NASTAVI li ovom dinamikom naglašavati da je "jedna od nas", a to joj je glavna poruka dosadašnjeg dijela kampanje – ili kako se već zove ovo kad je kampanja u jeku iako službeno nije započela – Kolinda Grabar-Kitarović uskoro bi rezignirano mogla objaviti kako se s obitelji seli u Irsku jer ovdje za njih nema posla.

Na stranu to što bi u jednom od ljepših epiloga predsjedničkih izbora aktualna predsjednica ostala bez ugodne sinekure na Pantovčaku, više je nego izvjesno da ni u tom slučaju neće, poput mnogih drugih, napustiti državu tjerana egzistencijalnom tjeskobom.

Kolinda drsko prkosi očitim činjenicama

Pretpostavimo li da smo "mi" u ovoj priči obični građani koji žive bez zaštite profesionalnih gorila, a u biografiji nemamo upisanu ni pripadnost vladajućoj partiji, ni vrtoglav uspon u njezinoj hijerarhiji, ni lagodan život na trošak proračuna, predsjedničina nakana da se u kampanji predstavlja kao jedna od "nas" drsko je prkošenje očitome. Svejedno, ona je neumorna.

"Pokazala sam da sam jedna od vas i da radim za vas", izgovorila je početkom listopada, najavljujući kandidaturu za drugi mandat.

"Ja nisam nikakva odnarođena elita"

"Bila je jedna od nas i ostala jedna od nas, jedina koja predstavlja sve nas", stoji u dopisu koji je Ivan Anušić, šef predsjedničina nacionalnog izbornog stožera, poslao Andriji Mikuliću, šefu zagrebačkog stožera.

Konačno, u jučerašnjem gostovanju na N1 dodatno se potrudila predstaviti se kao glas iz partera, žena iz naroda, osoba neraskidivo vezana s takozvanim običnim svijetom: "Ja sam se polako uspinjala, ne samo u domaćoj već i u međunarodnoj hijerarhiji. Ja nisam nikakva odnarođena elita jer, kao što vidite, nije mi nikakav problem biti među ljudima, štoviše, to mi je jedan od dražih aspekata mojega posla, mojega mandata. Možete njih pitati, ljude s kojima se susrećem, misle li da sam odnarođena elita ili se prema njima ponašam kao prema sebi jednakima", zapazila je aktualna predsjednica.

Elitizam izdajnički pršti iz svega što govori (i čini)

Već se iz citiranoga može razabrati da će predsjednica teško čak i sebe uvjeriti u ono što govori jer elitizam joj izdajnički pršti iz riječi u kojima, kao najveće postignuće, spominje druženje s ljudima – elite se, valjda, kreću među vukovima – te ističe da se prema njima ponaša "kao prema sebi jednakima".

Kao?

No, predsjedničina proizvodnja običnosti ne posustaje. 

"Odrasla sam u vrlo skromnoj obitelji, živim u istom stanu koji nije ograđen visokom žicom, u centru grada, i ne znam kako bi mi HDZ zapravo bio pomogao da postanem pomoćnicom glavnog tajnika NATO-a ili, primjerice, da dobijem Fulbrightovu nagradu za životno djelo", izgovorila je istom prigodom.

Pribrojimo li ovome fotografiju s koncerta Prljavog kazališta na kojem se, zabilježili su fotoaparati, ponašala kao rasplesano svjedočanstvo glazbenog (ne)ukusa te njezino guranje među obične navijače na nedavnoj utakmici Hrvatske i Mađarske na Poljudu, dobivaju se jasni obrisi glavne zadaće Kolinde Grabar-Kitarović u kampanji – prikazati se što manjim snobom i elitistom kako bi i narednih pet godina mogla živjeti snobovsko-elitistički.

Jesu li se "obični ljudi" odlazili školovati u Ameriku za vrijeme Jugoslavije?

Fakti kažu da je Kolinda Grabar-Kitarović, za razliku od većine vršnjaka, polovicom osamdesetih dio srednjoškolskog obrazovanja stjecala u Americi, iz čega se može naslutiti da njezina obitelj i ona u to doba i u tadašnjoj državi, a zvala se Jugoslavija, ipak nisu bili ni egzistencijalno ni politički ugroženi.

Potom je, prema podacima navedenima u službenoj biografiji, 1994. godine u Beču završila Diplomatsku akademiju. Te 1994. godine većini njezinih državljana i državljanki ili, kako ona to voli reći, Hrvatica i Hrvata, život u Beču činio se kao rijetka privilegija. Bjesnili su i rat i režim Franje Tuđmana, a naša je junakinja za voljenom domovinom patila iz nevelike daljine koja je mnogim "običnim ljudima" u tom vremenu bila nedostižna.

Kako je "jedna od nas" postala dio političke elite 

Domaćoj političkoj eliti počinje pripadati 1992. godine kada se zapošljava u Ministarstvu znanosti i tehnologije Republike Hrvatske, već iduće godine seli se u Ministarstvo vanjskih poslova, odakle 1997. godine odlazi u Kanadu gdje počinje raditi u hrvatskom veleposlanstvu. Šest godina kasnije eto je na čelu Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija. Ako ste zaboravili njezinu ministarsku rolu, zasigurno joj pamtite šefa – Grabar-Kitarović je, kao što je poznato, bila ministrica u vladi Ive Sanadera, kojemu se danas sudi zbog teškog kriminala. Naravno, karijerni joj je uspon bio savršeno usklađen s političkom pripadnošću – od devedesetih je imala člansku iskaznicu HDZ-a.

Konačno, kao "jedna od nas" prije 11 godina postala je hrvatska veleposlanica u SAD-u, a od 2011. do 2014. godine bila je pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju. Hrvatska je predsjednica od početka 2015. godine.

200-300 tisuća kuna za garderobu u pet godina. Pa tko si od "nas" to ne može priuštiti?

Drugim riječima, najveći dio života Grabar-Kitarović provela je i provodi kao dio elite izvrsno plaćene javnim novcem, što je posvjedočio i tjednik Nacional kada je analizom njezinih brojnih fotografija utvrdio da je za pet godina mandata potrošila od 200 do 300 tisuća kuna za garderobu, "odnosno da je najmanje tolika vrijednost odjeće koju je nosila". 

A kada se hvali kako živi u centru, u neograđenu stanu, prešućuje da nije ispunila jedno od efektnijih predizbornih obećanja, ono o seljenju njezina radnog mjesta u centar grada, baš zato što joj u centru ured ne može biti opskrbljen dovoljnom količinom profesionalne pažnje za koju su zaduženi čuvari biranih primjeraka političke elite.

Ukratko, onih čija je Kolinda – njezinih istinskih "nas" – nema previše. Što ne znači da će biti malo onih koje će uvjeriti u suprotno. Jednostavnije rečeno, nema tako glupe i netočne izborne strategije koju nije moguće prodati mnogima.