Režim je blokirao internet pa teško održava kontakt s djecom.

"Djeca su mi nemirna. Izluđuje me što im ne mogu čuti glas. Ovo je zaista vrhunac okrutnosti i tlačenja za jednu majku." Zahra je jedna od Iranki čije smo ime promijenili kako bismo je zaštitili od odmazde vlasti.

Ona je jedna od onih koji bi se suočili s progonom kada bi vlasti otkrile njihov identitet. Žele razgovarati sa svijetom, ali to mogu samo uz uvjet da im se prikrije identitet i točna lokacija. Takva je realnost života u Iranu gotovo četiri tjedna nakon što su zemlju napali SAD i Izrael, piše BBC.

Bijes, tuga i rastući strah

Koristeći pouzdane izvore na terenu, BBC je prikupio svjedočanstva brojnih Iranaca iz različitih dijelova zemlje. Iz njihovih priča proizlazi slika bijesa, tuge i sve većeg straha dok se broj prijavljenih žrtava penje prema 3000, od čega su više od polovice civili.

Ispred Zahrine kuće tlo prekrivaju ostaci "crne kiše" nakon američkih i izraelskih napada na skladišta nafte. "Sve u dvorištu bilo je crno od nafte. Više nemamo posjeta ni okupljanja, ali simbolično se moramo pripremiti, očistiti domove i dočekati Novruz. Možda ova mračna noć konačno ustupi mjesto zori."

Na pitanje želi li prekid vatre, Zahra je izravna. "Ovaj režim nam je u posljednjih 47 godina nanio toliko boli i ostavio bezbrojne majke bez djece, više nego sam rat. Zato bih radije da nema prekida vatre sve dok cijeli ovaj režim ne nestane."

Istovremeno, pristaše vlade redovito izlaze na ulice kako bi osudili američko-izraelsku vojnu kampanju.

Zašto je promjena režima tako teška

U sadašnjoj klimi cenzure i pritiska nametnutog ratom nemoguće je procijeniti kolika je stvarna podrška naroda za promjenu režima. Brutalni masakr tisuća protuvladinih prosvjednika u siječnju ostavio je duboku traumu.

Samar, studentica iz Teherana čije ime je također promijenjeno, kaže da zbog "kulture mučeništva" koju gaje najžešći pristaše vlade postoji opasnost od građanskog rata ako klerikalna vlast padne. "To znači da su spremni umrijeti, ali ne i dopustiti pad režima, jer misle da njegov pad znači kraj njihove vjere. Toliko je učinkovito ispiranje mozga koje provodi režim."

Samar dijeli rašireno mišljenje da je svakom visokom dužnosniku "navodno dodijeljeno tri do sedam nasljednika". "Poput hidre - odsiječeš jednu glavu, druga naraste. Neće se tako skoro predati", kaže ona.

Ona želi kraj sadašnjeg režima, ali ističe niz čimbenika koji motiviraju njegovu bazu podrške i otežavaju promjene. "Režim je stvorio nekoliko različitih narativa i svaki je pristaša vezan za jedan od njih", objašnjava. "Jedan je onaj vjerski, koji sam spomenula. Na druge utječe domoljublje i ideja o neprijatelju. Treći se boje raspada zemlje."

Neizvjesna budućnost i strah od vojske

Na pitanje je li optimistična, Samar odgovara: "Kamo god pogledam, kaos je. Čak i ako Pahlavi, sin posljednjeg iranskog šaha, dođe i pokuša formirati novu vladu, mislim da će ti ljudi započeti samoubilačke napade. Neće odustati."

Izvori u Iranu razgovarali su i s mladićem koji bi trebao ići na služenje vojnog roka. Ali, čije ime je također promijenjeno, u ranim je dvadesetima i nedavno je izgubio bliskog prijatelja u zračnom napadu na vojnu bazu. "Čuo sam da su bombardirali to mjesto. Nakon toga sam saznao da mi je prijatelj ubijen. Nisam mogao vjerovati. Nazvao sam druge prijatelje i potvrdili su mi: 'Da, naš prijatelj je poginuo.'"

Ali je ispričao i za drugog prijatelja koji je za dlaku izbjegao smrt te za trećeg koji je dezertirao. Vojni rok obvezan je za svakog muškarca starijeg od 18 godina. "Moraš ići... Dođu po tebe. Odvedu te iz kuće. Ako te vide na ulici, pokupe te", kaže on.

No Ali kaže da neće služiti vojsku. Nije ideološki motiviran, jednostavno ne želi poginuti. "Definitivno neću ići jer bi mi život bio u opasnosti. Učinit ću sve što mogu da izbjegnem vojnu službu."

Za sada, država zadržava represivnu moć, vojnu sposobnost i dovoljno snažnu bazu podrške za nastavak borbe. Svaki prekid vatre vjerojatno bi ostavio sadašnje vladare na vlasti, sposobne da opstanu, barem u srednjoročnom razdoblju.

S druge strane, eskalacija rata mogla bi pokrenuti daleko nepredvidljiviju dinamiku, kako za režim tako i za narod Irana.