FOTO: FAH

SVEUČILIŠTE u Zagrebu na novoj se Timesovoj listi najboljih sveučilišta svijeta pozicioniralo na samom začelju, u skupini ispod osamstotog mjesta. Ispred SuZG-a zasjela su praktički sva, kako manja tako i veća sveučilišta iz regije - u Sofiji, Bukureštu, Budimpešti, Pragu, pa čak i u Beogradu, Ljubljani i Mariboru. Na uglednoj listi drugih sveučilišta iz Hrvatske niti nema dok ih iz drugih zemalja u okruženju, poput Češke, često ima i po nekoliko.

Povijest se tako ponavlja na našu golemu sramotu. Naime, neki članovi akademske zajednice uporno već godinama upozoravaju da SuZG na svim relevantnim listama klizi prema dolje dok njegovi čelni ljudi za loš trend nalaze nebrojene izlike ili čak uzvraćaju kritikama da su mediji prema njima nepravedni.

Jedno od popularnijih opravdanja jest da nam poznate liste nisu sklone jer ocjenjuju osobine koje nam nisu jača strana. Primjerice, ističu da ugledna Šangajska stavlja naglasak na STEM područja, među ostalim na citiranost profesora u časopisima kao što su Nature ili Science, kao i nagrade poput Nobelove ili Fieldsove medalje, koja su tek dio svih područja koja pokriva SuZG. Drugo je opravdanje da se naglasak u rangiranju ne stavlja na nastavnu djelatnost i nacionalne znanosti, drugim riječima na društvene i humanističke znanosti u kojima smo mi navodno dobri. Treće je da smo još i dobri koliko se malo novca izdvaja za obrazovanje. Četvrto je da SuZG po listi Webometrics i nije tako loše. No ta lista ne slovi kao jedna od relevantnijih jer se može frizirati kroz bildanje vlastitih web stranica.

Kako god bilo, činjenica je da se u Hrvatskom obrazovnom sustavu bitne reforme slabo ili nikako ne provode već desetljećima. Većina sustava, uključujući i sveučilišta u našem okruženju odavno ih je provela i nastavlja s njima.

Što smo to trebali učiniti, a nismo, te zašto nismo, pokušali smo doznati od nekih uglednijih poznavatelja i kritičara naše akademske zajednice.

Izgon po krvnim zrncima

Filozof Nenad Miščević, koji predaje na sveučilištima u Mariboru, Rijeci i Budimpešti, a predavao je i u Zadru, za Index je objasnio kako smo kroz nekoliko koraka došli u stanje u kojem se danas nalazimo.

„Kad sam došao raditi u Sloveniju 1993. godine, Maribor nije baš bio neko posebno ugledno sveučilište. Bilo je drugo u Sloveniji, ali je u svijetu loše stajalo. No oni su onda izveli jedan jednostavan i pametan potez. Iz drugih jugoslavenskih republika, posebno iz Srbije i Hrvatske, naprosto su pokupili jako dobre ljude koji su napustili svoje novonastale zemlje jer su im tamo radili neprilike, kao što su ih i meni radili u Zadru. Tako su sa mnom u Maribor došli i jedan kolega manjinac iz Zagreba, jedna kolegica iz Dalmacije koja je imala partnera manjinca i sl. Ti ljudi su u Mariboru svaki vodili svoj odsjek. Nisu sa sobom dovlačili asistente iz Hrvatske ili Srbije, već su počeli odgajati mlade Slovence. Ta velika masa dobrih nastavnika iz drugih jugoslavenskih republika vrlo je brzo uzdigla Sveučilište u Mariboru i dovela ga do toga da u nekim manjim područjima čak uspješno konkurira Ljubljani. Mislim da je poruka koju možemo izvući iz te priče da je Hrvatska puno izgubila u ratnom i poratnom razdoblju jer je puno pametnih i sposobnih ljudi izravno ili neizravno, raznim pritiscima, natjerala da odu. Neki su se djelomično vratili, a neki ne“, ispričao je za Index Miščević koji smatra da su te iste okolnosti bile uzrokom jedne druge katastrofe za Hrvatsku.

Tuđman upropastio sjajnu priliku

„Prema prvom prijedlogu sveučilište Central European University trebalo se nalaziti u Dubrovniku, međutim, ono je danas smješteno u Budimpešti. To je daleko najuglednije sveučilište u Mađarskoj i puno šire. Mi smo ga mirno mogli imati u Dubrovniku, a nemamo ga jer je Tuđman tada rekao 'ne'. Tako je odlučio jer je to sveučilište trebalo skupljati studente iz cijele istočne Europe, a on se bojao dolaska studenata iz Srbije i Rusije. Također se bojao da će se na njemu početi zapošljavati ljudi poput mene koje je pratio glas da su disidenti. Prva stvar koju su meni ponudili bila je da dođem u CEU u Budimpeštu gdje još i danas honorarno radim.“

Oportunistički mediokriteti zgrabili priliku

„Dakle, u toj drugoj fazi nakon rata atmosfera na sveučilištima bila je ispolitizirana, politika je bila glavni faktor, a u tome je sudjelovala i Katolička crkva u svojem političkom ruhu. No to više nisu radili neki teški radikali već su tu situaciju iskoristili, već snalažljivi oportunisti koji su bili loši u struci, koje struka u biti i nije zanimala. Oni su znali dobro plivati u političkim prilikama koje su tada jedine igrale ulogu. Ti ljudi su stvari uzeli u svoje ruke, a u interesu im je bilo da ne promoviraju kadar koji bi bio sposobniji od njih. Stoga su tamo gdje su vladali pojačavali vladavinu mediokritetstva. Zapošljavali su asistente ne po sposobnostima, kao mlade znanstvenike i znanstvenice koji će se baviti nekim istraživačkim radom, nego kao svoje tajnike i tajnice. Taj snalažljivi oportunizam, potpuno nevezan uz principe izvrsnosti ili strukovne ambicije, nastavio je rasti. Pritom smo se rastali od Jugoslavije i izgubili širi prostor. Sve se svelo na par sveučilišta na kojima se svi znaju od mladih dana. Zbog toga nam nedostaje neophodna mreža. Naime, kada od nekoga tražite preporuku ili mišljenje o nekome, unaprijed znate tko će napisati što o kome. Nama se obećavalo, i mi smo to očekivali, da ćemo se umrežiti umjesto prema istoku i jugoistoku prema zapadu. No to se nije dogodilo. Ja danas predajem honorarno u Rijeci koja je u mojoj struci dosta dobra, no još uvijek nije zaživjelo to da imamo jasnu mrežu suradničkih odsjeka, primjerice u sjevernoj Italiji, Austriji ili Sloveniji koji bi nam eventualno svojim mišljenjem mogli pomoći da odaberem između tri mlada kandidata koje imamo na raspolaganju. Jednu mrežu smo izgubili, a drugu u koju smo se zaklinjali nismo stvorili. Rezultat su provincijalizacija i familijarizacija kompletne akademske strukture“.

Ekonomska kriza i odlazak najboljih

Miščević ističe da je na sve navedeno, što je već samo po sebi grozno, došla još i ekonomska kriza.

„Kriza je dovela do toga da najbolji mladi odlaze, da smo ostali bez sila koje bi mogle nešto napraviti. Ona je akademsku strukturu uhvatila u situaciji kada su joj obnova, širenje i umrežavanje bili najpotrebniji. To su barem dijelom uzroci onoga što danas imamo u Hrvatskoj“, zaključio je naš filozof.

Manjak ulaganja u vrhunske znanstvenike

Matematičarka Blaženka Divjak s Fakulteta organizacije i informatike (FOI), koja je svojevremeno bila kandidatkinja za rektoricu, a od 2010. do 2014. prorektorica Sveučilišta u Zagrebu, za Index tumači da se pozicija SuZG-a u kategoriji 801+ i izostanak drugih sveučilišta s rang liste mogu promatrati iz dvije perspektive:

„Prva je perspektiva sadržana u odgovoru na pitanja koji se kriteriji primjenjuju te zašto su drugi dobri? Zato jer imaju novaca da regrutiraju najbolje znanstvenike u svijetu, da ulažu u infrastrukturu, privlače izvrsne studente, imaju pogodnost engleskog jezika u znanosti i visokom obrazovanju koja osigurava vidljivost i privlačenje najboljih studenata i profesora, imaju staru reputaciju i tradiciju itd. To su nam isprike, a djelomično su prihvatljive.

Čini se da ova rang lista uzima u obzir trovrsnu misiju sveučilišta: istraživanje - volumen i citiranost, poučavanje - internacionalizaciju, omjer broja studenta i nastavnika, reputaciju, itd, i služenje društvu - transfer tehnologije, ali treba ići dublje i proučiti detaljnije indikatore i načine njihova prikupljanja. Ipak, evidentno je da ovo rangiranje uzima u obzir sve glavne kriterije kvalitete sveučilišta koji su mjerljivi uz neke iznimke koji se temelje na zasluženoj ili nezasluženoj percepciji kao što je reputacija“, kaže Divjak.

Kvaliteta se kažnjava, vozi po starom

Prema Divjak, druga je perspektiva sadržana u odgovorima na pitanja koji su strateški ciljevi sveučilišta i nacionalnog sustava visokog obrazovanja i kako se provode?

„Strateški ciljevi hrvatskih sveučilišta postoje uglavnom samo na papiru i ne provode se. Uzmite za primjer naše najveće sveučilište i na webu ćete pronaći 10-strategija koje uglavnom datiraju iz 2014. i za niti jednu ne postoji akcijski plan, monitoring i praćenje postizanja ciljeva. To je zadaća rektora i senata pa se može pratiti prema dnevnom redu sjednica koliko je strateških tema bilo na dnevnom redu senata, odnosno jesu li se ta tijela više bavila dnevnopolitičkim temama, 'vođenjem' Filozofskog fakulteta i sl.

Nažalost, čak niti naše vlade u posljednje dvije godine ne inzistiraju na suštinskom provođenju programskih ugovora, koji su u svojem pilot izvođenju krenuli 2012., niti s njima povezanim ciljevima. Npr. Sveučilište u Zagrebu je jedino sveučilište u Hrvatskoj koje čak nema za cilj poticanje STEM-a!

Dakle, sveučilišta su podfinancirana, a za ona sredstva koja dolaze na sveučilišta ne postoji povezanost sa strateškim ciljevima. Uz sve to stvorena je još i loša atmosfera na sveučilištu jer je glavna parola da se ne valja isticati jer se isticanje 'kažnjava', te da treba 'voziti po starom'! Zapošljavanje ide po inerciji, napredovanje u puno područja je po znatno nižim kriterijima nego što je vani, tako da nema novih ideja, projekata, internacionalizacije i sl. Naravno, postoje časni izuzetci!

Ukidaju se odbori za etiku umjesto neetičnosti

Osim toga, veza prema gospodarstvu još je uvijek u većini područja niska, svaki zahtjev da se kvote prilagode budućim potrebama - jer sada o njima već nešto znamo - ili da se na svim fakultetima poštuje barem gornja granica omjera studenata i nastavnika, rezultira zahtjevom za rušenjem Zakona o Hrvatskom kvalifikacijskom okviru ili drugih propisa i standarda. Zahtjev za više etičnosti u znanosti rezultira reakcijom da se ukidaju odbori za etiku ili smjenjuju njihovi predsjednici, i to ne samo na nacionalnoj razini, itd. Treba se zapitati kako to utječe na našu reputaciju u svijetu koja je također kriterij u rangiranju.

Da zaključim, sveučilišta kod nas postaju sve više sredine za prosječne, a ne za izvrsne, to se naravno ogleda i na rangiranjima, a izgleda da mnogima i odgovara!“, poručuje naša znanstvenica.

Čuvanje statusa quo zbog privilegija

Bivši ministar znanosti i tehnologije, matematičar Hrvoje Kraljević, kaže da je vrlo jasno zašto su sveučilišta u našem okruženju bolja od zagrebačkog.

„Sva sveučilišta u svijetu vode računa o svojem unapređenju i poduzimaju sve što mogu kako bi se kvalitetnije organizirala. Sveučilište u Zagrebu radi upravo suprotno. Gdje god se vidi da nešto kreće na bolje to se odmah nastoji zaustaviti. Primjerice, Hrvatski studiji se nastoje zaustaviti jer imaju kvalitetne programe. Stoga ih se pokušava osujetiti i smjestiti im vrlo lošu organizaciju. Ja u nekoliko zadnjih godina, možda čak i 15-ak, nisam uspio razaznati niti jedan potez Zagrebačkog sveučilišta koji bi vodio prema nečem boljem. Cijelo vrijeme se vodi briga da se zadrži statu quo te da se sve ono negativno još više učvrsti.

Prije svega to je katastrofalna rascjepkanost i time nemogućnost potpune bolonjske reforme. Kod nas se radi upravo ono na što nas je međunarodna akademska zajednica prije 15 godina upozorila da nije dobro“, kaže Kraljević.

Bivši ministar iz redova koalicijske vlade 2000-tih kaže da takva situacija ne odgovara onima koji su kvalitetni, koji su na svjetskoj razini. Pritom smatra da se promjenama ipak ne opire većina u akademskoj zajednici, već manji dio onih koji su zauzeli čelne pozicije.

„To nipošto nije većina nastavnika u sustavu, ali jest velika većina onih koji upravljaju Sveučilištem u Zagrebu i nastoje zadržati postojeće stanje i neke privilegije koje ja ne mogu jasno identificirati“, poručuje naš matematičar.