"Otac i majka su me rodili, ali Tito me odgojio"

"Otac i majka su me rodili, ali Tito me odgojio"

Tekst: Petar Vidov
Foto: Arhiva

"ISPOD ovog mramornog bloka teškog devet tona leži jedna od najvećih misterija 20. stoljeća. Pokušat ću samo kroz dokumente i svjedoke vremena saznati tko je bio Josip Broz Tito", najavio je Antun Vrdoljak u prvoj epizodi svog igrano-dokumentarnog serijala o jedinom i za mnoge neprežaljenom vođi svih naroda i narodnosti bivše Jugoslavije.

> Vrdoljak i HTV postigli dogovor: "Tito" ipak kreće

Vrdoljak je svoj film, jednostavno nazvan "Tito", odlučio započeti od kraja. Prva scena vodi nas u Karađorđevo, na proslavu Nove godine 1980. To je zadnja Nova godina koju je Josip Broz dočekao. Nedugo zatim poslan je na liječenje u Ljubljanu gdje je i umro 4. svibnja.

Kad je umro Tito, Jugoslavija je stala

O Titovoj smrti prvi su bili obaviješteni direktori zagrebačke i beogradske televizije, te glavni urednik Tanjuga Mihajlo Šaranović, koji je osobno morao otići u sjedište tadašnje vlade po važno priopćenje. "Vijest je trebalo pripremiti za objavu", prisjeća se Šaranović trenutka kad je jednoj od svojih daktilografkinja morao diktirati kratku, informativnu agencijsku obavijest - "Umro je drug Tito". "Njoj su se ruke toliko tresle da nije mogla tipkati", priča Šaranović.

Nije bilo medija u svijetu koji nije izvijestio o Titovoj smrti. Amerikanci su to prezentirali kao odlazak posljednjeg velikog lidera savezničkih snaga iz Drugog svjetskog rata. "Za cijeli svijet je Titova smrt bila izvanredna vijest. Za Jugoslaviju je to bilo puno više", priča Vrdoljakov narator dok na ekranu gledamo arhivske snimke zemlje koja je potpuno stala bez jedinog čovjeka koji ju je mogao držati na okupu - od prekinute utakmice Hajduka i Crvene zvezde na Poljudu do sasvim obustavljene industrijske proizvodnje.

Najveći politički skup ikad održan

Titov sprovod, ističu u filmu hrvatski i srpski povjesničari, do dana današnjeg ostaje najveći međunarodni skup na najvišoj političkoj razini ikad održan. U Beograd je povodom Titovog sprovoda stiglo 129 visokih državnika iz 121 zemlje svijeta. Jedini koji su se propustili pojaviti bili su Francuzi. "Nismo mogli predvidjeti da će Titov sprovod biti skup takvih razmjera", kaže danas tadašnji ministar vanjskih poslova Francuske Jean Francois Poncet.

No, zato su se svi ostali došli pokloniti preminulom velikanu: Margaret Thatcher, Leonid Brežnjev, Indira Ghandi, Jasser Arafat, Nicolae Ceausescu... Pred Titovim odrom najduže se zadržao predsjednik Iraka Saddam Hussein, dok njegov brat, tadašnji irački ministar vanjskih poslova, nije mogao niti pokušavao sakriti suze.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

"Svi smo mi Tito"

Još emotivnije bile su snimke koje su nastale među običnim pukom, Jugoslavenima iz svih dijelova zemlje koji su došli ispratiti Tita na posljednji počinak. Jedan od njih kroz suze je izustio i rečenicu iz naslova ovog teksta, a i ostali su se Tita prisjećali u sličnom kontekstu. Suze su tekle u potocima, riječi zapinjale u grlu.

Ali tješili su se mišlju da "Tito ne može umrijeti jer svi smo mi Tito". Slične parole kasnije su se pokušale kačiti i uz neke druge lidere, ali uz nikoga se nije ulovila kao uz Tita. Kojeg Ivo Banac opisuje kao diktatora bliskom zapadnim velesilama, čovjeka kojeg je kapitalistički Zapad predstavljao kao primjer ostalim komunističkim vođama: "Budite kao Tito. Vidite da možete imati svoju državu i svoju ideologiju, a da ne služite Moskvi".

Sjećanja "lukavog vragolana"

Konkretnih zapisa o Titovom djetinjstvu i mladenačkim godinama ima jako malo, tako da se u oslikavanju početne faze njegovog života Vrdoljak morao osloniti uglavnom na priče samog Josipa Broza, koje su nedugo prije smrti zabilježene pred tv kamerama. Čuli smo tako nekolicinu više ili manje poznatih anegdota iz njegovog djetinjstva, iz kojih je jasno da se Tito volio predstavljati kao lukavi vragolan. Sa sjajem u očima prisjećao se "čovjek koji je u životu promijenio 70 lažnih imena" (kako ga opisuje Vrdoljak) kako je jednom vlastelinu ukrao prepelicu, kako je štuku koju je našao u potoku prodao župniku i kako se s ljubavlju prisjećao svoje majke.

Rodni Kumrovec Tito je prvi put napustio kao vrlo mlad dječak i otišao živjeti s ocem u Sloveniju. U Zagorje se vratio kako bi završio pučku školu, a sjeća se da je imao velikih problema s jezikom jer je znao slovenski, ali ne i hrvatski - "jezik koji nikad nije naučio jer je valjda mislio da se s njim neće uspjeti maknuti puno dalje od Kumrovca". Zanat za bravara Tito je izučio u Sisku, a zatim je putovao po Ljubljani, Zagrebu, Trstu, prošao dijelove Češke i Njemačke.

Želio je biti gospodin i nije volio raditi

Nigdje se nije dugo zadržao i nikad nije dugo zadržavao posao. "U Trst sam išao više da gledam nego da tražim posao", prisjeća se Tito mladih dana, a Vrdoljak i njegovi sugovornici iz Brozovih riječi i postupaka zaključuju kako zapravo nikad baš nije volio raditi. U listopadu 1912. Tito je stigao u Beč, prvi grad koji ga je opčinio. U Beču su se počeli ostvarivati njegovi snovi da postane gospodin; radio je u tvornici automobila "Daimler", a istovremeno učio klavir, jahanje, mačevanje, sašio si dugo priželjkivano crno odijelo...

"Tko zna koliko bi dugo ostao u Beču da se na jesen nisam morao javiti za regrutaciju", priča Tito. Značilo je to da je počeo Prvi svjetski rat, nakon ubojstva Franje Ferdinanda u Sarajevu. A što je Tito radio u ratu, Vrdoljak će nam ispričati idući petak.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara