Najbogatiji ljudi žele da im svi ostali plate skupu obnovu nekretnina u centru
POSTOJE stvari u životu na koje čovjek ne može utjecati. Zvao netko to "Božja ruka", "prst sudbine", "viša sila" ili "nepredvidljive okolnosti", poanta je ista, a to je da postoje stvari na ovom svijetu koje su izvan kontrole pojedinca pa čak i društva i rezultati takvih događaju ne mogu nikako biti krivica (ili zasluga) bilo koje osobe ili grupe.
Zagrebu su se u kratkom roku dogodila dva takva događaja koji se mogu okarakterizirati kao nepredvidive okolnosti za koje nitko ne može snositi osobnu ili kolektivnu odgovornost, potres i poplava. Nitko ne može kriviti stanovnike Zagreba za potres, jer se radi o prirodnoj nepogodi koju ni dan-danas, sa svim modelima, superračunalima i kontrolama, ne može predvidjeti. Potresi su još uvijek sasvim nepredvidivi. Znanost koja se bavi proučavanjem potresa, seizmologija, ni uz svu današnju tehnološku pomoć ne može predvidjeti kada će se i gdje dogoditi te često jako razorne prirodne nepogode.
S predviđanjem poplava tj. praćenjem vremenskih prilika koje mogu dovesti do velike količine oborina u kratkom roku i tako dovesti do prirodne katastrofe postoje znatno bolja predviđanja. Ali još uvijek ne mogu predvidjeti te događaje dovoljno rano da se spriječi ili minimizira materijalna šteta koja nastupa prilikom poplava.
To ipak ne znači da su ljudi prepušteni sudbini u takvim situacijama. Postoje metode smanjivanja ili minimaliziranja štete od takvih prirodnih katastrofa.
Velika razlika između poplave i potresa
Po pitanju poplava radi se dakako o sustavima zaštite od poplava kao što su brane i o efikasnom sustavu odvodnje oborinskih voda. Ali ti sustavi zahtijevaju redovito održavanje i praćenje stanja. Funkcionalan sustav odvodnje će smanjiti štete nastale usred poplave. A upravo je taj sustav u Zagrebu zakazao.
Stoga svi stanovnici Zagreba imaju pravo tvrditi da im štetu, ili bar dio štete, nastale uslijed nedavne poplave treba nadoknaditi grad Zagreb. Evidentno je da sustav odvodnje nije funkcionirao, što zbog neodržavanja, a što zbog nesposobnosti ljudi zaduženih za upravljanje sustavom. A u tu svrhu građani su platili vodni doprinos (za građevine izgrađene 2006. i kasnije) i mjesečno plaćaju naknadu za uređenje voda. U principu se radi o namjenskim porezima tj. porezima koji se naplaćuju za točno određenu svrhu. A ta svrha, i kod vodnog doprinosa i kod naknade za uređenje voda, je "provedba preventivne, redovite i izvanredne obrane od poplava" (Članak 21.stavka 1. Zakona o financiranju vodnog gospodarstva). Namjenski porezi su najpravedniji oblik poreza jer eksplicitno određuju svrhu korištenja financijskih sredstava prikupljenih po sili zakona te se njima izričito određuju odgovornosti poreznog obveznika i javnog tijela za koje se naplaćuje porez. Iz zakona o tim porezima se sasvim jasno može utvrditi odgovornost i eventualni propusti u situaciji kada javna institucija za koju se naplaćuje porez ne ispuni ili ne ispunjava svoj dio pogodbe tj. ne ispunjava svrhu zbog koje je porez naplaćen. Po pitanju nedavne poplave u Zagrebu je sasvim jasno da javna tijela nisu ispunila svoj dio pogodbe tj. funkciju za koju je prikupljan porez, te bi svi koji su oštećeni u nedavnoj poplavi trebali imaju pravnu osnovu za nadoknadu štete zbog toga što nisu dobili adekvatnu uslugu iako su je platili.
Situacija je bitno drugačija po pitanju šteta nastalim uslijed potresa.
Ne postoji nikakav namjenski porez koji plaćaju građani ili tvrtke državi a da država zauzvrat obećava "preventivne, redovite i izvanredne mjere obrane od potresa". Svi pokušaji relativizacije i povezivanja s drugim oblicima "društvenog ugovora između države i građana jednostavno ne drže vodu. A takvih pokušaja je puno, od pokušaja da se davanje javnih novaca privatnim osobama za obnovu od potresa poveže sa sustavom javnog zdravstva do povezivanja potresa s ratnim razaranjima i poslijeratnom obnovom koja se financirala iz proračuna.
Pri tom se zanemaruje činjenica da građani plaćaju državi direktno za uslugu javnog zdravstva, što su slučaju potresa nije slučaj, ili činjenica da se u Vukovaru i drugim područjima koja su pretrpjela ratna razaranja nisu branila samo ta područja i imovina tih ljudi nego i ostatak Hrvatske te imovina svih građana u Hrvatskoj, uključujući Zagreb. Drugi slučajevi relativizacije su jednako loši i jednako maliciozni.
U Hrvatskoj se sve subvencionira pa ni ovo nije iznimka
Jedini argument koji se može smatrati donekle opravdanim je to da se mnogo drugih stvari u Hrvatskoj subvencionira, ili se subvencioniralo, a primarno se odnose na regionalne specifičnosti pa stoga i Zagreb ima pravo tražiti "svoj dio kolača". Istina je da su subvencije u poljoprivredi većinski subvencije od kojih koristi imaju najviše Slavonija i Baranja, ili da su subvencije brodogradilištima (više do 35 milijardi kuna od uspostave samostalne RH) bile isključivo orijentirane na pomoć Istri, Kvarneru i Dalmaciji te se može uspostaviti argument da je vrijeme da se subvencionira i Zagreb. Doduše subvencije u poljoprivredi strelovito rastu iz godine u godinu a proizvodnja opada, a brodogradilišta usprkos pustim milijardama koje je država potrošila na njihova jamstva nisu postala ništa efikasnija i bolja, ali pomoć od države je tu. Skupa, neefikasna i dugoročno destruktivna pomoć, ali svejedno pomoć. Zbog toga bi navodno trebalo sada pomoći stanovnicima Zagreba da obnove svoje kuće i stanove, unatoč tome što se radi o najbogatijim ljudima u državi.
Ali isto tako je činjenica da je Hrvatska jako centralizirana država i da se u Zagrebu nalazi velika većina državne administracije; sva ministarstva te većina agencija i drugih javnih institucija. Zagreb zbog te centraliziranosti privlači nesrazmjeran dio državne moći i državnih troškova. Zagrebu možda prirodno zbog njegove veličine i pripada pozicija središta države, ali Hrvatska spada u jako centralizirane države. To ne znači da Zagreb više uzme od ostatka Hrvatske nego što mu pruži, ali daleko od toga da Zagreb samo daje dok ostali od Zagreba samo uzimaju.
No ta problematika se nužno nameće u državama gdje vlada koncept države u kojoj je ona upravljač društva a ne u kojem društvo upravlja državom, u državama gdje država određuje tko treba a tko ne treba poslovati, gdje država bira pobjednike na tržištu (a uvijek bira gubitaše), gdje se kroz politiku koriste poluge prevelike državne moći da se utječe ne samo na ekonomiju nego i na pravosuđe te regionalne i lokalne vlasti. Najbolje za jednu malu sredinu je da netko iz nje završi u samom vrhu državne vlasti ili barem u saboru, jer s te pozicije može preraspodijeliti veći dio sredstava "svojima". A to je rezultat centralizacije i prevelike i sveobuhvatne države koju političari koriste kao polugu osobne moći. Manja država je pravednija država, velika država je korumpirana država.
Jednostavna istina glasi da jedni od najbogatijih ljudi u državi žele da ostatak države plati obnovu njihovih nekretnina
Jednostavna istina glasi da jedni od najbogatijih ljudi u državi, koji su vlasnici jednih od najskupljih nekretnina u državi, žele da ostatak države plati obnovu njihovih nekretnina u vrijednosti od dvije, tri i više tisuća eura po metru kvadratnome, koje oni nisu osiguravali i koje po svemu sudeći nisu ni redovito održavali. A nitko ne može tvrditi da je osoba koja je vlasnik nekoliko desetara metara kvadratnih u vrijednosti od cca 3000 eura siromašna. Jer da i nema nikakvih prihoda može lako prodati iznimno vrijednu nekretninu, koja je uz to relativno likvidna jer se radi o nekretninama koje su uvijek jako tražene, te se preseliti u neki stan koji nije u centru grada te još imati za ulaganje, štednju ili trošenje određeni period.
A što s poslovnim prostorima? Centar Zagreba vrvi poslovnim prostorima koje njihovi vlasnici iznajmljuju i za nekoliko desetaka tisuća kuna na mjesec. Od tih novaca se nikada nisu sjetili jedan mali dio ulagati u osiguranje, baš za ovakve nepogode. Ili bar štedjeti na privatnom računu dio novaca od najma da imaju za redovito održavanje nekretnine i druge neplanirane troškove, kao što je ovaj.
Koja je to razina neodgovornosti onih koji su vlasnici toliko vrijednih nekretnina a nisu ih osigurali od prirodnih katastrofa, i to na području koje je seizmološki vrlo aktivno tj. sklono potresima. Zašto bi njihov nemar plaćala država tj. ostatak građana RH? Nije da se radi o socijalnim slučajevima. Sve da i nemaju nikakvih prihoda ipak "leže" na jednim od najvrjednijih nekretnina u državi. Uostalom, potres nije bio dovoljno razoran da sasvim razruši te nekretnine. One nisu srušene, još su tu, vlasništvo još postoji. Samo što je, često uslijed neodržavanja, to vlasništvo sada oštećeno.
Pametni su osigurali nekretnine, manje pametne iznenadila činjenica da zgrade stare sto godina nisu sigurne
Oni pametni koji su osigurali svoje jako vrijedne nekretnine će jednostavno pokriti troškove iz osiguranja. Oni manje pametni su ostali iznenađeni činjenicom da zgrade stare po sto i više godina nisu baš najstabilnije te je opasnost od oštećenja prilikom potresa puno veća nego kod novih ili obnovljenih nekretnina.
Ovu drugi nemaju pravo tražiti od ostatka stanovnika RH, od kojih je većina siromašnija od njih, da indirektno preko državnog proračuna financiraju njihovu neodgovornost i nebrigu. Za razliku od šteta od poplave, koje su dobrim dijelom krivnja javnih službi koje su bile plaćene za uslugu koju nisu odradile, obnova privatnih nekretnina oštećenih uslijed potrese ne bi trebala biti javna nego privatna stvar.
Ali budimo iskreni, ubrzo dolaze izbori a oni se u Hrvatskoj u pravilu dobivaju kupnjom glasova. A gdje ćeš direktnije kupnje glasova od ove? Jedino pitanje je hoće li oni koji su dobili državne novce za obnovu privatnih nekretnina biti dovoljno zahvalni i glasati za HDZ na sljedećim izborima za gradonačelnika Zagreba.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati