"PRIJE nepunih mjesec dana izgubili smo majku, ne od korone, nego zbog korone", govore brat i sestra Josipa Sičenica i Josip Jurič, koji su nam se javili kako bi ispričali priču o smrti svoje majke u splitskoj bolnici.

Umrla je uslijed situacije s koronavirusom, kao pacijentica kojoj se, očito u krivo vrijeme, pogoršala stara kronična bolest. Preminula je 14. travnja. Imala je 67 godina.

"Majka nam je umrla zbog loše organiziranog zdravstvenog sustava kojem svi plješću. Dok oni spašavaju pradjedove i prabake umiru ljudi svih životnih dobi", nastavljaju brat i sestra. 

Brat Josip Jurič napisao je potresno pismo ministru zdravstva Viliju Berošu. Zamolio nas je da ga objavimo.

Splitskoj bolnici poslali smo upit da se očituju o cijelom slučaju, a njihov ćemo odgovor objaviti kada ga dobijemo. U međuvremenu Josipovo pismo u nastavku članka prenosimo u cijelosti. 

Ministre, i nas boli

"Sestro, molim te čašu vode, umirem od žeđi."

"Gospođo, ja nisam s ovoga kata."

"Pa je li moraš biti s ovoga kata da bi mi dala čašu vode. Bolje je biti u pustinji nego u vas."

A ona je samo produžila niz dugi, tamni hodnik smijući se. 

Prepričava mi majka u jednom dahu svoje iskustvo s hitnog internog KBC-a Split – Firule, u pauzama dok ubrzano ispija vodu iz bočice. 

Tog uskrsnog ponedjeljka sam je odveo na hitni prijem KBC-a Split, u bolnicu Firule pošto je lokalitet Križine transformiran isključivo u bolnicu za COVID-19 pacijente, nakon što je dva dana imala prvo blage simptome ubrzanog pulsa u mirovanju i osjećaj pritiska u prsima koji su se postupno pogoršavali. Iako je meni zbog straha od novog koronavirusa zabranjen ulaz u zgradu nakon što je aparat na vratima zasvirao da navodno imam temperaturu 37,4 C (po svim relevantnim studijama u rangu normalnih vrijednosti, mjereno na čelu), ona je odmah uredno zaprimljena i obrađena.

Liječnica je na temelju prilično jasne kliničke slike, pregleda i rezultata EKG-a utvrdila da se radi o komplikaciji njezine kronične bolesti hipertenzije i dijagnosticirala: aritmiju odnosno atrijsku fibrilaciju srca, akutno zatajenje srca tj. nedovoljnu opskrbu tijela krvlju kao rezultat otežanog rada srca, što je posljedično dovelo do edema pluća, a naposljetku i iznimno niske zasićenosti krvi kisikom, začarani krug koji je ukupno stanje napravio opasnim i žurnim. Odmah je upućena i prebačena na dvjestotinjak metara udaljeni hitni interni prijem kako bi kardiolog izvršio daljnji pregled te propisao i proveo hitno potrebnu terapiju. Zabrinut i uplašen sam otišao na ulaz čekati vijesti. 

Odmah su počeli ispitivati je li bila u Kini ili Italiji, bezočno su mi lagali i poslali je u sigurnu smrt

Uskoro je izašla djelatnica hitnog internog, nije se predstavila nego mi samo počela postavljati niz bizarnih pitanja. Je li mama - žena koja otežano hoda na štakama - bila u Italiji ili Kini, je li imala temperaturu, je li kašljala. Ne, ne i ne, odgovorio sam joj uvidjevši da pušu i na hladno pa čak i osobu s jasnim srčanim simptomima koja nije imala nijedan od najčešćih simptoma zaraze koronavirusom žele etiketirati i riješiti je se. Rekao sam joj da kao što u nalazu već stoji, liječnica je napravila pregled, utvrdila da nema povišenu temperaturu, nema suhi kašalj, da joj hitno treba kardiološka obrada, a ne gubljenje vremena pitanjima o koronavirusu. 

Nedugo zatim ista djelatnica me izvještava da majka mora odmah na hitni prijem na Križine, hoću li je ja odvesti ili da čekamo dvadesetak minuta vozilo hitne pomoći. Začuđeno sam pitao zar nisu na Križinama samo bolesnici zaraženi koronavirusom, odgovorila mi je da ništa ne brinem, da je telefonski sve dogovoreno s "njima na Križinama" i da će ju tamo uredno kardiološki obraditi. Poslije će se pokazati da je lagala, bezočno, u oči. Znajući, ili bar je morala znati, da tamo gdje ju šalje ne može dobiti adekvatnu skrb poslala ju je u sigurnu smrt. Pokazat će se da je nepoznata osoba, nepoznate struke, kojoj je očito povjeren autoritet da ima pravo to učiniti, bez ikakvog pregleda odlučila ignorirati sve što je liječnica na hitnom prijemu objektivno utvrdila i protivno svim profesionalnim standardima i zdravoj pameti poslati majku se liječi od - COVID-a. 

Vjerovao sam i sam odvezao majku u Križine, tamo me dočekao šamar

Nisam čekao vozilo hitne pomoći nego sam majku odmah odveo vjerujući u riječi nepoznate djelatnice. Tamo su je dočekali liječnici koji baš ni o čemu nisu imali pojma, ni o navodnom pozivu, a posebice ne o dogovoru da je obradi kardiolog jer u cijeloj bolnici kardiolog - ne postoji. I sami u čudu što tu radi osoba koja nema najčešće simptome infekcije novim koronavirusom, a ima sve simptome i znakove akutnog zatajenja srca i respiratorne smetnje koji su očigledno kardiološke geneze, upozorivši da je jedino što se može ondje dogoditi, paradoksalno, da se zarazi koronavirusom. Pozivaju lokalitet Firule tražeći objašnjenje i da se bolesnicu hitno vrati natrag na potrebno kardiološko liječenje. 

Šamar. Ne vraćajte je nazad, nećemo je primiti. Razlog, sulud ali tipično hrvatski, doveo ju je sin koji je subfebrilan. Traže dokaz odnosno negativan rezultat testa na koronavirus prije nego je zaprime, a ako premine u međuvremenu - ništa zato. Rezultat testa, pokazat će se nekoliko dana kasnije, je naravno bio negativan. Nadrealno zvuči činjenica da sam na prijevaru poslan na Križine, znajući valjda da njihovo paranoično rezoniranje nikada ne bih prihvatio da su mi rekli istinu dok je majka još uvijek bila u hodniku hitnog internog na Firulama čekajući potrebnu medicinsku skrb koju tu nikada nije dobila. 

Stojimo na trošnom asfaltu, u drugom gradu u Hrvatskoj, državi EU-a, nitko je ne želi primiti

Mladi liječnici slijegaju ramenima i šire ruke u svojoj nemoći, svjesni u kakvoj lakrdiji sudjeluju jer zasigurno nisam prvi. Nude da majku obrade na koronavirus, ali za srčane smetnje koje ona ima oni ne pružaju liječenje. 21. stoljeće, država Europske unije, drugi grad po veličini u Hrvatskoj, stojimo na trošnom asfaltu ispred splitske bolnice a nitko neće da zbrine bolesnicu kojoj hitno treba medicinska pomoć. To je taj vrli sustav koji u posljednje vrijeme dobiva lovorike. 

A sve kao direktni rezultat uvedenih mjera za borbu protiv pandemije koronavirusom ili, kao u mojem slučaju, njihove groteskne primjene. Mjera koje se gotovo nitko ne usuđuje propitivati. Koliko je prosječna osoba promišljala o negativnostima nekih od uvedenih mjera svjedoči da najčešće nakon što se smire i prestanu vikati na vas da mu želite ubiti djeda i baku slijedi pitanje - "a koje negativnosti". I nije problem što laik ima takav stav i nije o tomu razmišljao, ali se čini da je i Nacionalni stožer sličnog stava, i kao da ili nisu uopće razmišljali o negativnostima uvedenih mjera ili ih za njih nije puno briga jer znaju da u doba korona-histerije neće biti u fokusu javnosti i medija. 

Smiješna je floskula onih koji kažu da se o ničemu nije moglo raspravljati jer virus ne čeka. Nitko ne traži niti je tražio studiju koja će se tjednima izrađivati i procjenjivati učinke predloženih mjera. Slično, lažnom dilemom se često koriste oni koji ne trpe kritiku svojih odluka tvrdeći da su oponenti općenito protiv svih uvedenih mjera. Nitko razuman ne tvrdi da baš nijednu mjeru nije trebalo uvesti nego da se moralo voditi računa o finom nijansiranju pri njihovom uvođenju kako lijek ne bi bio pogubniji od bolesti. 

Dogmatski bespogovorni pristup

Hrvatska ima dovoljno velik broj pametnih ljudi relevantnih struka, različitih viđenja koji su se u vrlo kratkom roku mogli organizirati za okruglim stolom te za svaku pojedinačnu predloženu mjeru iznijeti njezine predviđene pozitivne i negativne učinke te na temelju toga odvagnuti i odlučiti o uvođenju ili ne uvođenju iste. Takve rasprave su se posebice morale provesti za one mjere koje imaju očigledan negativan utjecaj na živote ljudi kao što je zatvaranje zdravstvenog sustava za gotovo sve druge bolesnike osim oboljelih od koronavirusa. Takav pristup polučio bi zasigurno gledajući ukupnu sliku a ne isključivo pandemiju koronavirusom bolji rezultat, umjesto dogmatskog bespogovornog pristupa kojemu smo svjedočili. 

Ni izgovor da svi to rade nije ispravan jer je kontekst drugačiji. Druge države, osim onih stravično pogođenih kao Italija i Španjolska, imaju dovoljno velike resurse i organizacijske sposobnosti da se nose i s pandemijom i da tretiraju kronične bolesnike i da nastave dijagnostiku. Hrvatski zdravstveni sustav to nema. Ne pokušavam se igrati epidemiologa, i stvar je naravno puno kompleksnija, ali je razvidno je da se nisu previše ili nikako uzimali u obzir eventualni negativni učinci. Najpogubniji od njih, gotovo potpuno fokusiranje zdravstvenog sustava samo na zaražene koronavirusom nema nikakvog opravdanja. A upravo to je potiho učinjeno. 

Izjava predsjednika Hrvatskog onkološkog društva i predstojnika Klinike za onkologiju KBC-a Split koja ledi krv u žilama

O tomu možda najbolje govori izjava predsjednika Hrvatskog onkološkog društva i predstojnika Klinike za onkologiju KBC-a Split Eduarda Vrdoljaka koji je prije nekoliko tjedana zabrinuto kazao da je splitska onkologija do sada u pravilu imala oko 12 novih pacijenata dnevno, a otkada je počela korona-kriza imaju samo dva do tri dnevno, znajući naravno da se broj oboljelih od raka nije odjednom smanjio nego ih se zbog gotovo općeg zaustavljanja rada zdravstvenog sustava a posebice dijagnostičkih radioloških pretraga - propustilo dijagnosticirati. Njegova izjava da iza pandemije koronavirusom slijedi "pandemija" zloćudnih bolesti, i da je lako moguće da će broj preminulih od raka kao rezultat zakašnjele dijagnostike, barem u nas, biti jednak ili veći broju spašenih od koronavirusa ledi krv u žilama. 

Priroda onkoloških bolesti je takva da određeni broj od tih oko deset ljudi manje dnevno koje se sada propusti dijagnosticirati ne bi bili izliječeni ni da su dobili dijagnozu i započeli terapiju u najranijoj fazi, ali ovih ostalih dva, tri ili pet su se mogli izliječiti. A sada neće. 

Deset ljudi manje dnevno. I tako već skoro dva mjeseca. Pošto splitskom KBC-u gravitira oko 500.000 stanovnika tu brojku treba primijeniti na cijelu Hrvatsku i svih 4,5 milijuna stanovnika. Bojim se množiti. 

Koliko je onih kao moja majka koji su podlegli jer su imali krivu bolest u krivo vrijeme?

A gdje su sada svi ti ljudi. Ostaju doma naravno. Većina vjerojatno po nalogu medija svakih nekoliko dana izlazi na balkon zapljeskati herojskom zdravstvenom sustavu na dobro obavljenom poslu, dok tumor u njima raste. Uskoro ti dlanovi neće pljeskati, nego se uhvatiti za glavu, korona-kriza će proći, njihove priče mediji neće željeti čuti, a državna vrhuška neće svaki dan u 14 sati izražavati sućut njihovim najmilijima. Oni će umirati, kao kolateralne žrtve uvedenih mjera, u tišini, dok sustav prima pohvale za izvrsno odrađenu krizu uzrokovanu pandemijom i minimalan broj izgubljenih života. Uspjeh, na tipičan hrvatski način. 

Ministar najavljuje da će se početkom petoga mjeseca ponovno početi raditi dijagnostičke pretrage i da će se nastojati prvo obrađivati zaostali slučajevi za koje postoji sumnja da su najhitniji, ali ništa ne može zamijeniti dva izgubljena mjeseca dijagnostičkih pretraga i pregleda. Gospodin Vrdoljak u svojoj kritici dobro zna da će zbog toga brojni životi biti izgubljeni, za njih je već kasno. Sve ostalo je loš politički spin. 

Navedeno je samo primjer jedne grupe bolesti, a što je s ostalima. Koliko je više samoubojstava jer su psihijatrijske ambulante zaključale svoje brave, koliko je depresivnih gurnuto preko granice zbog stvorene apokaliptične atmosfere. Koliko je onih kao moja majka koji su podlegli jer su imali krivu bolest u krivo vrijeme, u vrijeme kada je baš sve podređeno bolesnicima samo jedne bolesti, a sve ostale se šuta kao ispuhanu loptu. 

Njihove smrti neće biti na vijestima

Ali koga briga, pa njihove smrti neće biti na vijestima, pa kao da se i nisu dogodile, daleko od očiju daleko od srca. Glavni i jedini cilj je smanjiti broj umrlih od koronavirusa.

Pobrojane su samo trenutne žrtve, a što je s onim dugoročnima. Koliko više smrti uzrokovanih povećanom stopom alkoholizma, konzumacije droga, nasilja u obitelji, srčanih i brojnih drugih bolesti i devijacija koje sve odreda po brojnim studijama značajno porastu u doba recesije, recesije koja neminovno slijedi. Tko uopće broji. Oni će umirati u tišini. 

U tom smislu, gadljivo je bilo pročitati izjavu stručnjakinje koja se zadnjih tjedana često pojavljuje u medijima, a čijeg se imena u ovome trenutku ne mogu prisjetiti, koja je komentirajući uvedene mjere ponosno rekla kako joj je drago da ipak živi u državi u kojoj su životi važniji od gospodarstva. Kao da se u toj njezinoj riječi gospodarstvo krije samo novi Mercedes lokalnog tajkuna, a ne životi i sudbine svih gore pobrojanih. Kako ograničeno, jednodimenzionalno, uskogrudno, kratkoročno i jednostavno pogrešno viđenje. Od laika očekivano, od struke čiji je ona dio nikako. Kada se njezina moralizirajuća tvrdnja istjera pod svjetlo istine ona zapravo kaže da joj je drago da živi u državi gdje su životi onih o kojima bruje mediji važniji od života onih za koje trenutno nitko ne pita. 

Situacija bi bila bolja da je ostao bivši ministar koji je imao situaciju da iziritira javnost, javnost bi se usuđivala više propitivati

Ironično, mislim da bi situacija bila bolja i umjerenija da je bivši ministar zdravstva koji je imao prirodnu sposobnost da bez truda iziritira javnost ostao na svojoj poziciji. Mjere koje bi se uvodile bi bile iste ili veoma slične pošto one nisu trenutni izum naših stručnjaka nego uglavnom utemeljene u postojećem Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti ili u par navrata kopija mjera drugih zemalja (i to najčešće zemalja koje su značajno više pogođene pandemijom pa su samim time uglavnom bile nesrazmjerne za naše prilike). U tom slučaju javnost bi bila skeptičnija prema mjerama koje sukreira ministarstvo pod njegovim vodstvom, usuđivala bi se više propitivati, tražiti više dokaza i razumnih objašnjenja. Ovako, umiljatog lica, milozvučnog glasa i koherentnih izjava, propitivanje ministra Beroša i stožera s kojim ga se poistovjećuje postala je hereza. 

"Život joj visi o koncu"

Spletom okolnosti i nakon brojnih očajničkih telefonskih poziva upomoć specijalistica hitne medicine se spustila sa svojega odjela na hitni prijem i uvidjevši opasnost situacije odlučila majku zaprimiti i liječiti njezino stanje u okviru svojih znanja i mogućnosti. Kardiolog je konzultiran telefonski. 

Devet navečer. Pet sati nakon što joj je utvrđeno stanje koje traži žurnu reakciju započinje primati HITNU farmakološku terapiju. Riječ hitno u hrvatskom zdravstvenom sustavu poprima neko sasvim drugo značenje. Terapija ne daje rezultate, liječnica mi priopćava da je opće stanje veoma loše i da je majka trenutno životno ugrožena. 

Oči mi para jarko neonsko svjetlo vozila hitne pomoći, i tako svakih dvadesetak minuta. Dovoze teže oboljele COVID pacijente kojima su u pravilu već stavljene maske za kisik, a neumorni liječnici ih čekaju na ulazu i zaprimaju, jednog po jednog. Ovaj put vozilo se kreće puno brže a ima i uključenu sirenu, vozač i tehničar iznose bolesnicu dok liječnica koja je s njima doputovala razgovara s liječnicima na ulazu. Galama, nešto nije u redu. Previše sam udaljen da čujem, ali zaključujem da je bolesnicu zadesila ista sudbina kao i moju majku, treba joj skrb koju ovdje ne pružaju, a tamo gdje se pruža je odbačena jer - korona, opravdanje za svaki nemar i neprofesionalizam. 

Znao sam da nisam jedini, ali činjenica da i svoje kolege tretiraju na isti način govori o potpunom raspadu sustava. Vozač urla sve po redu splitske beštimje i za kraj znakovito izgovara: "Jebite se svi, bi li svoju mater ovako bacali s jednog mista na drugo", vraća bolesnicu natrag u vozilo i juri u nepoznatom pravcu. Uvijek stradaju oni koji su najmanje krivi, u ovom slučaju mladi liječnici koji jednostavno nisu mogli pomoći. 

Koji sustav, ministre?

I zaista, te noći sam na Križinama vidio preko 50 djelatnika, liječnika, sestara, laboranata, tehničara, baš svi odreda mladi ljudi u dvadesetim i tridesetim godinama. Ljubazni, predani svom poslu, umorni. Očito je to planski odrađeno pošto infekcija novim koronavirusom teže pogađa starije osobe. Stariji medicinski djelatnici su se uredno skrili i zaključali na Firule gdje ne primaju ni hitne slučajeve. 

Ministar Beroš kaže da u ovoj krizi zdravstveni sustava hitne pomoći ne funkcionira idealno, ali funkcionira zadovoljavajuće. Koji sustav, ministre?! 

Sustav koji otvara telefonske brojeve za psihološku pomoć onima koji su uzrujani zbog potresa i korona-krize, a zatvorio je vrata psihijatrijskih ambulanti za stvarne bolesnike sa stvarnim dijagnozama. Sustav koji pravi WhatsApp aplikacije koji upućuje korisnika da trči liječniku čim zakašlje, a odbija hitne medicinske slučajeve, kao moju majku, s vrata bolnice. Sustav koji je brojne svjesno žrtvovao odgodivši na dva mjeseca dijagnostičke pretrage. 

Očigledno se radi o sustavu kojemu je primarno stalo do imidža i da slika u javnosti bude ružičasta, dok stvarna situacija na terenu, kvalitetna briga o svim bolesnicima, a ne samo medijski eksponiranima ne brine taj isti sustav. Radi se o sustavu koji brine kako pohvalne brojke korona-pandemije prezentirati Bruxellesu i svijetu i kako dobiti izbore, a ne kako gospodin Božinović svakodnevno isprazno tvrdi – životi svih naših sugrađana. A dokaz, dokaz je u djelima. Na mene koji piše ove retke na list već natopljen suzama dolaze još deseci i stotine s istim pričama. 

"Bolje je..."

Ipak, farmakološka terapija je učinila svoje i kroz sljedećih nekoliko sati je došlo do značajnog poboljšanja majčinog zdravstvenog stanja. Svo moje dosadašnje beznađe potiskuje radost. Jedan sat ujutro. Upućen sam da dođem rano ujutro jer će se pokušati ishoditi da čak i prije dolaska rezultata testa na koronavirus epidemiolog udari ozloglašeni pečat da majka nije zaražena jer za suprotno nema baš nikakvih znakova, zbog toga što za potrebno daljnje liječenje ipak mora biti zaprimljena na odjel kardiologije u bolnici Firule. 

Brojni će mi reći da je moje iskustvo iznimka, većina medicinskih djelatnika su profesionalci i još veći ljudi. I u pravu su, kao i mnogo puta dosada, u samo par sati razlike sam vidio i profesionalizam i trud, i sav jad hrvatskog zdravstva i nemar. Ali da bi vozilo hitne pomoći unesrećenoga izvelo na cestu života svi njegovi vitalni dijelovi moraju ispravno funkcionirati, i kotači, i motor, i akumulator i volan. Ako samo jedan ne radi ispravno vozilo će stati, drugi dijelovi ne mogu kompenzirati propuste tog jednog lošeg dijela ma koliko se trudili. U tome i jest problem, što nemamo sustav koji njeguje i nagrađuje kvalitetne, a kažnjava i rješava se onih najgorih, nego smo ostavljeni na milost i nemilost pojedinca, njihova kućnog odgoja, morala i što je najvažnije profesionalnosti i znanja. 

Hrvatski zdravstveni sustav je i sustav najboljih i sustav najgorih. O životu odlučuje sreća

Nemamo standarde kojih se svi moraju pridržavati nego i oni najbolji i oni najgori opstaju unutar sustava, što još očitije dolazi do izražaja u krizama poput ove. 

Hrvatski zdravstveni sustav je sustav najboljih. Hrvatski zdravstveni sustav je sustav najgorih. To je sustav sposobnih profesionalaca koji unatoč svim zaprekama i nedostatku resursa rade čuda. To je sustav neznalica. Sustav najvrjednijih. Sustav lijenčina. Sustav humanih. Sustav okrutnih. 

Između njih, na vjetrometini, pacijenti, koje jedino vjetar sreće ili nesreće otpuhne na jednu ili drugu stranu. Ulog, njihov život, prevažan da bi o njemu odlučivala sreća. Ali je tako. Ali je tako. 

Kako osobu kojoj je prije par sati život visio o koncu odjednom prebacuju na odjel?

Ne mogu zaspati Poziv u 4 ujutro. Vaša majka je s hitnog prijema prebačena na infektologiju ovdje na Križinama, na odjel, zovite njih. Tako je i bilo, dobivam vijesti da je dobro, ali ne i zašto je prebačena na odjel pošto je dogovoreno drugačije. Svi smo mi bili na ponekoj rutinskoj operaciji i znamo da su nas u pravilu zbog mjera predostrožnosti zadržavali od 12 do 24 sata na intenzivnoj njezi iako smo već nakon par sati bili u potpunosti spremni za povratak u sobu i gledanje televizije. Tko osobu koja je po riječima liječnice prije nekoliko sati bila u situaciji da joj život visi o koncu sada odjednom prebacuje u sobu, na odjel, gdje ne postoje prikladni medicinski uređaji, ne prate se vitalni znakovi pacijenata, gdje je najbolja terapija koju bolesnik prima odmor i kriška kruha s marmeladom ujutro. Bio sam zbunjen tim postupanjem, ali neizmjerno sretan na dobrim vijestima. 

Ne mogu izdržati, poziv u 6 ujutro. Vaša majka je veoma dobro, ne zovite do popodne, nema potrebe. 

Poziv u 12: Vaša majka je umrla

Patetičan naslov, a tekst prepun cinizma, jasno mi je to. On je krik svih onih koji neće na vrijeme dobiti svoje dijagnoze. Vapaj odbačenih jer su imali krivu bolest u krivo vrijeme. On je jecaj moje majke koja moli čašu vode, a zauzvrat dobiva prijeziran osmijeh. Kad histerija progovori, a razum zašuti patetika i cinizam postaju jedina očekivana ljudska reakcija. 

Bi li moja majka preživjela da je odmah dobila odgovarajuću medicinsku skrb nitko na ovome svijetu ne može pouzdano znati, o tomu bi pet stručnjaka vjerojatno imali sedam različitih mišljenja. Ali ono što se sigurno može pouzdano reći je da ovakvim pristupom na splitskom KBC-u nije imala ni teoretske izglede. Pristupom koji je direktni rezultat jedne od uvedenih mjera. 

Poziv u 12. Vaša mama je umrla. Suze, beskrajna tuga, bijes, nemoć. Pogledavam kroz prozor, započinje kiša, po prvi put u zadnjih mjesec dana. Majko, i nebo danas za tobom plače. Volim te.