Najbolji spomenik Tuđmanu je Hrvatska iz koje ljudi masovno bježe

Najbolji spomenik Tuđmanu je Hrvatska iz koje ljudi masovno bježe
Foto: Pixsell/Goran Stanzl

FRANJO Tuđman umro je na današnji dan, 10. prosinca, prije 19 godina. Prvi predsjednik neovisne Republike Hrvatske umro je u 77. godini života u Kliničkoj bolnici Dubrava u Zagrebu, a sve što je pratilo njegovu bolest i konačnu smrt od raka funkcionira i kao dobra ilustracija Tuđmanove vladavine.

Naime, Tuđman je prvo od javnosti tajio da je obolio, iako je u demokratskom svijetu praksa da se građane informira kada visokopozicionirani političar boluje od neke teške bolesti, a onda je stvar polako otišla i u grotesku kada se Tuđman uslijed posljedica liječenja počeo u javnosti pojavljivati s perikom na glavi, uz nepisano pravilo da bi svi o tome trebali šutjeti i ignorirati očito. Feral Tribune je morao biti prvi koji će reći ''Car je gol!'', odnosno objaviti naslovnicu na kojoj je pisalo ''Imamo periku!'' te tako probiti informativnu blokadu o bolesti čovjeka koji je kao predsjednik u polupredsjedničkom sustavu upravljao ključnim sferama politike u Hrvatskoj devedesetih godina prošlog stoljeća.


Posljednji Tuđmanov potez - nakaradni izborni zakon

Tuđman se posljednji put u javnosti pojavio na blagdan Svih Svetih, položivši vijenac na Oltar domovine na Medvedgradu, jedan od kič-spomenika koji su nastali kao umjetnički izraz nacionalizma Tuđmanove politike, a iste je večeri završio u bolnici. Njegov boravak u velikoj zelenoj zgradi u Dubravi bio je obavijen velom tajne, razni HDZ-ovci su javnost uvjeravali da su vidjeli živahnog predsjednika i s njime razgovarali, a znakovito je i da je posljednja stvar koju je Tuđman navodno napravio kao predsjednik bila proglašenje novih izbornih zakona - istih ovih po kojima se i danas bira sabor - koje je prethodno usvojio hrvatski parlament koji se tada zvao Hrvatski državni sabor, dakle isto kao za vrijeme NDH.

Tuđmanovih 40 dana u bolnici iskorišteno je za stvaranje raznih mitova, primjerice da je predsjednik RH praktički na samrti na uho prišapnuo svojem miljeniku iz HDZ-a Zlatku Canjugi ''neka bude Dinamo'' i tako dozvolio da se omiljenom zagrebačkom nogometnom klubu vrati ime umjesto da se nastavi zvati Croatia.

Opsesija jednim nogometnim klubom

Naime, i to je bio jedan koliko bizaran toliko realan aspekt Tuđmanove vladavine - opsesija jednim nogometnim klubom, za koji su Tuđmanove službe namještale prvenstvo i koji se morao zvati onako kako je sam Tuđman odredio, a ne kako su to željele tisuće navijača koje su odrastale uz Dinamo.

Tuđmanovim autokratskim i antidemokratskim tendencijama nije bilo kraja: informativni program HRT-a se suuređivao na Pantovčaku, novinare koji su o njemu kritički pisali je dao špijunirati, opoziciji nije dozvoljavao da unatoč pobjedi na izborima ima gradonačelnika u Zagrebu, ljude za koje se znalo da su ubojice civila, pa i djece, unaprjeđivao je u časnike HV-a jer su to bili ''naši dečki'' itd. Bivši rigidni komunist i general JNA jednostavno nije ni shvaćao ni volio demokraciju.

Vodio promašenu politiku prema BiH, pregovarao s Miloševićem, a pad Vukovara je - prespavao

Vodio je politiku prema BiH koju je Haški sud - od kojega ga je spasila smrt - ocijenio kao udruženi zločinački pothvat, predsjedao je nad nezapamćenom pljačkaškom privatizacijom usred rata koja je Hrvatsku ekonomski razorila više od agresije JNA, pojavljivao se u kičastoj bijeloj uniformi loše oponašajući Tita, Hrvatsku je odveo u međunarodnu izolaciju, hrvatsko društvo je repatrijarhalizirao, nije podnosio prosvjede građana protiv svoje vlasti, poput onoga za Stojedinicu, kada je tadašnjem ministru unutarnjih poslova Ivanu Jarnjaku naredio da silom spriječi demonstracije, što ovaj nasreću ipak nije poslušao.

Pobjeda u Domovinskom ratu okaljana je zločinima, a hrvatske građane srpske nacionalnosti Tuđman nije podnosio. Nikad se njegovo ionako namrgođeno lice nije pretvaralo u grimasu mržnje nego onako kad bi govorio o njima. S druge strane, sa Slobodanom Miloševićem se sastajao i telefonirao mu, a Tuđmanovi najbliži suradnici kažu da je pao na Miloševićev šarm.

Pad Vukovara je Tuđman - prespavao.

Provincijalizirao hrvatsko društvo i kulturu

Tuđmanu se ne mogu poreći zasluge u ostvarenju njegovog ključnog političkog cilja, a to je neovisna hrvatska država, ali on nije bio zadovoljan njenim granicama, koje je htio proširiti na račun BiH, niti ga je ikad doista bilo briga što je riječ o republici.

Hrvatska država kao cilj, kao forma i kao ideal ispražnjen od ljudskog sadržaja je njegovo neprijeporno ostvarenje, dok ga nikad nije bilo doista briga kakva bi RH trebala biti osim kao eho njegove osobe i karaktera. Svoju malograđanštinu i ograničenost horizonata demonstrirao je i kroz destrukciju hrvatske kulture, koja je osamdesetih bila vibrantna i u koraku s ostatkom svijeta, dok je pod Tuđmanom svedena na negledljive filmove i ''čudo hrvatske naive''. Svi ti groteskni spomenici Tuđmanu diljem Hrvatske direktan su izraz estetike kakvu je on sam promovirao.

Jedna od Tuđmanovih ''zasluga'' je i otvaranje vrata rehabilitaciji NDH i ustašluka, koja je na prvom stranačkom saboru HDZ-a u Lisinskom otvorio svojom izjavom o NDH kao ''izrazu povijesnih težnji hrvatskog naroda za svojom državom''. Danas svjedočimo tome da su vrata koja je tada Tuđman odškrinuo posve otvorena i da u javni prostor kulja filoustaški sentiment sa svih strana.

Među Hrvatima Tuđman i dalje izaziva podjele, čitatelji Indexa ga vide kao glavnog kriva za propast Hrvatske

I kao političar i kao povijesna ličnost Tuđman je dijelio i dijeli Hrvate. Njegov HDZ - unatoč tome što je izgleda pretplaćen na vlast u RH - nikad nije imao natpolovičnu podršku hrvatskog glasačkog tijela te mnogi danas Tuđmana kuju u zvijezde i zazivaju njegov povratak dok drugi prema njemu gaje dubok prezir.

O podjeli koju Tuđman i danas izaziva u hrvatskom društvu svjedoči i ljetošnja Indexova anketa u kojoj smo čitatelje pitali tko su glavni krivci za propast Hrvatske. Glasalo je više od sto tisuća ljudi, a Tuđman je osvojio uvjerljivo prvo mjesto. No isto tako se može naći i sto tisuća onih koji će Tuđmana fanatično braniti unatoč svim činjenicama.

 



Konsenzus političkih elita o Tuđmanu

Za razliku od hrvatskih građana, političke elite su većinom uspostavile konsenzus o Tuđmanu te mu honoriraju uspostavu neovisne Hrvatske i pobjedu u Domovinskom ratu, dok se ostalo ili ne spominje ili radikalno uljepšava.

Za takvu Tuđmanovu poziciju zapravo je zaslužniji SDP od HDZ-a, jer SDP nikad nije imao ni želje ni snage doista se obračunati s Tuđmanovim naslijeđem i ustanoviti neku normalniju, uspješniju i sretniju Hrvatsku od ove osmišljene parametrima Tuđmanova skučenog nacionalističkog uma. O Tuđmanu se službeno govori kao o ''ocu domovine'', a zapravo se građanima danonoćno time ispire mozak, kao da oni sami nisu imali priliku doživjeti njegovu vladavinu i kao da ne žive njene posljedice.

U Hrvatskoj koju je Tuđman stvorio Hrvati ne žele ni rađati ni živjeti

Nema dvojbe, Tuđman jest bio ključna osoba u stvaranju hrvatske države, ali je bio ključan i u tome kakva je ta država. A ona je takva da hrvatski građani i građanke u njoj ne mogu i ne žele rađati djecu pa nam prijeti demografska katastrofa. Ona je takva da u njoj stotine tisuće hrvatskih građana ne mogu ostvariti život dostojan čovjeka pa masovno bježe živjeti drugdje. Prema popisu stanovništva 1991. Hrvatska je imala 4,7 milijuna stanovnika, u međuvremenu je pala na ispod 4 milijuna, a do 2050. bi trebala, prema projekcijama UN-a, imati tek 3,5 milijuna stanovnika.

Hrvatska je i takva da su od Tuđmana uvedeni Vatikanski ugovori Katoličku crkvu pretvorili u ključnog moralnog arbitra društva i instituciju koja si uzima pravo petljati se u svačiji život. Ona je takva da je po skoro svim istraživanjima na začelju Europske unije, da u njoj vladaju depresija, apatija, mržnja i bijeda, da su cijela prostranstva Hrvatske u međuvremenu ispražnjena od života.

Kolindine bajke o Tuđmanu kao borcu za ljudska prava

Ne čudi što se u takvoj Hrvatskoj oni koji njome sada vladaju odlučuju na pričanje bajki o životu i djelu Franje Tuđmana pa je tako danas predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na otvaranju karikaturalnog spomenika Tuđmanu u Zagrebu između ostaloga izjavila da se Tuđman borio za ''ostvarenje ideala ljudskih prava''. No, svatko tko zna išta o Tuđmanu zna da ga nije bilo briga ni za ljudska prava ni za demokraciju. 

Otvaranje zagrebačkog spomenika Tuđmanu, realno slabo posjećeno za nekoga koga se naziva ''ocem domovine'' i čija stranka ima više od 200 tisuća članova, izgledalo je kao jedna tipična HDZ-ovska priredba: red ispraznih riječi, red obmana, red kiča, sve skupa poškropljeno nasiljem prema Tuđmanovim kritičarima.

Zanimljiva je i činjenica da je na današnjem otkrivanju spomenika Tuđmanu novinara i političara bilo praktički više nego običnih građana.

Nazadnjački spomenik

''Novi spomenik Tuđmanu još je jedna manifestacija bolnog neznanja, pomanjkanja kriterija, rasula vrijednosti u sprezi s nazadnjaštvom i intelektualnim nepoštenjem. Barem po tome mu se ne može poreći potpuna suvremenost i duboka uronjenost u hrvatsku stvarnost'', ocijenila je precizno za Index sveučilišna profesorica povijesti umjetnosti Jasna Galjer.

Doista, ovakav spomenik zapravo je savršen izraz tuđmanovštine, kao što je i ovakva Hrvatska iz koje ljudi masovno bježe najbolji spomenik Tuđmanovom političkom djelu.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara