KRAJEM 19. stoljeća europske sile shvatile su da je nužno tražiti saveznike u slučaju da se uskoro dogodi veliki vojni sukob. Slika Europe izgledala je potpuno drukčije tada nego par desetljeća ranije: pojavila su se dva nova igrača na sceni, Italija i Njemačka. Obje zemlje imale su velike planove za svoju budućnost, a za to su im trebali saveznici. Na današnji dan 1882. potpisan je Trojni savez između Njemačke, Italije i Austro-Ugarske.

Njemačka se ujedinila 1871., tek kad je pobijedila Francusku koja se toj ideji strastveno protivila. Nakon rata potpisano je primirje, a Njemačka je preuzela kontrolu nad regijama Alsace i Lorraine. Francuski političari s oba spektra proveli su ostatak 19. stoljeća najavljujući da će te regije vratiti. Premda moćnija od Francuske, Njemačka je na čelu s Bismarckom znala da treba saveznike protiv nje. Njemački kancelar računao je na Italiju.

Italija je svoje ujedinjenje dugovala Francuskoj. Francuska je novčano i ljudski potpomagala talijansko ujedinjenje, a kao nagradu za svoje sudjelovanje u stvaranju talijanske države dobila je Nicu i Savoj. Međutim, brojni političari i drugi smatrali su da je Italija dala Francuskoj možda malo previše. Odnos je dodatno zaiskrio kad su obje zemlje shvatile da su rivali u sjevernoj Africi. Italija je znala da u Njemačkoj ima jakog saveznika protiv Francuske i zato je pristupila ovom paktu.

Austrija, odnosno Austro-Ugarska, stremila je vojnom savezu protiv Rusa. Njihov odnos zahladio je već polovicom 19. stoljeća, kad je Austro-Ugarska odbila pomoći Rusima u Krimskom ratu. U drugoj polovici 19. stoljeća bilo je jasno da se interesne sfere Ruskog Carstva i Austro-Ugarske preklapaju na Balkanu. Bojeći se moći glomazne ruske vojske, Austrija se još više vezala uz Njemačku te potpisala vojni savez tri godine kasnije.

Italija i Austrija kao saveznici

1882. ove su tri zemlje službeno pristupile Trojnom savezu. Međutim, nije se radilo o klasičnom savezu u kojem, ako napadnete jednu zemlju, napali ste sve tri. Italija se nije obvezala pomoći Austro-Ugarskoj u slučaju rata s Rusijom. To joj je i omogućilo da oklijeva 1914. godine, kada počinje Prvi svjetski rat. U Italiji su općenito na ovaj savez gledali kao savez Italije s Njemačkom, ali ne i s Austrijom.

Italija i Austrija ipak su bile žestoki protivnici u proteklom periodu, a ljudi koji su ratovali za neovisnost Italije od Habsburgovaca još uvijek su bili živi i nikako nisu mogli vidjeti Austriju kao talijansku saveznicu. Zato se u talijanskoj javnosti savez predstavljao kao obrambeni pakt između Italije i Njemačke.

Savez je oformio koaliciju zemalja koje će ratovati s Antantom u Prvom svjetskom ratu. Italija je promijenila mišljenje 1915. godine, kada su joj sile Antante ponudile istočni Jadran, no u međuvremenu su neke druge zemlje pristupile savezu.

Rumunjska je nakratko pristupila savezu, ali je odustala od njega jer je osudila austrijski napad na Srbiju. Bugarska je odlučila pristupiti savezu da bi povratila teritorije koje je izgubila u Drugom balkanskom ratu. Osmansko Carstvo pristupilo je paktu jer je u tome vidjelo jedini način da preživi kao carstvo.

Ideju o vojnom savezu protiv njemačkih neprijatelja izmislio je sam Otto von Bismarck, čovjek koji je ujedinio Njemačku i htio samo najbolje za svoju novu zemlju. Ipak, nije doživio naredni period u kojem su njegovi nasljednici tu istu zemlju vodili u propast - prvo u globalnom sukobu 1914., a onda još jednom od 1933. godine.