*INDEX od danas kreće s objavom serije velikih reportaža pod nazivom Nevidljiva Hrvatska. Želimo čitateljima vjerno dočarati kako izgleda život u hrvatskim gradovima za koje se inače čuje jednom ili dvaput godišnje i to prilikom prigodnih obljetnica događanja iz rata. 

Ideja Nevidljive Hrvatske je nastala za vrijeme obilježavanja obljetnice Oluje. 

Zadihani političari lica uokvirenih sunčanim naočalama pentrali su se uz stijene kninske tvrđave prema mjestu gdje je Tuđman, okružen maskirnim uniformama, prije 23 godine grčevito stiskao hrvatsku zastavu. Avioni su zujali iznad grada u kotlini, praćeni bljeskom fotoaparata. Jak vjetar šamarao je trobojnicu, kao što je na tom mjestu šamara već više od dva desetljeća. 

Grad kao kulisa

Svake godine, početkom kolovoza, iz Zagreba se spusti delegacija ljudi u tamnim odijelima. Uspinju se na gradinu iznad Knina i zauzimaju svoje mjesto uz izrezbareni Tuđmanov kip. Desnicom pritisnu onaj komad sakoa ispod kojeg im se nalazi srce dok nove generacije uniformi podižu zastavu. Čitanje imena poginulih i nestalih. Minuta šutnje. Počasni plotuni. Prijenos uživo na javnoj televiziji. Slavlje na ulicama. Koncert za masu. Bijeg iz grada.

Kad smetlari ujutro pokupe plastične čaše, Knin ostaje prazan. Nema traga crnim službenim vozilima. Nema lakih aviona. Nema uniformi. Nema novinarskih kombija. Pozornica je razmontirana. Zastavu i dalje šamara vjetar, kao što je na tom mjestu šamara već više od dva desetljeća. 

Nema nikoga, bar do sljedećeg 5. kolovoza. Preostaju jedino stanovnici grada koji za većinu Hrvatske postoji jednom godišnje. 

Ovo je priča o Kninu danas, 23 godine nakon rata.

Pogledajte veliku Indexovu video reportažu iz Knina

Nevidljiva Hrvatska

Knin je samo jedna od nerazvijenih kulisa Hrvatske čiji cjelokupni identitet je sazdan na slici proizašloj iz rata. 

Obrovac, Gračac, Slunj, Glina, Petrinja, Pakrac, Vukovar. Neki od ovih toponima bili su poznati po strateškoj važnosti u mučnoj prvoj polovici devedesetih, neki su ostali usječeni u kolektivnu memoriju zbog iznimne tragedije koja ih je obilježila, a neki su ostali upamćeni kao trajni simboli rata.

Ideja "Nevidljive Hrvatske" potaknuta je korištenjem cijelog jednog grada kao rekvizita za političku, medijsku i estradnu ceremoniju koja se odvija više od dvadeset godina. Nakon što političari, novinari, Thompson i ostali zapraše kući, ovi gradovi kao da prestaju postojati. 

Sljedeća 364 dana, javnost ova mjesta doživljava kao napuštene zabiti u kojima su ostali samo starci i geleri u zidovima praznih kuća. Izvan konteksta slavne ili tragične ratne prošlosti, stanovnici ovih naselja u medijima se pojavljuju u stupcima crne kronike, u poraznim statistikama demografskog odumiranja ili, svakih par godina, u predizbornim kampanjama.

Index će zato objavljivati velike reportaže o ovim gradovima izvan tog jednog dana u godini. Pronaći ćemo poduzetnike koji su se odlučili izboriti za svoj posao. Pronaći ćemo mlade ljude koji nisu pobjegli. Pronaći ćemo prazne kolodvore, prazne kuće i prazne škole. Potražit ćemo one koji su odustali, one koji su se predali i one koji tvrdoglavo odbijaju biti manekeni Potemkinovih sela. Sjest ćemo preko puta gradonačelnika i porazgovarati o stvarnim problemima i mogućim rješenjima. Ukazat ćemo na ružno, sramotno, krivo. Nastojat ćemo pronaći lijepo, korisno i poučno. 

Pokušat ćemo prikazati javnosti nevidljivu Hrvatsku.

Kraljevski grad

Knin je, uz Vukovar, vjerojatno najpoznatiji simbol Domovinskog rata. Balvan revolucija označila je početak krvavog ustanka koji je izrastao u krvavi rat. Blokade na cestama učinile su ovaj grad neslužbenom prijestolnicom paradržave Republike Srpske Krajine, sve do konačnog oslobođenja pet godina kasnije, koje je naposljetku neslužbeno označilo kraj cijelog rata.

Glatki asfalt autoceste zamijenila je krivudava zmija popucalog asfalta dok smo se kroz nazupčani krajolik spuštali prema kraljevskom gradu. Dočekao nas je nimalo kraljevski prizor. Nekad bijele, a sad požutjele fasade s razbijenim prozorima okružile su periferiju. Socijalističke stambene zgrade ispremiješane s olinjalim obiteljskim kućicama bazdile su na zapuštenost. Kako smo se približavali kružnom toku koji je račvao prometnicu u tri smjera, počela su iznicati novija, svježija i obnovljena pročelja. 

"Otiđi kod Juga"

Prva stanica, caffe bar A3. Ovo kultno mjesto ishodište je udruge Atribut, neobičnog projekta iza kojeg stoji Jug Ramljak. Prije početka priče o gradovima, još dok smo se raspitivali o Kninu, njegovo ime bi uvijek iskakalo.

"Otiđi kod Juga", "Prvo trebaš kod Juga", "Nemam ti pojma, čekaj, pa imaš Juga u Kninu", glasile su preporuke.

Poslušali smo ih i posjetili smo Juga. Popili smo kavu s Romanom Marković, projekt menadžericom njegove udruge koja je spontano pristala biti naš vodič kroz grad. Osebujno uređeni kafić je mjesto koje poznaje vjerojatno svaki bend u Hrvatskoj. Svatko tko je svirao ovdje, ima svoje mjesto na stropu. Stotine plakata stotina bendova gledalo nas je odozgo, dok je Jug uživljeno pričao o svojoj udruzi. Jednom je utrpao cijeli puhački orkestar unutra, govori nam kroz smijeh i pokazuje snimku stisnutih saksofonista na mjestu gdje smo mi komotno pili kavu.

Kultura na višem nivou

Predsjednik Atributa nam priča kako želi potaknuti mlade na kreativnost. Udrugom, naime, namjerava spojiti kulturu s turizmom i stvoriti prepoznatljivi brend. Naslonjen na autobusna sjedala koja predstavljaju sjedalice u kafiću, kaže nam kako je Atribut organizirao 43 koncerta i dvije kazališne predstave. Prije nastanka udruge, organizirao ih je preko 300.

Želi podići kulturu na viši nivo, tvrdi Jug i dodaje kako bi htio priču proširiti i izvan granica Knina. Ponosan, prepričava kako su i susjedne općine sve zainteresiranije za suradnju.

Pozdravljamo se s Ramljakom i zajedno s Romanom sjedamo u auto. Pokazuje nam put prema centru. 

Parkiramo iza stare robne kuće, uz tračnice rasklimanog željezničkog kolodvora.

Najveći problem - dekadencija

Kroz staru jezgru grada vodi nas Romana. Ta mlada djevojka vratila se ovdje ove godine iz Zagreba. Kaže kako nije mogla bez Knina. Iako je imala solidan posao i uhodan život u glavnom gradu, vukla ju je želja za mjestom u kojem je provela djetinjstvo. Pridružila se Jugu i, onako energična, razmahanih ruku, klimavih naočala i iskričavih očiju, sada marljivo kopa po projektima. Pokušava izvući što više može iz uspavanog grada. Stežući torbu na ramenu, ubrzano nam priča sve što može i zna o Kninu, prekidajući se svako malo kako bi pozdravila nekog poznatog. 

Praćeni pogledima snenih Kninjana na terasama kafića, natovareni opremom, trčimo na zakazani sastanak s gradonačelnikom Markom Jelićem. Molekularni biolog koji je prvi i jedini uspio srušiti HDZ s trona kninske vlasti bio nam je sljedeća točka na dnevnom redu. Mi njemu nismo. Pričekali smo dok nije završio sastanak. Njegova pomoćnica smjestila nas je u duguljastu sobu za sastanke i donijela nam kavu. Nismo dugo čekali načelnika. Sjeo je na čelo stola, ispod velikog križa i uokvirene fotografije Tuđmana u svečanoj uniformi. Postavljali smo mu pitanja, a on je odgovarao na njih. Pričao je o konkretnim koracima koje je poduzeo za grad. Pričao je o planovima za budućnost. Čini se kako zbilja vjeruje da Knin ima budućnost.

"Dekadencija", lakonski je odgovorio na pitanje o najvećem prošlom i sadašnjem problemu ovog grada.

Tvrdi kako je vratio hrpu dugova. Nada se da ih više neće biti, makar im stalno, kako kaže, nešto ispada iz ormara.

Rukovali smo se, sklopili opremu i požurili na sljedeći sastanak.

Bayer Leverkusen u Kninu

Prašeći automobilom niz ispucanu cestu koja je vijugala izvan grada, žurili smo prema velikoj hali, trgovinama i uredima obitelji Gojević.

Stanko Gojević, direktor tvrtki Karl Dietz Kijevo i Jako Sport, dočekao nas je u svom uredu. Nekoliko puta nam je pokušavao ponuditi kavu. Nekoliko puta smo ga ljubazno odbili. Počeo je pričati. Vratio se u Kijevo nakon rata, u ostatke zapaljene i razrušene obiteljske kuće i pokrenuo dvije spomenute tvrtke. Jedna proizvodi svu medicinsku opremu osim lijekova, kaže Gojević, a druga dorađuje sportsku odjeću, obuću i opremu. Priča nam kako je u jednom periodu volonterski obavljao dužnost načelnika općine Kijevo. Sumještani su ga izabrali s 92% glasova. 

2010. se preselio u Knin, kupio veliku razvaljenu halu i od nje stvorio ovo što ima danas. Posluju sa Srbijom i BiH, surađuju s Njemačkom, imaju stotine klijenata, priča nam direktor tvrtke dok upada u urede svojih zaposlenika i predstavlja nas. Gojević nas vodi dalje, reklamira svoj posao i pažljivo brine da nam ne promakne nijedan detalj. Spuštamo se u halu prekrcanu stotinama kutija. Oniži čovjek s naočalama priča o svom biznisu. Objašnjava nam kako je najvažnija stvar želja za poslom. Ne može raditi samo nekoliko sati, ne može odraditi svoju osmosatnu satnicu i očekivati da će posao napredovati, kaže nam. Mora raditi stalno, bez prestanka, i on i cijela njegova obitelj. I tek tada, nakon potpune predanosti i nakon dugotrajnog ustrajanja, možda može vidjeti nekakve rezultate. I to tek nakon što isplati radnike i državu.  

Upućuje nas u trgovinu Jako Sporta. Obilazimo vješalice i lutke odjevene u njegov brend, a on nam važno pokazuje lutku na najvidljivijem mjestu u trgovini. Od glave do pete u bojama Bayer Leverkusena, uz logo njegove tvrtke.

Rukujemo se jer ga čekaju sastanci. Izlazimo van, a visoko sunce počinje pržiti kotlinu. Dok ulazimo u auto, u blizini užurbanih tvrtki obitelji Gojević primjećujemo avetinjski prazne i razbijene ostatke nekadašnje Kninjanke. Nekad davno uspješna tekstilna industrija danas je razrovani kostur spomenika bivšem vremenu. Gradonačelnik kaže kako imaju 30 milijuna kuna za renoviranje zgrade. Nada se da će je uspjeti obnoviti.

Kako od plastične čaše napraviti kuk?

Idemo dalje, prema prostorijama Replast 3D-a, neobičnog projekta koji sufinancira Europska unija.

Simpatična Vesna Talić nije radila 19 godina. Gotovo dva desetljeća. Nedavno je zaposlena u Replast 3D-u, i to u struci. U malenoj kućici izvan grada, okruženoj pitomim vrtom, Vesna, zajedno s još dvije žene, prikuplja plastični otpad i od njega proizvodi tonere za 3D printere. Neobično je doživjeti kontrast ruralnog, pomalo zapuštenog predgrađa Knina kao pogona za proizvodnju municije za naprednu tehnologiju.

U malom, skromno opremljenom poduzeću na djelu se može vidjeti ilustracija podvojenosti Knina između zahrđale prošlosti i galopirajuće sadašnjosti. Vesni na stol stigne hrpa starih, odbačenih plastičnih čaša. Ona i njene kolegice samelju to smeće i ubace ga u stroj. Nakon nekog vremena, dotadašnji otpad postaje punjenje za 3D printer koji praktički može isprintati bilo što. Od odbačene boce do novog plastičnog kuka. Od nepotrebnog do nužnog.

Zeleni Knin

Kninjani, primijetili smo, pridaju posebnu pozornost ekologiji. Ljubomorno čuvaju Krku i pripadajuće joj zelenilo. Osim tvrđave i kritike zbog nezaposlenosti, ova rijeka je prvo što građani izdvajaju kad nam nabrajaju asocijacije na svoj grad.

Jedna od aktivnih čuvarica Krke i njenog eko naslijeđa je i neumorna Inga Kukolj. Tajnica udruge Eko Krka-Knin dočekala nas je u malenoj, zbijenoj prostorijici u prizemlju zgrade izrešetane gelerima. Nasmijana, brzinom munje odguruje hrpu kreativnog nereda kako bi nam ni iz čega stvorila mjesto za intervju. Žena nam priča o prirodi koja okružuje grad na način na koji netko priča o svom djetetu.

Osim o zelenoj, Inga brine i o pravoj, ljudskoj djeci. U prostoriji do one u kojoj smo intervjuirali nalazi se, u nedostatku boljeg izraza, eksplozija igračaka. Maleni instrumenti, bojice, stolići, lutke, zvečke, ogledalca, autići, cijelo životinjsko carstvo plišanih životinja. Uredno organizirane na policama, ove igračke služe za iznajmljivanje. Roditelji u spremnike pred vrtićima odvajaju višak igračaka koje onda Inga kasnije daje drugoj djeci za igranje. Kad klinci završe s njima, vrate ih. 

"Zašto trošiti toliko novca na kupovinu kad se mogu igrati besplatno", pita štedljiva Inga.

Monumentalna milijunska crkva

Petsto metara od knjižnice za besplatne igračke nalazi se jedan od najpoznatijih i najskupljih novih simbola Knina.

Monumentalna zgrada Crkve Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta, vrijedna 40 milijuna kuna, rasprostire se preko 80 metara širine. Visoka je 30 metara. U gigantsko zdanje, iza velikih dvokrilnih vrata, može stati tisuću ljudi. Otprilike koliko trenutno ima nezaposlenih Kninjana.

Svojevremeno se o ovoj crkvi puno pisalo, posebno u kontekstu prioritetne gradnje. Raskošna crkva bola je oči kninske i nacionalne javnosti koja je posebno rogoborila protiv 10 milijuna kuna izdvojenih iz proračuna za podizanje velebnog zdanja. 

Dva kapitalna spomenika

Prošetali smo blještavom utrobom crkve prema velikom oltaru, osvijetljenom šarenim svjetlom iz vitraja koji su opasavali bočne zidove. Ova zgrada, kao i milijunski kip Franje Tuđmana na vrhu tvrđave, izgrađena je pod pokroviteljstvom Josipe Rimac, bivše HDZ-ove gradonačelnice.

Pozvali smo je u redakciju nakon posjeta Kninu, a ona nam je otkrila kako je ponosna na dva kapitalna spomenika vjeri i prvom predsjedniku.

"Ako nije došlo vrijeme od 1777.  godine da Knin dobije crkvu, ne znam kad bi je trebao dobiti", kaže nam.

Kninska kraljica

Rimac, u razgovoru za Index, ne dijeli mišljenje sugrađana, bar što se tiče problema nezaposlenosti. Jedan od glavnih problema Knina, po njoj, prometna je izoliranost. Zbog izgradnje autoceste i propadanja postojeće, stare trase prema jugu, odnosno sjeveru, Knin i njegovi stanovnici trpe osjetne posljedice. 

Kninska kraljica, kako su je mediji nazivali, kaže kako pod tvrđavom jednake šanse imaju svi. Ne slaže se s optužbama građana i tvrdi kako u gradu nema stranačke podobnosti. Rimac je uvjerena kako je takav način poslovanja stvar prošlosti. Donijela nam je monografiju grada kroz svojih deset godina mandata u kojima je, kako kaže, služila građanima. Opisala nam je projekte koje su ona i njeni politički najbliži suradnici odradili kroz desetljeće u foteljama gradske uprave.

To vrijeme bilo je praćeno sporadičnim DORH-ovim istragama koje su u kratkom vremenskom roku nakon podizanja bile odbacivane. Josipa Rimac rezolutno odbija optužbe gradonačelnika Jelića o hadezeovskom trošenju desetaka tisuća kuna na večere i tvrdi kako se to ne odnosi na nju. Međutim, ipak dodaje kako je možda pogriješila u odabiru nekih suradnika. Danas bi, kaže, birala drukčije.

Hipoteka vječnog simbola pobjede

Ono malo vremena što smo proveli ovdje nije bilo dovoljno za potpunu sliku grada. Iz Knina smo ponijeli fragmente, utiske i gigabajte materijala, međutim, čak i uz tako oskudne izvore i ograničeno vrijeme, uspjeli smo stvoriti nepotpuni mozaik Zvonimirovog grada.

Knin se savija pod hipotekom vječnog simbola pobjede u Domovinskom ratu. Asocijacija na pobjedu sama po sebi nije loša. Dapače, reputacija utvrđenog trijumfa nad agresorom u teoriji zvuči kao sjajna odskočna daska za grad koji čeka obnovu. Međutim, Knin je čekao obnovu od 1995. a čeka je i dan danas. Dobio je kozmetička rješenja i šuplja obećanja. Pomaka ima, ali pomaci koje javnost primjećuje uglavnom su oni vezani uz 5. kolovoza i repetitivni promotivni narativ koji se periodički ponavlja u to doba godine.

Oni pomaci koje javnost ne primjećuje odvijaju se daleko iza objektiva i daleko ispod izdjeljanog kipa prvom predsjedniku.

Gospođe u srednjim godinama u seoskim jednokatnicama stvaraju gorivo za strojeve budućnosti od zgužvane plastike. Iznervirani volonteri krče zaraslu šikaru oko Krke. Tvrdoglavi poduzetnik kupuje razrušenu halu jer je zacrtao kako će iz nje pomoću robota izrađivati pomagala za ljude koji ne mogu hodati. Nasmijani roker dovlači bendove iz cijele Hrvatske i ne boji se organizirati kazališne predstave. Djevojka napušta lepezu prilika koju joj servira glavni grad kako bi došla u zabačeni i zaboravljeni gradić koji smatra domom.

Nitko od njih danas ne živi od rata. Ne žive ni od pobjede u ratu. Nemaju vremena za to.

Žive svaki dan, dan po dan, sve do sljedećeg petog kolovoza, kad će ih možda slučajno uhvatiti leća kamere dok se bude fokusirala na nečiju crnu limuzinu koja vijuga prema tvrđavi.