OVE JE GODINE u kinu Europa predstavljen dokumentarni film Dalibora Platenika Čovjek i drvo koji predstavlja priču o čovjeku koji živi u Zagrebu te već 33 godine samostalno i ilegalno u njemu sadi raznovrsno drveće. Novac prikuplja sam, entuzijazam gura sam, a ponekad posadi lipu, cedar ili smokvu u spomen na neku dragu osobu.

Porijeklom iz Vinkovaca, Vladimir Dimić je zbog osjećaja duga te zahvalnosti prirodi u Zagrebu posadio više od 1000 stabala, od kojih je preživjelo nekih 600 i koji sada pružaju hladovinu te očaravaju svojim cvatom naše građane.

No on je to radio ilegalno. Za dozvole je potrebno puno vremena i birokracije. Šutio je o tome desetljećima, nije pričao o tome nikome, za njegovu tajnu su znali samo najbliži članovi obitelji. Građani su jednostavno, kada su se probudili, ugledali jedno zeleno biće više i nisu znali da iza toga stoji trud jedne nevidljive osobe.

Maskirao se kao radnik Zrinjevca

“To što radim i nije baš dozvoljeno, ja sam toga duboko svjestan. Do moje 50. godine sam se skrivao, sadio sam sadnice potajice. Ponekad sam i glumio radnike Zrinjevca. Navukao bih na sebe nešto nalik njihovoj uniformi. Ili bih izgledao kao neki radnik, ljudi bi pomislili da je to u redu, da je došao netko s dozvolom da tu kopa.

No morate znati da sadim vrlo planirano i na uređenim zelenim površinama. Zrinjevac sadi na tim površinama, a ja posadim sadnicu tamo gdje se njihova osušila. Znači, ne sadim bezveze i gdje mi se prohtije. Ja interveniram s istim drvetom i na istoj poziciji koja je predviđena za to drvo. Pazim na položaj zgrade, na alergene. Kada nakon par godina ljudi pogledaju okolno drveće, oni ne mogu znati da je to moje stablo, da sam ga ja posadio jer sadim stabla, primjerice bukvu ili javor, koja su tu i prije bila. Poštujem sve propise što bi trebalo biti na tom mjestu, jedino što ja, nakon što posadim stabla, brinem o njima i zalijevam ih prvih godinu dana dok se ne prime.

Dobro, ponekad malo pretjeram pa negdje gdje je bilo tri stabla, ja posadim devet“, ispričao je za Index Vladimir Dimić.

Sadi stabla po Zagrebu već 33 godine, ponekad i ona od 1500 kuna

“Većinu toga sam posadio na Trnju jer tamo živim. Ali sam sadio gdje god sam stanovao. Sadio sam i u Velikoj Gorici, Ravnicama, Vinkovcima, Istri i slično. No programski sadim od 1986. O tome nikome nisam ništa govorio, osim najbližima. A oni su ponekad mislili da nisam normalan jer to i košta.

Sadnice primjerice koštaju od 150 kuna, uvijek ih kupujem u rasadniku, pa do 1500 kuna. Prošle godine sam posadio dva drveta, jedno je koštalo 1700, a jedno 1500 kuna, ali ja sam i u Vijeću gradske četvrti Trnje pa naknadu iskoristim za financiranje skupljih stabala.

Obećao sam da ću za svaku godinu svog mandata posaditi jedan cedar. Nedavno sam se malo uključio u politiku pa sam na skupovima rekao što ću ja raditi, jer tamo svi svašta obećavaju, a ja sam obećao svake godine jedan cedar, najskuplju sadnicu. Inače sam prije uvijek sadio financijski pristupačnija stabla.

"Sve stranke su bile oduševljene tom idejom, o sadnji drveća. I desna i lijeva opcija, male stranke, velike, SDP i HDZ. Ja sam ih upitao da što se nisu to sami prije sjetili jer nije to baš neka genijalna ideja“, u šaljivom je tonu komentirao Dimić.

“Ljudi svašta moraju, a ja moram u životu saditi“

Kada mi se rodio drugi sin, došao sam do ideje da bih trebao raditi nešto korisno, da trebam platiti svoj dio. Na Animafestu sam krajem 80-ih vidio animirani film Čovjek koji je sadio drveće i bio sam preneražen jer sam ja to upravo radio već par godina, stvarao oko sebe prekrasan zeleni svijet. S time da je on to radio po pustopoljinama, a ja u Zagrebu.

Ovdje ispred zgrade imam pet japanskih trešanja pa pet ukrasnih šljiva. One vam imaju svaka svoj redoslijed cvata. To je nešto divno. To kada vidite kako cvjeta drvo, sav trud vam se isplati. Nije samo užitak u tome što sadite, već kasnije možete uživati i u hladu tog drveta.

Jednom sam sadio drvo u vrtiću, pri čemu su pomagala djeca. Bio je jedan dječak u kolicima i kada sam rekao mališanima da će stablo narasti 40 metara i da može živjeti 300 godina, on je poskočio i sav sretan povikao: 'Jes!' Toliko sam se naježio i toliko mi je bilo drago da sam tom dječaku mogao priuštiti jedan trenutak radosti, ne mogu to ni opisati.

Zapravo, ovo za mene ima pomalo religiozan karakter. Imam osjećaj da bih se osjećao loše da jedne godine ne posadim neko stablo. Osjećam to kao neku svoju obavezu. Gledajte, ljudi svašta moraju, a ja moram u životu saditi. I to ću raditi do kraja života. Ne znam sve odgovore i zašto je tako. Jednostavno tako osjećam“, kazao je.

Posadio je lipu za Enu Begović

"Kada sam počeo, negdje krajem osamdesetih, nisam mogao sve sam financirati, a htio sam puno više posaditi, onda sam molio ljude da doniraju sadnicu, a da ću je ja posaditi za vjenčanje, rođenje djeteta. Tako smo se dogovorili: 'Evo, to je lipa od tvoje Eve.' Ljudi vole saditi za one koje vole.

Kada je poginula Ena Begović, posadio sam za nju lipu. Za našeg umjetnika s Brača, Puku Jakšića, posadio sam dva drveta. Nema nikoga drugog u Zagrebu tko ima dva drveta. Htio sam mu se odužiti jer je on meni poklonio jednu knjigu. Odlučio sam za njega posaditi ukrasne višnje. Posadio sam dva stabla, a oba su se primila“, ispričao je Dimić.

Ukrali mu magnoliju

“No svašta se znalo dogoditi sa stablima koja sam posadio. Recimo, ukrali su mi magnoliju koju sam posadio za Aleksandra Srneca, našeg poznatog slikara. Bio sam sretan jedino što je nisu slomili.

Doslovno je netko došao i sve uredno iskopao, ukrao magnoliju koja je cvala već dvije godine“, dodao je.

Nosonja iz Smogovaca: Samo ti sadi, a ptice će doći same

“Đorđe Rapajić, glumac, znate ga kao Nosonju iz Smogovaca, a koji je uz Akademiju diplomirao i šumarstvo, u početku mi je pomagao pri odabiru stabala.

Često mi je govorio: 'Samo ti sadi, a ptice će doći same.' Toga se uvijek sjetim kada oko 4 ujutro čujem ptice kako pjevuše na granama“, kazao je Vladimir Dimić.

Kazna i komunalni redari

“Nisu me nikada kaznili. Dva puta me netko prijavio i komunalni redari su mi rekli da se malo obuzdam i da ne posadim sada cijelu šumu. Ali moj savjet je da o tome ne pričate i da sadite tamo gdje se već osušilo neko stablo. U jesen ili proljeće, iskopate stare i posadite nove sadnice. Neće nitko primijetiti, neće vam nitko zamjeriti.

Sada kada sam prešao 50., shvatio sam da mi je svejedno i počeo sam davati intervjue jer sam uvidio da ako sadim u ilegali, nitko za tu ideju ne zna i nitko drugi to neće napraviti, a spreman sam prihvatiti posljedice za svoja djela“, objasnio je.

“Za zadovoljstvo morate nešto i uraditi, ne možete samo čitati o tome“

“Ideja je da se posadi jedno drvo, to što ja posadim malo više to je moj problem. Sadnica može koštati i 150 kuna, svatko to može napraviti. Zato smo i napravili taj dokumentarni film Čovjek i drvo, s tim motivom. Jer i ako samo jedan gledatelj dobije želju da uradi nešto slično, onda smo uspjeli.

Moja je preporuka da bi čovjek osjetio zadovoljstvo i zahvalnost, treba nešto i uraditi. Ne može se o tome samo čitati. Osjećaj da znaš da si jednom biću u gradu podario život i da će ti ono to vratiti je neopisiv. Drvo vam to vrati.

Jednom sam se šetao i vidio kako se na stablo trešnje koje sam posadio popeo djeda, a ispred njega na travi je stajao unuk koji je čitao knjigu pjesama. Objavio sam tu fotografiju na svojoj Facebook stranici. To mi je bilo tako lijepo za vidjeti. Nije tada bilo plodova, nije to razlog. Djeda se valjda sjetio svoje mladosti i malo se htio penjati po drvetu“, ispričao je Dimić za Index.