PRIJE 20 godina, 12. kolovoza 2000., slučajna eksplozija torpeda izazvala je potonuće ruske nuklearne podmornice Kursk, dragulja ruske Sjeverne flote, a sudbina 118 članova posade zarobljenih na 108 metara dubine držat će naciju bez daha punih devet dana, sve do tragičnog kraja i najveće katastrofe ruske postsovjetske mornarice.

Ruska podmornica K-141 Kursk, klase Oscar II bila je ponos ruske flote, koja je simbolizirala moć i snagu ruske mornarice. Stavljena u pogon 1994. godine, 154 metra dugačka nuklearna podmornica bila je aktivna manje od šest godina u trenutku kad je potonula.

Tog subotnjeg jutra prije 20 godina, podmornica opremljena s 24 rakete i 24 torpeda je sudjelovala u pomorskoj vježbi u vodama Barentsova mora, na granici Rusije i Norveške.

U 11:28 po lokalnom vremenu (7:28 GMT-) norveški su seizmografi zabilježili snažnu eksploziju, a dvije minute kasnije uslijedila je još jedna snažnija detonacija.

Prema općeprihvaćenoj teoriji, vodikov peroksid procurio je u pramčani odjeljak, što je dovelo do eksplozije torpeda i to je dvije minute kasnije izazvalo eksploziju svog naoružanja. Druga eksplozija imala je snagu oko šest tona TNT-a i bila je dovoljno velika da bude registrirana na seizmografima diljem sjeverne Europe.

Ruska mornarica locirala je podmornicu u nedjelju u zoru, no svaki radio kontakt s posadom je bio prekinut, primljena je tek jedna SOS poruka.

Podmornica na nuklearni pogon mogla je imati do 130 članova posade. U vrijeme tragedije u podmornici je bilo 118 mornara i časnika, pod zapovjedništvom kapetana Genadija Lijačina. Većina članova posade bila je mlađa od 30 godina.

U nedjelju popodne jedna je mini podmornica krenula u izvidnicu, ali je motorom udarila u olupinu Kurska i morala je brzo izroniti na površinu.

Nesreću Kurska ruske su vlasti potvrdile tek dva dana kasnije, 14. kolovoza, navodeći kao uzrok potonuća "tehničke probleme".

Mornaričko zapovjedništvo je priopćilo da je eksplozija u odjelu za torpeda oštetila podmornicu koja se morala spustiti na dno, u međunarodnoj zoni na oko 150 kilometara sjeverno od ruske luke Severomorsk te da posada ima dovoljno kisika do 18.  kolovoza.

Rusija je također u prvom trenutku odbila ponuđenu spasilačku pomoć Britanaca, Norvežana, te naposljetku i Amerikanaca, no sa svojom zastarjelom opremom njihovi pokušaji spašavanja usred oluje bili su neuspješni te su kasnije prihvatili međunarodnu pomoć.

Vjerovalo se da su neki preživjeli eksplozije te da su se premjestili u preostale odjeljke podmornice, no razina kisika dramatično je padala.

Dana 21. kolovoza norveški su ronioci nakon samo 30 sati uspjeli ući u podmornicu, no bilo je prekasno. Unutrašnjost je bila potpuno potopljena. Svi ljudi na Kursku bili su zarobljeni u vodenom grobu, a ronioci su pronašli samo mrtva tijela.

Prema riječima stručnjaka, životi su mogli biti spašeni da su operacije spašavanja počele ranije.

Putin na ljetovanju

Nesreća podmornice Kursk dogodila se rano tijekom prvog predsjedničkog mandata Vladimira Putina koji je u tom trenutku ljetovao u Sočiju, na Crnom moru.

Čekat će sve do 16. kolovoza da bi dao prvu izjavu u kojoj je nonšalantno konstatirao da je stanje "kritično", ali da Rusija "raspolaže svim potrebnim spasilačkim kapacitetima". No nakon telefonskog razgovora s američkim predsjednikom Billom Clintonom taj bivši agent KGB-a će isti dan prihvatiti "pomoć od koga god došla".

No nije mu palo na pamet prekinuti godišnji odmor.

Zbog potonuća podmornice i traljavih pokušaja spašavanja izazvao je kritike u medijima te bijes i frustraciju ne samo među obiteljima stradalih pomoraca nego i kod cijele nacije, ali i diljem svijeta.

"Od prvog trenutka ta je nesreća trebala biti glavni prioritet cijele države, počevši s predsjednikom", istaknuo je tada dnevni list Izvestija. Mediji su vojni vrh optužili da laže te su se zapitali koja je cijena ljudskih života u postkomunističkoj Rusiji.

Putin je 18. kolovoza priopćio da su šanse za spas posade "vrlo male, ali još uvijek postoje". I tada je odlučio konačno prekinuti ljetovanje i vratiti se u Moskvu.

Nakon što su norveški ronioci 21. kolovoza ubili svaku nadu obiteljima nestalih i javili tužnu vijest da preživjelih nema, 23. kolovoza je proglašen dan žalosti. Obitelji nestalih odbile su nazočiti službenoj ceremoniji u čast poginulih, a Putin je tada priznao da osjeća "krivnju za tu tragediju".

Rusko tužiteljstvo pokrenulo je istragu koja je zaključena u srpnju 2002. bez imenovanja odgovornih, na veliko nezadovoljstvo ožalošćenih obitelji. U zaključcima istrage stoji da je došlo do eksplozije torpeda koja je potom prouzročila eksploziju cjelokupnog naoružanja.

Pomorci nisu mogli biti spašeni i umrli su najkasnije osam sati nakon eksplozije, stoji u zaključcima službene istrage.

Channel One, televizijski kanal koji je tada bio u vlasništvu tajkuna Borisa Berezovskog, intenzivno je izvještavao o tom događaju, prozivajući vlasti za nekompetentnost u akciji spašavanja. Nespremnost i nepripremljenost u rukovođenju te katastrofe usporedili su s nesrećom u ukrajinskoj nuklearnoj centrali Černobil 1986.