NEMA šale, i Crkva je najavila svoje antirecesijske mjere. Ne zove ih, doduše, tim imenom, tako su ih nazvali necrkveni mediji, koji sve vole uprostiti i profanirati. A ona, poznato je, uvijek nastoji biti barem pedalj-dva iznad stvarnosti, ili je, ako već mora, dodirivati samo vrhovima nožnih prstiju.

Tako katolički prvosvećenici donedavno nisu ni priznavali krizu. Tvrdili su da se ona može dogoditi samo u prevrtljivim ljudskim dušama, a ne u materijalnom svijetu, omeđenom ekonomijom, financijama, burzama i sličnim prolaznim banalnostima. Ali, onda su ipak vidjeli da je vrag odnio šalu i najavili su mjere hitne pomoći za egzistencijalno ugrožene, osnovat će se fond solidarnosti, otvoriti lanac SOS prodavnica s osjetno nižim cijenama...

Čak je obećano i kresanje investicija za gradnju novih crkava u moru već postojećih, što je prvo barem neizravno priznanje da se pretjeralo u betonizaciji ljubavi prema Bogu. Sve dovde izgledalo je da crkvena vlast pažljivo motri što radi ona svjetovna (i ova je, sjetite se, počela s nijekanjem krize). Ipak su oni u Banskim dvorima iskusniji u tim stvarima, pa se činilo da Crkva stopu po stopu ide tragom države.

Na taj tanki led naša se Crkva nije dala navući ni peterorednom konjskom zapregom

Ali onda dolazi obrat. Kada je otkriveno da je za Ivu Sanader kupljen oklopni BMW plaćen preko četiri milijuna kuna, HDZ je petljao dokle se dalo petljati. A onda je pod pritiskom javnosti otvorio financijske knjige čak i po cijenu da se otkriju nove muljaže, haračenje donatora koji su na rubu preživljavanja, pa čak i onih od kojih je donacije protuzakonito uzimati. E, na taj tanki led naša se Crkva nije dala navući ni peterorednom konjskom zapregom.

Kada je Vesna Pusić u Saboru zatražila da se javno prelistaju crkvene financije, na Kaptolu su zalupili sva hrastova vrata i prozore, i usto preventivno ošinuli po svjetovnim medijima kako se priča ne bi dalje razvlačila. No, onda je Hrvoje Cirkvenec, urednik rijetkog, ako ne i jedinog vjerskog portala (Križ života) koji nije pod kontrolom crkvene hijerarhije, zaoštrio ovo tvrdnjom da javnost ima pravo znati kako i na što Crkva troši blizu 400 milijuna kuna koliko joj svake godine kapne iz državne kase.

To je otprilike jedan i pol puta više od vrijednosti pelješkog kamenjara o kome se upravo govori kao najvećoj kupovini zemljišta u povijesti Republike Hrvatske. Prepustiti toliki imetak bilo kome bez praktički ikakve kontrole, samo je po sebi štetočinstvo bez presedana. Cirkvenec navodi primjer Vatikana koji je također bio pod sumnjama (prečesto opravdanim) sve dok nije počeo objavljivati svoje financije, te primjer Njemačke biskupske konferencije čije knjigovodstvo stoji dostupno svakome tko poželi - preko interneta.

Pojeo vuk magare

I što bi? Ništa, pojeo vuk magare. Crkva se omotala u veo svetačke šutnje, praveći se opet da nije od ovoga svijeta banalnih materijalnih dobara. Taman posla da ona političkim strankama, medijima (čak i onim vjerskim), a pogotovo običnoj svjetini, otkriva od čega poveliki broj svećenika kupuje svoje Audije i BMW-ove, istinabog neblindirane, od čega se kupuju preskupi stanovi od kojih neki idu i u masnu komercijalnu eksploataciju. Da ne govorimo o sex-telefonima i sličnim glupostima...

Umjesto toga Glas koncila u posljednjem broju objavljuje već obljutavljelu priču o hrvatskim političkim strankama, koje su, tvrdi se, odreda, leglo komunističkog mentaliteta. To s ovom temom ima veze koliko s predlanjskim snijegom, a ako u nečemu ipak ima to je da su čak i komunisti, barem nakon što ih je u nekoliko zemalja obasjalo proljećarsko sunce, transparentnije vodili svoje državne financije nego ovdašnja Crkva. I naravno da se onda nameće jedno sasvim logično pitanje.

A kakav to socijalni program hrvatskome puku može ponuditi ova moćna ustanova koja tako asocijalno doživljava sve druge u društvu, uključujući i one kojima se sprema pomoći. Doduše, valja priznati da Crkva ima vrlo dugi, stoljetni staž u socijalnom nauku, pa su se prve papinske socijalne enciklike pojavile već krajem 19. stoljeća. Ali, uvijek je to bilo pod sumnjom da se time želi eliminirati nabujalu marksističku i socijalističku konkurenciju, što je u početku možda i mogla biti samo nedokazana, papirnata hipoteza.

Naša Crkva pruža samo najnužniju, ambulantnu pomoć siromašnima i zato se sama obogatila do aristokratskih visina

No, kada je iz Rima potkraj prošlog stoljeća krenula velika haranga protiv latinsko-američkih crkava, hipoteza je, bogami, postala teza čvrsta kao Petrova stijena. Bio je to juriš na brojne lijeve, često promarskističke katoličke svećenike i biskupe, što se, ajde, sa stanovišta borbe s glavnim svjetonazorskim rivalom, nekako i može razumjeti. Mnogo je gore što su ti ocrnjeni i, na žalost, dosta uspješno ušutkani svećenici, bili zagovornici "teologije oslobođenja".

A to znači da su oni htjeli svoje vjernike, i ne samo njih, OSLOBODITI od bijede izazvane kapitalističkom eksploatacijom, a ne njihovo siromaštvo samo ublažavati pilulama nekakvih SOS prodavaonica. Za to, zar ne, postoji Crveni križ, a od crkvenog križa ovdje u Hrvatskoj se očekuje puno, puno više, no ona za to očito nema volje. Ne može je ni imati, jer se radi o dva duboko različita koncepta Crkve, od kojih je, žali Bože, nama pripao puno gori. Ona bolja Crkva je nesebična prema siromašnima i zato je često i sama siromašna kao crkveni miš. Ova naša pruža samo najnužniju, ambulantnu pomoć siromašnima i zato se sama obogatila do aristokratskih visina.

Na kraju još samo jedno. Računa se da danas dvije trećine katolika živi u Latinskoj Americi, Africi i Aziji, što ne bi bilo moguće da tamošnjoj sirotinji ne pritječu u pomoć svećenici natprosječne, samopožrtvovne socijalne skrupuloznosti. O da, i Katolička crkva u Hrvatskoj ima brojnu pastvu. Ali, ona nju daleko više okuplja praznim nacionalističkim frazama, nego punim kazanima.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

Foto: Index; Željko Hajdinjak/Cropix