KADA je 2. kolovoza 1934. umro njemački predsjednik Paul von Hindenburg, nestao je posljednji čovjek koji je barem formalno stajao iznad Adolfa Hitlera u državnoj hijerarhiji. Samo pet dana poslije, Hindenburg je uz golemu državnu ceremoniju ispraćen kod memorijala Tannenberg u Istočnoj Pruskoj. Pogreb 7. kolovoza nije bio samo oproštaj od predsjednika i slavnog feldmaršala. Nacistički režim pretvorio ga je u pažljivo režiran politički spektakl.

Čovjek kojeg su Nijemci povezivali s velikom pobjedom

Hindenburg je u trenutku smrti imao 86 godina i među velikim dijelom njemačke javnosti uživao status nacionalnog heroja. Njegov ugled ponajviše je počivao na Prvom svjetskom ratu i njemačkoj pobjedi nad Rusima u Bitki kod Tannenberga 1914. godine.

Upravo je ta pobjeda pretvorila Hindenburga u jednu od najpoznatijih osoba Njemačkog Carstva. Nakon rata ušao je i u politiku, a 1925. izabran je za predsjednika Weimarske Republike. Ponovno je pobijedio na izborima 1932., ovaj put i kao čovjek oko kojeg su se okupljali protivnici Hitlerova dolaska na čelo države.

No već 30. siječnja 1933. upravo je Hindenburg, nakon snažnog pritiska konzervativnih političkih krugova, imenovao Hitlera kancelarom. Njegovi suradnici vjerovali su da će Hitlera moći držati pod kontrolom. Dogodilo se upravo suprotno. U sljedećih godinu i pol nacisti su praktički uništili demokratski sustav Weimarske Republike.

Hitler nije čekao ni Hindenburgovu smrt

Koliko je nacistički režim bio spreman za trenutak predsjednikove smrti, najbolje pokazuje ono što se dogodilo dan ranije.

Dok je teško bolesni Hindenburg još bio živ na svom imanju Neudeck u Istočnoj Pruskoj, vlada je 1. kolovoza donijela zakon kojim je određeno da će nakon njegove smrti ovlasti predsjednika prijeći na kancelara. Hindenburg je umro sljedećeg jutra oko devet sati, a zakon je odmah stupio na snagu.

Hitler je tako spojio funkcije predsjednika i kancelara te preuzeo predsjedničke ovlasti. Umjesto titule predsjednika odlučio je koristiti naziv Führer i Reichskanzler. Nekoliko tjedana poslije, 19. kolovoza, režim je organizirao referendum kojim je stanovništvo trebalo potvrditi takvo uređenje. Glasanje je održano u uvjetima nacističke diktature, represije i snažne propagande.

Hindenburg je želio drukčiji pokop

Posebno je zanimljivo da monumentalni Tannenberg, koji je savršeno odgovarao nacističkoj predstavi o nacionalnom heroju, po svemu sudeći nije bio mjesto na kojem je Hindenburg želio završiti.

Dokumenti njemačke vlade pokazuju da se neposredno nakon njegove smrti razmatralo održavanje velike nacionalne komemoracije kod Tannenberga, nakon koje je trebala slijediti sahrana u Neudecku. Američki memorijalni muzej holokausta navodi da je Hindenburg, protivno vlastitim željama, ipak pokopan kod Tannenberga.

Za Hitlera je simbolika bila previše vrijedna da bi je propustio.

Tannenberški memorijal otvoren je 1927. nedaleko od tadašnjeg Hohensteina u Istočnoj Pruskoj, današnjeg poljskog Olsztyneka. Masivna građevina s osam tornjeva podignuta je u spomen na njemačke vojnike i pobjedu iz 1914. Hindenburg je osobno sudjelovao na njezinu svečanom otvaranju.

Pogreb je postao nacistička predstava

Dana 7. kolovoza 1934. upravo je taj golemi kameni kompleks postao pozornica Hindenburgova državnog pogreba. Sačuvane fotografije Bundesarchiva prikazuju ceremoniju u memorijalu i Hitlerov govor pred okupljenima.

Nacistička propaganda povezala je starog feldmaršala, pobjedu u Prvom svjetskom ratu i novi režim. Hindenburg, konzervativni pruski časnik koji se dugo odnosio s nepovjerenjem prema Hitleru, nakon smrti mogao je biti predstavljen kao svojevrsni prethodnik novog njemačkog vođe.

Njegov lijes najprije je položen u kompleksu memorijala, a Tannenberg je nakon toga dodatno preuređen u nacionalno svetište. Godinu dana poslije, 2. listopada 1935., Hindenburgovi posmrtni ostaci premješteni su u novu monumentalnu grobnicu. Ondje su položeni i ostaci njegove supruge Gertrud, koja je umrla još 1921. godine.

Ni Tannenberg na kraju nije ostao njegov grob

Ironija je što Hindenburg ni ondje nije počivao trajno.

Kada se početkom 1945. Crvena armija približavala Istočnoj Pruskoj, nacističke vlasti uklonile su njegove i suprugine posmrtne ostatke iz Tannenberga kako ne bi pali u sovjetske ruke. Sam memorijal teško je oštećen i nakon rata postupno razgrađen.

Hindenburgovi posmrtni ostaci na kraju su završili u crkvi svete Elizabete u Marburgu u zapadnoj Njemačkoj.

Tako je pogreb koji je Hitler 1934. želio pretvoriti u trajni simbol povezanosti stare pruske vojne slave i Trećeg Reicha nadživio samu državu koja ga je organizirala tek nešto više od deset godina. Tannenberg je nestao, Istočna Pruska prestala je postojati u dotadašnjem obliku, a Hindenburgov posljednji počinak danas se nalazi stotinama kilometara od mjesta na kojem mu je nacistički režim namijenio monumentalni grob.