GLAVNA ulica u centru Petrinje, simbol razornog potresa, nedavno je dobila veliku uskršnju pisanicu. Dobila je jaje. Jedno jaje. Kad pogledate koliko se malo obnovilo u ova tri mjeseca, rekli biste da je Petrinja dobila nešto drugo, a ne jaje.

Nogostupi su još prekriveni ciglama i krhotinama prozora javnih institucija. Najprije ih je u siječnju zagrlio snijeg, a sad među komadima oštrog smeća niču maslačci.

Galerija

Iznad vrata nekadašnje geodetske poslovnice, tamo gdje je do jučer bio čitavi kat zgrade, još se njiše luster od ratana. Ispod se nazire madrac, a na zidnim tapetama hrabro stoji izblijedjeli pejsaž. Sve se to vidi iza jajeta. Baš tamo iznad poruke "Sretan Uskrs".

Kome je sretan? Petrinjcima sigurno nije.

Ručno oslikanom jajetu približava se mali Shih Tzu. Vlasnica ga drži na povodcu i nezainteresirano gleda u daljinu. Pas diže nogu na jaje. Obavlja svoje.

Uniformirana policija časka nedaleko od kioska. Neki su naslonjeni leđima na javne zahode. Njihov kolega u civilnom autu vozi kao kreten. Kako gasira oko ulickanog jajeta tako podiže prašinu od potresa. Još je ima. Od nje je pod narančast. Shih Tzu ostavlja tragove mokrih šapa. 

Pitamo gospođu je li odavde. Ne čuje nas, i dalje je zamišljena. Pitamo ponovno. Ispričava se. Kaže da je malo dekoncentrirana. Još od potresa.

Govorimo da joj grad izgleda baš onako kakvog smo ga vidjeli na prvim fotografijama katastrofe. Klima glavom. I njena je kuća stradala. Ali ne skroz. Još ima nade. Kupila je tu nekretninu prije desetak godina kad se i doselila u okolicu Petrinje. Sad bi najradije obnovila. Pitamo zašto to ne učini. 

"Ne mogu. Joj, da vi znate koliko je to papirologije. Imamo na raspolaganju taj donirani materijal i možemo ga uzeti u vrijednosti do 2000 kuna, ali da bi do toga došli, morate ispuniti sve neke formulare. Trči na ovaj šalter, trči na onaj, pa čekaj u redu tamo među desecima ljudi. Još da se i zarazim, samo bi mi to nedostajalo. A i kad dođete na red, nema u tom skladištu ono što nama treba. Nije baš velik izbor", raspriča se gospođa. 

Šećemo kratko s njom do prvog križanja. Ondje je zgrada ispisana grafitima protiv gradonačelnika Darinka Dumbovića. Nazivaju ga D. D., inicijalima.

Podnošljivo je vruće, temperature su ljetne. Snimamo razbijene prozore s božićnim ukrasima. Ispod ispucalih fasada piše: "Gdje je donirani materijal? Je li, D. D.?", "Sloboda Petrinji", "D. D., nećeš nas više gaziti!". 

Prolaznica sa psom otkriva nam da se D. D.-ov sin zadnjih dana dao u aktivnu kampanju, da po kućama nosi paket jaja i šunku, ne bi li odobrovoljio ljude da glasaju za pravu stranku. I njoj je bio. Bio je i jednoj ženi koja ima desetak djece. "Što će ona s paketićem jaja?" pita Petrinjka ne očekujući odgovor.

Ljudi nisu zadovoljni. Nije nam to ona trebala reći. Čuli smo i prije. Obnova ide slabo ili nikako. Gdje su svi ti novci, milijuni? Uzeti, dani, poklonjeni, donirani, posuđeni?

Zašto je gradskoj vlasti problem pomesti ispred vlastitih vrata? Doslovno ispred vlastitih vrata.

Sa zgrade gradske uprave visi ogroman komad lima sa špicastim krajem. Visi na ulicu. Past će svaki čas. I bez novih potresa, samo pričekajte da jače zapuše.

Na drugom dijelu grada vidjeli smo čitave vanjske dijelove klimatizacijskih uređaja kako se drže za tanke kabele, da ne padnu na prolaznike. 

Metalnim ogradama policija je zaustavila prolaz duž sto-dvjesto metara ulice u kojoj su bile trgovine. Kroz ogradu vidimo oca i sina kako šeću među tim ruševinama.

Pričekali smo da izađu. Pitamo smije li se tuda proći. Otac namigne, kaže smije kad policija ne gleda. 

U zabranjenoj zoni snimili smo ovaj video.

I uvjerili se da ni tu nitko ništa nije napravio. Reklame vise, staklo i cigle su posvuda, opasno je i približiti se prostorijama stranke Milana Bandića. Izloge trgovina pred nama već smo vidjeli, iako tu prije nismo bili. Znamo ih. Jer sve je isto. Isto kao i prvog dana, sve smo to gledali na potresnim TV reportažama prije tri mjeseca.

Na izlasku iz ograđenog prostora prilazi nam policajac. Tvrdi da ne smijemo tuda šetati. Iznenađeni smo. Traži osobnu. Dajemo. U malu bilježnicu zapisuje podatke. Zanima nas zašto se ne smije tuda prolaziti kad je ostatak grada u istom, ako ne i gorem stanju. 

"Struka je tako rekla. Bili su statičari, oni su procijenili da, ako bude neki mali potres, ovo sve pada", odgovara, prepisujući adresu i broj osobne. Pomislimo da sasvim sigurno pada i obližnja zgrada škole i lim s krova gradske uprave, ali - nismo mi tu da mislimo. Zahvalimo ljubaznom policajcu i nastavimo dalje. 

Prolazimo pored zatvorenog kafića. Za stolove je vlasnik poslagao plišane igračke. Majmun i medo guraju se na jednom stolcu, jedino žirafa nosi masku. Preko puta su ćevabdžinica, agencija za digitalni marketing, fast food. Nisu ni otvarali.

Sve je prepuno kičastih božićnih zvijezda i Djedova Mrazova, svjetlucavih poruka "Sretna nova 2021. godina". Na prašnjavim vratima lokalne trgovine ispisana je akcija na adventske kalendare i kuglofe. Ovdje je vrijeme stalo. Ovaj je grad vremenska kapsula. Ali ne voljom građana. Nego voljom gradskih i državnih vlasti.

Koje im od srca žele sretan Uskrs.