Ne želite da vam šuice uče djecu? Postoji rješenje, a nije bijeg iz Hrvatske
SVAKOME tko barem prati serije na engleskome jeziku stvar je izgledala strašno – Dubravka Šuica je tri sata na pitanja EU zastupnika odgovarala na engleskom kakvim pričaju ruski negativci u jeftinim američkim filmovima. Nitko naravno ne očekuje da će netko iz Hrvatske govoriti onaj školski BBC-English koji čujemo u britanskom parlamentu – ali stvar bitno mijenja jedna dosta važna crta iz životopisa Dubravke Šuice. Ona je nastavnica engleskog i njemačkog jezika, profesionalac koji je učio druge ljude jezik, i to profesionalac koji već godinama boravi u Bruxellesu i tamo "brusi" upravo engleski jezik.
Realno, da se s ovim izgovorom engleskog pojavi na razgovoru za posao na recepciji kakvog viđenijeg dubrovačkog hotela, vjerojatno bi dobila odgovor da nažalost ne ispunjava uvjete. A kamoli da uči druge engleski jezik! Štoviše, Dubravka Šuica je u svojoj struci ambiciozna i uspješna – pa uredno je napredovala iz škole na mjesto asistentice na faksu, pa na veleučilište, pa onda ravnateljica gimnazije, kako se uredno može pročitati iz njene biografije.
Šuica je vrh struke, napredovala do mjesta ravnatelja, kakvi su drugi?
Ako netko ambiciozan i očigledno uspješan s diplomom profesora jezika ovako izgovara engleski, kakav je onda prosječan ili ispodprosječan kadar u našem školstvu? Danas kada prosvjetari traže veće plaće, sasvim legitimno je postaviti i pitanje: dobro, dame i gospodo, ali kakvu kvalitetu obrazovanja nama nudite? Svi mi se iz svog školovanja sjećamo nekog nastavnika koji nije znao, nije htio ili ga nije bilo briga. I koji je uredno ostajao u sustavu – jer naravno "što ćemo s kolegom", pa "skoro je pred mirovinu", ili "što da ja tu radim". Mijenjaju se carstva i kraljevstva, grbovi i zastave, a opravdanja kojim nekada direktori, danas ravnatelji štite loše u sustavu ostaju ista. Zbog čega bi onda porezni obveznici pristajali na linearno povećanje plaća svima? Da bi neke druge šuice učile djecu engleski s ruskim naglaskom?
Ljudi pred penziju i drugi izgovori
A o prilagodbi cijelih programa potrebama nastavnika, evo samo jedan primjer iz osobne prakse. Našlo se na kavi nekoliko lokalnih vijećnika i razgovarajući o školstvu zaključili da na 20 km udaljenosti u dva susjedna gradića školuju 3-4 razreda frizera. Na nekih 30.000 stanovnika! Naravno, odmah se pojavilo pitanje zašto se škola ne preusmjeri na deficitarne kuhare. Onda jedan od vijećnika objasni kako su pričali s ravnateljem, čak i ponudili pomoć od grada za opremiti kuhinju, ali njegovo je bilo: "Imam ljude nekoliko godina pred penziju, što ću s njima ako promijenimo program!". Dakle, nije važno što se školuju suficitarni kadrovi – važno je da se ostave kako se ono u socijalizmu govorilo "radna mjesta". Naravno, za par godina neki drugi će biti "par godina pred penziju", pa najbolje ništa ne mijenjati, što znači sto djece u odnosu na rješavanje potreba par zaposlenih?
Javni sektor ne nagrađuje radnike i ne sankcionira neradnike
Nemojmo misliti da je bitno drugačije na svim razinama obrazovanja – i na fakultetima ima onih koji rade po 12 sati i više, pišu, trude se oko sve novijih znanja, a ima i onih drugih koji ponavljaju davno nepotrebna znanja. Napredovanje je ionako primarno po godinama, a ne po kvaliteti. Istina, postoje evaluacije, ali realno, sve je to prilično slabo. Naš javni sektor ne nagrađuje radnike i ne sankcionira neradnike. A i nitko vas previše ne pita jeste li u skladu sa stoljećem u kojem živite.
Uvedimo konkurenciju u obrazovanje - vaučere
Rješenje postoji, pričali smo o tome, a i pričat ćemo još – rješenje se zove vaučeri. I treba ih uvesti, od vrtića do fakulteta. Što je vaučer? Jednostavan, no genijalan izum koji uključuje kompetitivnost i natjecanje među vrtićima, školama i fakultetima, a ujedno i dalje osigurava socijalnu državu. Dakle, kada dođe vrijeme za vrtić, osnovnu školu, srednju školu ili faks – dobijete vaučer. On omogućava da institucija u kojoj su dijete ili student upisani dobije novac od države za školovanje. Poznaju se standardi za primjerice društvene i tehničke škole i fakultete (ne košta jednako pravo i elektrotehnika, radi labosa), i tko je gdje upisao – ta institucija dobiva novac po učeniku ili studentu.
Ako ste dobri, ako kvalitetno obrazujete i imate puno polaznika, dobit ćete i više novca, što znači i veće plaće i mogućnost novih kadrova. Ako niste i svi vas izbjegavaju – razmišljat ćete kako podijeliti plaće jer više nisu proračunske. Država naravno pazi na osnovne kvote, ali unutar njih učilišta su u konkurenciji, i državna međusobno, ali i privatna, jer uredno su financira proračunskim novcem za svoju uslugu. Takav model koriste neke od najrazvijenijih država upravo zato što osigurava ujedno i konkurenciju i tjera na izvrsnost, ali i socijalni karakter društva. Svako dijete ima pravo na vaučer koji može iskoristiti i jednaku šansu za školovanje.
Kada plaće nisu jamčene – pazilo bi se na kvalitetu rada
U takvom sustavu, kada se sazna za nastavnika koji govori ruski engleski, koji uči danas djecu iz informatike što je disketa, ili kada iza nekog fakultetskog smjera ostaju samo nezaposleni i takve škole i fakultete nitko ne želi upisati, onda bi se odgovorni potrudili dovesti stvari u red ili bi ostali bez učenika i studenata, što znači i bez plaća. S druge strane, oni koji rade dobro bi imali sve više polaznika, što znači i sve više vaučera. Mogli bi napredovati.
Vaučeri znače tržište, ali znače i konkurenciju i uništavaju sigurnost radnog mjesta – siguran je onaj koji kvalitetno radi, štoviše, takav će dobivati i bolje ponude jer privlači kandidate na učilište na kojem radi i stvara. I znate što još? Možemo biti sigurni da se vaučeri u nas nikada neće uvesti. Kakva bi to bila Hrvatska gdje bi se počeo cijeniti rad, a kažnjavati nerad? Kakva bi to bila Hrvatska gdje bi se tjeralo ljude da se usavršavaju? I kakva bi u konačnici to bila Hrvatska gdje bi građani za svoj novac mogli odlučiti zaobići javnu ustanovu koja im ne pruža kvalitetne usluge? To ne bi bila Hrvatska ni HDZ-a ni SDP-a. Stoga, protiv vaučera će biti i lijevi i desni. Jer, kako biste inače s ruskim engleskim uspješno predavali u školi i onda ušli u sam vrh europske politike, uz primanja koja bez politike ne biste mogli ni zamisliti.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati