U POSLJEDNJIH nekoliko godina sve se više strahuje zbog porasta krajnje desnih, neonacističkih i fašističkih organizacija. Događaji kao što su oni u američkom gradu Charlottesvilleu 2017. i godinu kasnije u Chemnitzu u Njemačkoj te nedavni teroristički napad u Christchurchu u Novom Zelandu, navode mnoge da se zapitaju što možemo učiniti kako bismo zaustavili širenje tih ekstremnih ideologija. Mali broj organizacija polako se probija na ovom području, i to tako da se posebice fokusira na temeljne društvene uzroke toga zašto neke ljude privlače ekstremne i nasilne desničarske organizacije te na načine kako te ljude usmjeriti na drukčiji put. Njihove su spoznaje često kontraintuitivne, ali čini se da odgovaraju značajkama drugih oblika ekstremizama, poput islamskog terorizma, za BBC piše Simon Copland.

Projekt Exit

Neke spoznaje dolaze iz Exita Norveške, projekta koji su 1997. godine pokrenula dvojica istraživača s Norveške policijske akademije. Projekt ima tri primarna cilja: “Uspostaviti lokalne mreže za podršku roditeljima djece uključene u rasističke i nasilne skupine; omogućiti mladim ljudima da se odvoje od tih skupina; razvijati i širiti metodološko znanje među stručnjacima koji rade s mladima povezanima s nasilnim skupinama.”

Exit omogućava ravnopravan pristup osmišljen kako bi ispitao društvene uzroke sklonosti organizacijama krajnje desnice te spoznaje koristi kako bi ljudima pomogao da se izvuku.

Organizacija se sada proširila Europom. Exit radi isključivo s osobama koje su već motivirane na izlazak, a najviše klijenata ove organizacije prvo se javlja Exitu kako bi taj proces započeo. Fabian Wichmann, voditelj i savjetnik u Exitu Njemačka, ovako opisuje proces: ”Osnova našeg rada je dobrovoljnost. Ljudi nam se moraju obratiti, moraju nas nazvati ili poslati e-mail ili nešto slično, a mi moramo ispitati je li osoba motivirana. Nije dovoljno samo tražiti način da se prikrije prošlost nego moraju pokazati kajanje i predanost promjenama.”

Nakon početnih razgovora Exit surađuje s pojedincima kako bi utvrdio na koje načine im može pomoći da napuste ekstremnu desnicu. Pritom se djeluje kroz niz prepreka, socijalnih, psiholoških, emocionalnih i pravnih, kako bi se pronašao način za izlazak iz konkretne organizacije. Exit radi na povjerljiv, neosuđujući i nekonfrontacijski način kako bi pomogao pronalaženju rješenja. Proces obično vode ”bivši”, nekadašnji članovi krajnje desničarskih organizacija, koji mogu djelovati kao uzori za nove klijente.

Možda izgleda iznenađujuće, ali Exit ne započinje rehabilitacijski proces ciljanjem na ideologiju. U svojoj knjizi ”Iscjeljenje od mržnje” Michael Kimmel proučava, među ostalim, dvije Exitove organizacije, Exit Švedska i Exit Njemačka. On tvrdi da, suprotno njegovim prvobitnim pretpostavkama, ideologija nije važan čimbenik mnogim mladim ljudima koji se priključuju krajnje desničarskih organizacijama. Jedva da je uspio od sugovornika izvući objašnjenje ideologije organizacije kojoj su pripadali. Sugovornici su radije govorili o tome kako im je ”bilo važno biti dio nečega, dio grupe”.

Kimmel priznaje da neki kritiziraju njegov pristup, a mnogi tvrde da fokusiranje na neideološke razloge omogućava ljudima da se udalje od nekadašnjih ili čak trenutačnih ekstremističkih stavova i ponašanja. No Kimmel kaže kako je cilj da ljudi izađu iz nasilničkih organizacija pa zbog toga treba biti praktičan u pristupu te se približiti iskustvima članova kako bi ih se motiviralo da izađu.

”Ekstremistički mentalni sklop”

BBC u tekstu navodi slučaj Roberta Örella. On danas radi za Exit Švedska, a prošlu je godinu proveo putujući Europom i svijetom kako bi promovirao ovaj model i pomogao stvaranju sličnih organizacija u raznim zemljama. Radi se o dramatičnom zaokretu nekoga tko je bio član ekstremno desničarske bande. On kaže kako je njegova veza sa skupinom proizašla iz tinejdžerske delinkvencije te kako se počeo upuštati u sukobe i tučnjave s ljudima oko sebe nakon što mu je samopoštovanje palo. U kasnim tinejdžerskim godinama pridružio se nasilnoj desničarskoj organizaciji.

”Odrastao sam u središtu Stockholma, među srednjom klasom i bogatim Šveđanima. Ulazili smo u konflikte s bandama iz predgrađa, koje su dolazile petkom, a subotom navečer išli bismo u klubove za mlade kako bismo se tukli”, objašnjava Örell, dodajući kako su ekstremno desne organizacija uspješno iskoristile njegov osjećaj izoliranosti dok je bio tinejdžer. On to opisuje kao ”ekstremistički mentalni sklop”, koji sadrži tri odvojena elementa.

Prvo, tu je promoviranje crno-bijelog razmišljanja. Örell kaže kako takve skupine rade na definiranju suprotnosti između ”mi” i ”oni” ili ”dobrog” i ”lošeg”. U ovom slučaju ”mi” su bijelci, a ”oni” su ljudi druge boje kože, imigranti ili Židovi. To je povezano s drugim elementom, osjećajem superiornosti. Örell kaže da ekstremističke skupine sebe definiraju kao superiorne drugim pojedincima ili skupinama, primarno kako bi njihovi članovi povratili samopoštovanje te stekli osjećaj moći, pripadanja i zajednice. Konačno, ekstremističke skupine rade na procesu dehumanizacije. Suprotstavljenim skupinama daju životinjska obilježja (kao što se imigrante, primjerice, naziva ”gomilom štakora”). To osnažuje mentalitet temeljen na podjeli ”mi” i ”oni” te legitimira nasilne akcije.

Örell tvrdi da je glavni ishod ekstremističkog razmišljanja stvaranje osjećaja pripadnosti: ”U ovim skupinama postoji vrlo snažan osjećaj svrhe i razloga. Mislim da isto vrijedi i za cijeli niz skupina, od bjelačkih suprematista i nasilnih islamskih ekstremista do bandi. Čini mi se da je većinu ljudi, u osnovi, privuklo to što pripadanje skupini daje snažan osjećaj predanosti, osjećaj da imate brata koji je spreman žrtvovati svoj život za vas. A vi imati razlog koji je tako važan da ste zbog njega spremni riskirati svoj život. Ovi mehanizmi su prilično neobični i zajedno stvaraju snažan osjećaj pripadanja.”

Što ga je onda nagnalo da ode?

Kaže kako je počeo uviđati hipokriziju u standardima skupine, odnosno kulturu pijenja, partijanja i korištenja steroida unatoč navodnoj disciplini. Njegov se osjećaj udaljavanja povećao nakon što je priključio vojsci, što mu je pomoglo da usvoji disciplinu i osjećaj svrhe bez toksične ideologije. A fizička udaljenost od njegovih starih poznanika na duže vrijeme pomogla mu je da ih napusti.

”Vojska mi je dala osjećaje kompetencije i samopoštovanja koji su mi ranije nedostajali. Zbog toga se smanjila moja potreba za osjećajem superiornosti, dehumaniziranjem ostalih i moći i kontrolom koje mi je dao angažman u pokretu. Kognitivnim i emocionalnim otvaranjem postao sam tolerantniji i imao sam različita iskustva s ljudima koje sam nekad mrzio”, objasnio je Örell.

Njegova priča podudara se s akademskim istraživanjima o tome zašto ljudi napuštaju radikalno desničarske organizacije. U svojoj knjizi ”Rasizam i desničarsko nasilje u Skandinaviji” Tore Bjørgo tvrdi da postoje ”push” i ”pull” faktori koji mogu dovesti do toga da ljudi napuste ekstremističke organizacije. ”Push” faktori obično uključuju gubitak vjere u ideologiju organizacije, razočaranje strategijom, vodstvom, članstvom ili akcijom te jednostavno izgaranje, dok ”pull” faktori uključuju intimne veze, zapošljavanje ili odlazak u zatvor.

Pišuću za časopis Behavioral Sciences of Terrorism and Political Aggression, John Horgan, Mary Beth Altier i njihovi kolege također su došli do sličnih zaključaka. Oni tvrde da postoje putanja ili luk kroz koje većina ljudi prolazi tijekom angažmana u nasilnom ekstremizmu. Ova putanja sastoji se od tri faze: uključivanja, angažmana i isključivanja. Nemoguće je razumjeti kako isključiti ljude ako se prvo ne spoznaju faktori koji su ih naveli da se uključe i angažiraju.

"Sarah" se pridružila skinheadsima

Pogledajmo slučaj Sarah (kojoj to nije pravo ime), bivše članice krajnje desničarske organizacije u SAD-u. Sarah je Horganu i njegovim kolegama rekla da su njeni roditelji bili ekstremno religiozni, ali su istodobno vodili vrlo neuredan život, oboje su bili alkoholičari. Imala je buran odnos s ocem, što je barem djelomice već u ranoj dobi dovelo do antisocijalnog ponašanja. Kao tinejdžerica je razvila seksualnu privlačnost za djevojke, što je dovelo do još većeg udaljavanja od obitelji. Zbunjenost, ljutnja i predrasude rasle su u njoj. U srednjoj školi Sarah je naišla na skupinu skinheadsa kojima se pridružila kako bi pronašla način da kanalizira svoje osjećaje. Kad se uključila, počela se sve više angažirati.

Njen je proces izlaska bio fizički i psihološki. Počelo je nakon što zatvorena zbog pljačke pa je tako stvorena fizička distanca od njenih bivših prijatelja. Potom se počela psihološki udaljavati, zato što se u zatvoru sprijateljila s latinoameričkim i afroameričkim ženama. Taj proces nagnao ju je da preispita svoja dotadašnja uvjerenja. Na temelju svojih vlastitih iskustava, Örell to opisuje kao ”neočekivani čin ljubaznosti”. Ta djela dobrote i ljubaznosti od ljudi koje se prije doživljavalo kao neprijatelje mogu pomoći ljudima da pronađu motivaciju kako bi preispitali svoja uvjerenja i djelovanja.

Bez obzira na inicijalni okidač za odlazak, potrebna je fizička i psihološka distanca, tvrde istraživači, kako bi se osoba udaljila ne samo od ideologije nego i od svih drugih faktora i motiva koji su u startu doveli do uključivanja u grupu. Slična se putanja može prepoznati i kod članova drugih ekstremističkih skupina, poput radikalnih islamista. U svojoj knjizi ”Jihad and Death”, na primjer, autor Oliver Roy tvrdi da su moderni džihadisti, posebice oni koji su bili angažirani u terorističkim napadima u Europi, u početku manje motivirani ideologijom radikalnog islama, a više osjećajem nihilizma, slabošću koja je nastala zbog društvene izolacije, fantazije i buntovništva.

Mladi europski muslimani, koje je privukla Islamska država, više su bili zainteresirani za nasilne metode nego za snove o kalifatu, tvrdi Roy. Kad se bavimo nedavnim terorističkim napadima, ne suočavamo se s radikalizacijom islama, nego islamizacijom radikalizma. Iako je motivacija za pridruživanje džihadistima i ekstremnim desničarima različita, Roy naglašava da ideologija često nije pokretačka snaga ekstremizma, nego do toga uglavnom dolazi zbog dubokih socijalnih uzroka, kao što su otuđenje i izolacija.

Kako Exit pomaže?

Zbog svih tih razloga organizacije kao što je Exit preferiraju istražiti temeljne motive. To je jednostavno djelotvorniji način da se pomogne ljudima u odlasku nego izravna konfrontacija s ideologijom, što može biti kontraproduktivno. ”Shvatili smo da konfrontacija, pokretanje debate ili argumentacije o ideologiji vrlo rijetko dovodi do promjene. Naprotiv, to jača njihovu potrebu za opravdavanjem, objašnjavanjem i zagovaranjem ideja, što na kraju vodi u suprotnom smjeru od onog što želimo”, kaže Örell.

Umjesto toga, Exit potiče klijente da ”razmisle i shvate kako su se uključili u pokret, kako je utjecalo na njihov način razmišljanja te kako im je pokret pomogao da sve što su doživjeli protumače kroz ideološko stajalište, koje je s vremenom postalo njihovo jedino stajalište”. Drugo, s klijentima se radi na stvaranju novih iskustava, ponajprije u socijalnoj sferi.

”To nam pomaže da kroz iskustva i interpretacije događaja stvorimo nove percepcije o tome kako se odnositi prema okolini, prema različitim izvorima informacija, prema drugim ljudima i prema sebi samima. Na taj način stvaramo istančane razlike i smanjujemo distancu, zbog čega se potreba za nasilnim ekstremnim idejama smanjuje i postaje neatraktivna”, objašnjava Örell.

Kroz suradnju sa skupinama kao što je Exit možemo naučiti i druge važne stvari o krajnjoj desnici. I Wichmann i Örell upozoravaju da ne treba prenaglašavati širenje nasilne ekstremne desnice posljednjih godina. Unatoč mnogim događajima, obojica tvrde da ove skupine zapravo ne bilježe porast broja članova. To ne znači da fokusiranje na ove skupine nije važno, nego da trebamo biti pažljivi kako medijsku pažnju ne bismo poistovjetili s rastom članstva.

Dok se hvatamo u koštac, piše BBC, s realnošću ekstremističkih i nasilnih desničarskih organizacija, jedna stvar koju možemo naučiti je nužnost da se pokuša razumjeti motivacija za uključivanje. To ne znači da se ne treba gnušati njihovih uvjerenja, nego da treba prepoznati složene temeljne čimbenike koji se kriju iza njihovog ponašanja te shvatiti da je to najbolji način da se spriječi da još više ljudi krene tim putem, zaključuje BBC-jev autor.