Od Tita do Josipovića: Zašto Hrvati vole svoje predsjednike?
Foto: Neja Markičević, Damir Glibušić/Cropix,Titoville.com
SVE IH volimo: boljševike i nacionaliste, autokrate i birokrate, tiranine i demokrate, ljevičare i desničare, hedoniste i askete, šarmere i mrgude. Volimo ih žive, volimo ih i kad nas napuste. Hrvatima je svejedno. Oni vole svoje predsjednike.
Danas se plače za Titom, hrabrije i otvorenije nego ikad u protekla dva desetljeća. A upravo ovih dana Ivo Josipović preuzeo je od Stjepana Mesića titulu najpopularnijeg političara, koju je on svojedobno preuzeo od Franje Tuđmana i ljubomorno čuvao puno desetljeće. Bez obzira što naši predsjednici radili i kakvi god bili, pričali nam viceve ili prijetili, plašili nas ili nasmijavali, ugnjetavali ili oslobađali, vodili nas kroz ratove ili u njih, uvijek će zauzimati prvo mjesto na ljestvici popularnosti. Zašto je baš tako?
Suze ljubavi: plačemo za voljenim vođama
Josip Broz Tito stvorio je Jugoslaviju. Kad je umro, milijuni su plakali. Franjo Tuđman stvorio je Hrvatsku. Kad je umro, tisuće su plakale. Stjepan Mesić rušio je Tuđmanov mit. Kad je otišao, tisuće su žalile. Ivo Josipović je tek došao i već je osvojio vrhove popularnosti. Neki odlaze toliko daleko da ga uspoređuju s Titom. Kako je krenulo, da se Pantovčaka dočepao Milan Bandić, vjerojatno bi i njega najviše voljeli. Ili Andriju Hebranga. Ili čak, božemiprosti, Miru Tuđmana.
Volimo ih kad ih se bojimo i onda kad ih mrzimo, kao što je to bilo s Titom i Tuđmanom. Volimo ih kad nas nasmijavaju i kad nas uspavljuju, kao što je to bilo s Mesićem i Josipovićem. Reklo bi se da volimo vođe. Maršal Tito vodio nas je kroz jedan rat, general Tuđman kroz drugi. Reklo bi se i da volimo očeve nacije. Ali zašto onda volimo Mesića i Josipovića?
Zašto volimo Mesića?
Mesića smo voljeli zato što smo Tuđmana mrzili. Voljeli smo šarm kojeg Tuđman nije imao, voljeli smo njegov osmijeh umjesto Tuđmanove grimase, voljeli smo to što ga se ne moramo bojati kao Tuđmana. Voljeli smo njegovu nametljivost i neodgovornost. Uvijek se gurao kad su se dijelile zasluge, a ustuknuo kod podjele odgovornosti.
I dok smo kod Tita i Tuđmana voljeli taj osjećaj da oni upravljaju baš svakim segmentom naših života - politikom, ekonomijom, sportom, kulturom, medijima - kod Mesića nas je očarao upravo njegov nedostatak ovlasti. Ta nepodnošljiva lakoća kritiziranja. Ta lepršavost u komentarima i uzvišenost u ocjenama. Voljeli smo slobodu da ga povučemo za rukav i zatražimo pomoć. Čak i ako nije pomogao.
Voljeli smo njegovu prevrtljivost
Voljeli smo čak i tu njegovu prevrtljivost, od antifašista, preko ustašoida, do antifašista. Od HDZ-ovca do HNS-ovca. Od ljevičara, do desničara i nazad. Od borca protiv korupcije do čovjeka koji sređuje stvari. Voljeli smo njegov jedini odlučan potez: umirovljenje pobunjenih generala. Bilo nam je to dovoljno za sljedećih devet godina.
I dok je Tito bio neprikosnoveni vladar, a Tuđman neprikosnoveni pobjednik koji je dva puta u prvom krugu dobivao predsjedničke izbore, Stjepan Mesić uspio je bez posebnog napora izgraditi mit o popularnom političaru. Analitičari su se utrkivali tko će originalnije proniknuti u njegovu tajnu: je li to osmijeh ili šarm, brada ili obrve, vicevi ili umirovljeni generali, ležernost ili kritičnost? Ili je možda stvar u neviđenoj prilagodljivosti: da se ljubi s Bushom i Castrom, s Račanom i Sanaderom, Pavićem i Pukanićem? Što god bilo, držalo je Mesića punih deset godina na vrhovima anketa.
A zašto onda volimo Josipovića?
A onda je došao Ivo Josipović i bez problema je preuzeo Mesićevu štafetu. Političar bez svojstava, kandidat bez karizme, sijed i blijed, uspio je postati jednako popularan kao i legendarno popularni Mesić. I sve to usprkos aferama u Uredu i kontroverznim izjavama. I unatoč manjku ovlasti. Ili upravo zbog toga?
Iz koje god perspektive promatrali, moramo zaključiti da Hrvati jednostavno vole predsjednike. S ovlastima i bez njih. Kad prekoračuju ovlasti i kad ih ne koriste. Kad nas oslobađaju i kad guše našu slobodu. Voljeli smo Tita kad smo morali, a volimo ga i sad kada ne moramo. Voljeli smo Tuđmana, premda nas je plašio i vrijeđao, pratio i prisluškivao, izolirao i diktirao naše živote. Voljeli smo Mesića, iako nismo morali. A volimo i Josipovića, iako baš ne znamo zašto.
Vjerojatno zato što je Predsjednik. Zato što nas tješi i govori da će sve biti u redu, zato što ratuje s onima koje ne volimo. Zato što je neprijatelj naših neprijatelja, pa samim time naš prijatelj. I tako smo, nakon Tita, Tuđmana i Mesića, dočekali da najdraži političar bude Ivo Josipović. Radi li se o napretku ili kontinuitetu? Ili je sve to jednostavno odraz vremena i još više, odraz hrvatskog mentaliteta?
bi Vas mogao zanimati
Izdvojeno
Pročitajte još
bi Vas mogao zanimati