Nino Raspudić se silno boji preodgoja Hrvata, a upravo je preodgoj ono što nam treba

Nino Raspudić se silno boji preodgoja Hrvata, a upravo je preodgoj ono što nam treba

Foto: FaH

''POTPISUJEMO i pristanak na vlastiti preodgoj'', zavapio je u svojoj današnjoj kolumni protiv ratifikacije Istanbulske konvencije u Večernjem listu Nino Raspudić, neprijeporno jedan od inteligentnijih i obrazovanijih perjanica hrvatske klerikalne desnice.

Raspudić zapravo samo ponavlja čest refren ekipe čija je ključna identitetska i politička odrednica sintagma ''Hrvat katolik'' i koji svaki pokušaj prodora suvremenosti u hrvatsko društvo - a to je, naravno, i najmoderniji međunarodni dokument o zaštiti žena od nasilja - percipiraju kao problem i prijetnju. Isto se ponavljalo i kada je bila riječ o građanskom i seksualnom odgoju - netko bi Hrvate preodgajao! Ne samo da bi se Hrvate preodgojilo nego bi se rastakalo njihovo nacionalno biće, ugrožavao dignitet Domovinskog rata i sve ostale frazetine koje se ponavljaju kao da su argumenti, a to nisu ni približno. Jer ono što borci protiv preodgoja Hrvata stalno zaboravljaju objasniti je - a što bi to bilo loše u tome da se Hrvate preodgoji?
 
Teza o preodgoju Hrvata kao prijetnji implicira da je u hrvatskom društvu trenutno prevladavajući odgoj vrhunski, da bi bila najgora šteta promijeniti išta u vezi s njim, da su rezultati tog odgoja vrhunski i da ljudi u Hrvatskoj imaju svaki razlog za samozadovoljstvo zbog postojeće ideologije odgoja. Ona se proteklih 28 godina temelji na od Franje Tuđmana i HDZ-a artikuliranom domoljublju (prema njihovoj terminologiji), zapravo primitivnom nacionalizmu (u stvarnosti), te forsiranjem katolicizma kao državne religije, koja je kroz vjeronauk metastazirala i javnim sustavom obrazovanja. 
 
Rezultat 28 godina nacionalističko-klerikalnog odgoja je propast države
 
I nije se već više od četvrt stoljeća tako odgajalo samo djecu nego i odrasle, koji su početkom devedesetih, primjerice, masovno otkrili da nisu kršteni, a da je to postala društvena obaveza, ili pak da ne znaju svoj materinji jezik koji govore cijelog života jer je navodno pun strašnih srbizama. Tako i danas Hrvati jedni druge stalno ispravljaju oko toga znaju li govoriti hrvatski ili ne, posve izluđeni godinama takvog nacionalističkog i klerikalnog odgoja. Onda nije ni čudo da su proizveli generacije djece koja su u mnogočemu konzervativnija od vlastitih roditelja, gurajući cijelo društvo unazad, te da mnogi mladi u takvoj Hrvatskoj jednostavno ne žele živjeti i odlaze van - u zemlje u kojima je Istanbulska konvencija ratificirana kao business as usual, bez ikakve velike drame.
 
Rezultat u Hrvatskoj vladajućeg odgoja djece i odraslih je takav da hrvatski učenici jako loše prolaze na međunarodnim školskim PISA testovima, da istraživanja pokazuju kako djeca imaju katastrofalne higijenske navike i da ih se više i ne uči da trebaju prati zube, da - prema podacima MUP-a - u prosjeku svaka dva tjedna jedna žena bude ubijena od strane svojeg muža ili partnera, da se ne zna je li ustaški pozdrav ZDS doista ustaški ili je možda ipak ''stari hrvatski'' itd. 
 
Postoji još pregršt primjera koji dokazuju civilizacijsko propadanje hrvatskog društva koje je stvorilo 28 godina nacionalističko-klerikalnog odgoja, ali dovoljno je pogledati oko sebe, naročito ako živite u Slavoniji. Dovoljno je vlastitim očima, oslobođenih nacionalne mitomanije, pogledati istini u oči, prepoznati katastrofu u koju se Hrvatska pretvorila, katastrofu u čijem nastajanju je desetljećima na ovaj ili onaj način sudjelovala većina odraslih građana RH pa da bude jasno kako je Hrvatima hitno, još prekjučer, itekako potreban preodgoj. Preodgoj jedini može spasiti našu Republiku od propasti, jer sigurno je neće spasiti nastavak istih onih tradicija i stavova koji su je i doveli u trenutno stanje. Pa Hrvati u svojoj povijesti nisu nikad više pokrali nego otkako se u svakoj školi u Hrvatskoj podučava vjeronauk!
 
Protivnici Istanbulske konvencije nude još nacionalizma i vjerskog ekstremizma kao rješenje
 
Snage koje se protive ratifikaciji Istanbulske konvencije kao svoj odgovor na stanje u društvu nude vožnju trenutnim putem Hrvatske, ali u petoj brzini. Oni tvrde da je problem u tome što nismo bili dovoljno nacionalisti i da nismo bili dovoljno ekstremni katolici. Njihova ideja reformi je podmazati i pročistiti mehanizme koji su nas doveli u trenutno stanje potpune nacionalne truleži, dati gas pa da si zajedno kao leminzi odemo preko litice u nestanak. Naravno da njih užasava ideja preodgoja Hrvata, jer bi se njih onda razotkrilo kao one koji su svojim političkim, intelektualnim i vjerskim autoritetom doveli do trenutne katastrofe. 
 
Preodgojeni Hrvati, koji bi postali osviješteni građani svjesni svojih prava, naučeni na najviše demokratske standarde, poduzetni, obrazovani, sposobni kritički misliti, iskreno uvjereni u društvenu i ljudsku vrijednost prava žena i manjina, njima su najveća moćna mora, jer bi se konačno prepoznalo da je društvo u kojem je netko poput Vlade Košića ikome autoritet društvo koje nužno mora nestati. Naravno da se one koji misle da s Košićem postoji bilo kakva budućnost za Hrvatsku treba preodgojiti, jer takvi neće uništiti samo sebe i svoju djecu nego će uništiti i sve koji s njima u državi žive.
 
Društvo u kojemu kad muž tuče ženu vlada stav da je "to tako u braku" treba preodgojiti
 
Protivnici preodgoja Hrvata ujedno artikuliraju i strah od promjena koji postoji u hrvatskom narodu, strah od gubitka mizernih pozicija i HDZ-ovskih uhljebljenja, strah ljudi koji su odgojeni da budu podanici lokalnom šerifu ili Vrhovniku, kojima su ideje slobode i jednakosti građana najveći horor. Njihov je svijet onaj u kojem je ''to tako u braku'' kad muže tuče ženu, u kojem ''žena ne smije cinkati svog muža'', pa ne čudi ni što Raspudić prijavljivanje zakonski definiranih kaznenih djela u svojem tekstu u kojem plaši ljude preodgojem opisuje kao cinkanje. To je mentalitet ljudi kojima je pravna država smetnja, u kojem stranačka iskaznica i rodijačke veze imaju prioritet, svijet u kojemu se klanja autoritetima i sanjari o nekakvoj ultimativnoj suverenosti Hrvatske koja je odavno članica Europske unije i NATO-a, dakle organizacija na koje je prenijela dijelove svoje državne suverenosti. 
 
To je stalna kognitivna disonanca i nerazumijevanje suvremenosti 21. stoljeća, zbog čega Hrvatska zaostaje i propada, a oni ispranih mozgova prividnu utjehu nalaze tek u jeftinoj nacionalističkoj simbolici i plemenskim Thompsonovim pjesmama. ''Moj dida i ja, prijatelja dva, drugo vrijeme, ista sudbina'' - pobogu, tko je to normalan prijatelj s vlastitim djedom i zašto bi netko mlad u 2018. godini težio tome da ima istu sudbinu kao netko rođen prije Drugog svjetskog rata?! Bolesno!
 
Ako ćemo biti bolji ljudi kada usvojimo nove standarde, zašto bismo se opirali promjenama?
 
Ako će Istanbulska konvencija dovesti do preodgoja hrvatskog društva u segmentu koji pokriva, a to je nasilje nad ženama, onda je to razlog više da se taj dokument ratificira, u potpunosti implementira i od građana s razumijevanjem pročita i svim srcem prihvati. 
 
Zašto bi se Hrvati opirali preodgoju u vezi s bilo kojom temom ako to znači da će rezultat tog preodgoja biti bolje i pravednije društvo, manje nasilja, povratak vrijednosti humanizma u naše društvo i odbacivanje primitivnih ideja o "tisućljetnim snovima" i Djevici Mariji kao Kraljici Hrvata? (Da, nema ona - čak i da postoji - pametnijeg posla nego da se ukazuje Hrvatima i da baš njih izabere za omiljenu naciju. Koje deluzije!) Jer, sve to nije samo bezazleni folklor, to je ideološka potka iz koje se šire stavovi o ženama kao manje vrijednima i "drugotnima", iz koje je moguće stvoriti moralnu paniku u dijelu društva zbog pojma rod i masovnu histeriju zbog izmišljene ''rodne ideologije''. I još gore, to je patrijarhalna rodna ideologija zbog koje je najefikasniji put da osjetite kako je to biti slobodan u Hrvatskoj tako što ubijete neku ženu. Ne brinite se, sud će vas pustiti na slobodu.
 
Nekidan je objavljen UN-ov izvještaj o sreći, i najsretnijom zemljom svijeta proglašena je Finska, dok je druga Norveška, a treća Danska. Izvještaj zemlje rangira po šest ključnih varijabli koje doprinose stupnju sreće: dohodak, sloboda, povjerenje odnosno odsustvo korupcije, očekivano trajanje života u punom zdravlju, društvena podrška i velikodušnost. Hrvatska je na katastrofalnom 82. mjestu od 156 zemalja, za pet mjesta niže nego pošle godine i među najnesretnijima u Europi. Finska, Norveška i Danska su, naravno, ratificirale IK. Naravno, nije to značajno doprinijelo njihovoj sreći, nego je izraz tamo već postojeće sreće, izraz UN-ovih kriterija slobode, života u zdravlju, društvene podrške i velikodušnosti. Za ljude u tim zemljama bi bilo ponižavajuće da uopće raspravljaju o tome trebaju li prihvatiti najsuvremeniji europski dokument kojima se žene štiti od nasilja, osjećali bi stid pred svojim majkama, suprugama, sestrama, prijateljicama da se događa ovo što se upravo događa u Hrvatskoj. I ne samo stid nego bi se pobunili protiv toga. 
 
Zašto ne bismo nešto naučili od onih kojima je očito bolje, zašto se ne bismo promijenili, zašto se ne bismo s poletom pokušali preodgojiti? Hrvati svoj preodgoj, u skoro svakom aspektu, trebaju itekako potpisati. Istanbulska konvencija može biti početak toga. Kakvo je današnje stanje hrvatskog društva, ona je zapravo naša posljednja šansa.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara