PRIJE točno sto godina, 15. svibnja 1922. godine, u zagorskom mjestašcu Veliko Trgovišće rođen je Franjo Tuđman.

Majku Justinu je izgubio kao sedmogodišnjak, a otac Stjepan je poginuo u nerazjašnjenim okolnostima 1946.

Mladi Franjo Tuđman bio je član Komunističke partije i NOB-a te je nakon rata dogurao do čina generala majora u JNA. Izbačen je iz Partije i smijenjen s pozicije direktora Instituta za istraživanje radničkog pokreta zbog nacionalizma, a kasnije je završio i u zatvoru. Krajem 1980-ih putuje u inozemstvo i stvara veze u emigraciji, a na prvim demokratskim izborima 1990. pobjeđuje njegov HDZ. Tuđman postaje predsjednik i vodi Hrvatsku u procesu proglašenja neovisnosti i kroz Domovinski rat. Umire od raka 1999. godine.

Ostvarenje tisućljetnog sna postalo noćna mora

To je sažeta i suhoparna biografija jednog od najkonzekventnijih hrvatskih političara 20. stoljeća. Tuđman je u jednom trenutku svog života postao opsjednut idejom "hrvatske države", stvorivši i mitologiju o "tisućljetnom snu", a rezultat koji je isporučio bliže je noćnoj mori. Dapače, Hrvati bi kao narod možda bolje prošli da nije bilo Tuđmana, da se nikad nije rodio, a isto vrijedi za Republiku Hrvatsku.

Ključni mit o Tuđmanu je da je on stvoritelj neovisne hrvatske države, da je on ostvario ono o čemu su naraštaji sanjali. Činjenica je da su nakon pada komunizma u istočnoj i jugoistočnoj Europi države nastajale poput gljiva poslije kiše.

Pravi uspjeh bi bio postići raspad Jugoslavije bez rata i ostvariti ideju neovisne Hrvatske uključivanjem, a ne isključivanjem njenih građana srpske nacionalnosti. Tuđman nijedno nije uspio, a samo za prvo se može reći da je donekle pokušao. Još gore, tijekom svoje vladavine se pokazao kao predsjednik nesposoban za mir i demokraciju, njemu je odgovaralo izvanredno ratno stanje u kojem je mogao djelovati autoritarno, što je ostao njegov osnovni habitus do samoga kraja. 

Staljinist u duši

Iako se pravio da je demokrat, Tuđman je do kraja u sebi zadržao crtu staljinizma, koja se izražavala kroz špijuniranje političkih protivnika i novinara, vođenje kampanja protiv vanjskih i unutarnjih neprijatelja itd. Najjasnije se to vidjelo u njegovoj kadrovskoj politici, u kojoj je uvijek inzistirao na lojalnim stranačkim kadrovima, a ne sposobnim ljudima.

Tako je i došlo do toga da se oko Tuđmana okupe ustaše i udbaši, dva glavna kadrovska bazena iz kojih je crpio svoje okruženje. Ne treba zaboraviti ni sve one članove Saveza komunista koji su 1990. masovno pretrčali u HDZ, pokazavši se kao besramni prevrtljivci. To je bila Tuđmanova ekipa koja je onda stvorila Republiku Hrvatsku na svoju sliku i po svojim kriterijima. 

Jedan od tih kriterija je bila pljačka narodne imovine. Socijalistička Hrvatska bila je jedna od najrazvijenijih republika u srednjoj i istočnoj Europi te je imala izvrsnu industrijsku i ostalu bazu na kojoj se mogla dalje uspješno razvijati. Tuđman i HDZ su se na takvu Hrvatsku spustili kao jato skakavaca i ekonomski je opustošili, pa je danas na začelju Europske unije, iza zemalja koje su nekad zavidjele slobodi i standardu Hrvata.

Civilizacijski sunovrat

"Hrvatska da, ali kakva?" pitao se svojedobno Vlado Gotovac. Tuđmanov odgovor na pitanje "Ali kakva?" glasio je: nacionalistička, uskogrudna, malograđanska, zatvorena, patrijarhalna i klerikalna Hrvatska. I danas živimo taj odgovor.

No možda najgora stvar koju je Tuđman uradio Hrvatskoj i Hrvatima je što ih je uvjerio da je "hrvatska država" jedini i najvažniji kriterij svega. Da ne postoje veće vrijednosti od toga. To je onda omogućilo civilizacijski sunovrat u kojem živimo jer se svako nazadovanje, lopovluk i štetočinstvo mogu opravdati pozivanjem na svetu "hrvatsku državu".

Zato bi bilo bolje da se Tuđman nikad nije ni rodio. Bez njega je Hrvatska mogla imati šansu.

Dario Čepo: Tuđman je imao priliku fundamentalno formirati hrvatsko društvo

Izvanredni profesor na Pravnom fakultetu Dario Čepo za Index je komentirao političku ostavštinu Franje Tuđmana.

"Malo je ljudi koji dobiju priliku značajno utjecati na poboljšanje života društva kojega su dio. Tuđman je takvu priliku dobio, a ako pogledamo gdje se nalazi politički sustav 30 godina nakon što ga je on fundamentalno formirao, moramo utvrditi da tu priliku nije najbolje iskoristio", kaže Čepo. 

"Hrvatski politički sustav 2022. do kraja je ogoljen. Sudbena vlast, koju je HDZ prvu stavio pod svoju kontrolu još ranih devedesetih, u načelu ne osigurava pravdu. Zakonodavna vlast potpuno je podređena izvršnoj, a zastupnici građana u najvećem broju slučajeva potpuno su nepoznati stranački lojalisti kojima fale temelji političke kulture", nastavlja.

"Ostavština autoritarnih tendencija Tuđmana i HDZ-a"

Politološki gledano, na kraju Tuđmanove vladavine Hrvatska je bila demokratski oslabljena, u raljama lokalnih šerifa, pod mekim međunarodnim izolacijama, u strahu od puzajućeg državnog udara nakon izbora trećeg siječnja, sumira Čepo.

"Ono što se događa danas - od rada na dekonstrukciji skoro svih demokratskih osigurača ugrađenih tijekom pregovora o ulasku u EU, preko galopirajuće korupcije koju mnogi više i ne skrivaju, do neskrivenog rada mnogih, pogotovo na radikalno desnoj strani političkog spektra, na smanjenju ljudskih i građanskih prava - ostavština je autoritarnih tendencija na kojima su Tuđman i HDZ izgradili hrvatski politički sustav", dodaje.

HDZ je uništio državu

HDZ je ključni politički proizvod Franje Tuđmana, što ta stranka i sama priznaje i rado baštini. Što je HDZ za Hrvatsku, pitamo Čepu.

"HDZ-u ni devedesetih, a ni sada nije bio interes stvoriti snažan i stabilan demokratski politički sustav jer bi to značilo raditi protiv vlastita interesa potpune kontrole pristupa javnim resursima, od radnih mjesta i lukrativnih ugovora do lokalnih, županijskih i nacionalnih proračuna", odgovara.

"Zato u 2022. imate državu u kojoj je javna televizija pristrana, neovisne institucije marginalizirane ili zauzete, a sudbena vlast preslaba da napokon preuzme svoju poziciju jedne od triju grana vlasti. I to sve u društvu u kojem ne dozvoljavate uvođenje građanskog odgoja u obrazovni sustav kroz koji bi građani naučili što je demokracija, kako je braniti i kojim mehanizmima se boriti da je se sačuva", zaključuje Čepo.