EPIDEMIJE kuge smatraju se jednim od najtežih događaja na tlu Hrvatske, protiv kojih su u često pogađanom Dubrovniku izgradili karantenu, prvu u svijetu.

Najstarija poznata pojava bolesti koju u povijesnim pregledima nazivaju vjerojatno najgorom pošasti u povijesti čovječanstva zabilježena je u 2. stoljeću u Istri, a najstrašnija pandemija kuge, poznata u Europi kao Crna smrt, koja je ondje od 1346. do 1353. ubila oko četvrtinu stanovništva, ostavila je pustoš i na tlu Hrvatske. 

Prva karantena u svijetu

Povjesničar Hrvoje Petrić u pregledu najvećih epidemija kuge koje su zahvatile tlo današnje Hrvatske ističe da je jedna od prvih velikih dokumentiranih pandemija bila tzv. Justinijanova kuga, koja je u 6. stoljeću zahvatila i prostore današnje Hrvatske. Potom, prema nekim autorima, ističe Petrić, u Europi nije bilo kuge od 8. do 14. stoljeća pa se ne zna točno koji su uzročnici epidemija kojih je najmanje 14 zabilježeno u Istri, osam u Zadru, šest u Dubrovniku, za to vrijeme.

Kroničari iz 15. stoljeća tvrde da je Crna smrt samo u Dubrovniku tijekom šestomjesečne epidemije odnijela oko 10 tisuća ljudi, među kojima 110 patricija. Drugi su navodili četiri tisuće manje ljudi iz „sitnog puka“ a više vlastelina (173) i populana (300). U tom stoljeću Dubrovačka Republika brojila je oko 50 tisuća „duša“.

U Dubrovniku su od 1358. do 1371.-1374. uz male prekide slijedile četiri epidemije kuge, u kojima su umrli vjerojatno deseci tisuća ljudi.

Kao odgovor na epidemije kuge Dubrovnik je 1377. uveo karantenu, prvi u svijetu. Taj su primjer kasnije slijedili Milano, Venecija i drugi gradovi. Potom Dubrovnik uvodi strogu izolaciju bolesnika na otočićima Mrkan, Supetar i Bobara kraj Cavtata, a krajem 14. stoljeća utemeljuju zdravstvenu službu koju su vodili posebni službenici zvani kacamorti.

Ogromne ljudske gubitke imali su Šibenik, Split, Zadar i Pula čije je gospodarstvo bilo teško pogođeno, a njihova društvena struktura izmijenjena.

Dubrovnik je imao jaku trgovinu, pa je i dalje bio otvoren za epidemije koje su najčešće dolazile morskim putem i karavanama iz unutrašnjosti. U 15. stoljeću ih je bilo oko 25, a najjače su zabilježene 1401., 1416., 1437. kada je navodno poumirala većina stanovnika.

I drugi gradovi u priobalju su tijekom 15. stoljeća bili pogođenim brojnim epidemija. Zadar ih doživio oko 12, Istra devet, Trogir i Rab po osam, a Pag tri.

Sunce postalo svo mračno usred dana

Epidemija kuge 1428. je bila toliko jaka da je u Korčuli od sedam tisuća ljudi navodno preživjelo samo tisuću. Dalmatinskim prostorima je upravljala Venecija, koje je na istočnom Jadranu gradila karantene isključivo kada su to tražili njeni ekonomski interesi. Zbog toga su lazareti poput zadarskog, osnivanog sredinom 15. stoljeća, bili slabo održavani.

Kužne epidemije pogodile su i sjeverne krajeve poput Zagreba 1468., 1475. ili 1481. godine, no o njima ima malo podataka, ističe profesor povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Hrvoje Petrić.

U 16. stoljeću kronike kažu da su najviše bili pogođeni Split, u kojem je umrla polovica stanovništva, te Šibenik i Brač.

Kakva je atmosfera vladala za vrijeme jedne kužne epizode može se zapaziti po opisu u jednoj kronici koja kaže: Zaražen zrak postao mračan i taman, i mnogi su dijelovi svijeta bili zaraženi smrtonosnom pošasnom bolešću. Sunce je bilo postalo svo mračno usred dana, a zvijezde su se kao u doba noći vidjele na nebu. Mjesec, mračan i tmuran, pomrčao je. 

U Dubrovniku je 1517. od kuge umrlo više od 1600 ljudi, 1526. - 1528. oko 20 tisuća pučana, i 75 osoba iz redova vlastele s 84 vlastelinke. Bolest su smatrali znakom Božjeg gnjeva ili su okrivljavali Židove, kao i drugdje u Europi. 

Za pet godina Dubrovnik pošast koju su ondje zvali peste, pestilenza, male contagiosa ili malatia, odnijela je, prema nekim podacima, 2600 života.

Molitve sv. Roku

Možda je najekstremniji primjer učinaka epidemija na dubrovačkom području upravo kuga u Stonu 1543. godine gdje je od posljedica bolesti umrlo 90 posto stanovništva, kaže Petrić.

Stoljećima su se za zaštitu od kuge molili sv. Roku, sv. Fabijanu i sv. Sebastijanu i podigli im brojne zavjetne crkve, kapele i oltare. 

Sredinom 16. stoljeća epidemija kuge se u hrvatske zemlje proširila s teritorija Osmanskog Carstva. U listopadu 1553. zabilježena je na zagrebačkom području, a u lipnju 1554. u križevačkom kraju i Međimurju. Od kuge je stradao velik broj ljudi, što je oslabilo obranu od Osmanlija. Epidemije su pogađala i druga područja, npr. Rijeku 1599. godine.

Epidemije kuge harale su i u 17. stoljeću. U Splitu je 1607. - 1608. umrlo oko 2800 ljudi, a u Zadru 1619., prema nekim procjenama, oko dvije trećine stanovnika. U istom je gradu kuga i kasnije odnosila mnogo života, kao primjerice 1630. - 1632. kada su umrle četiri tisuće ljudi.

Istovremeno u Puli umiru tri tisuće, a u Kopru čak pet tisuće ljudi.

Nakon toga su vlasti Mletačke Republike uspostavile vrlo strogu kontrolu duž cijele istarske obale, a formirani su lazareti dok su brodovi trebali predočiti potvrde o  podrijetlu i stanju njihove robe, kaže Petrić.

Vojnokrajiški sanitarni kordon

Glavna žarišta epidemije u Dalmaciji iz 1649. bila su u Zadru i Šibeniku, gdje je navodno umrlo sedam tisuća žitelja.

Poznata je kuga na širem prostoru Podunavlja 1645. Na jesen iste godine se u Međimurju pojavila kuga koja je proširena iz Ugarske. Da kuga ne prijeđe preko rijeke Drave, Varaždinska je županija u studenom donijela zaključak da se na rijeci Dravi postave guste straže koje će paziti da preko rijeke ne prelaze ljudi iz krajeva gdje je vladala zaraza. Čini se da to nije bilo dovoljno učinkovito jer je 1647. godine zabilježena epidemija kuge u okolici Koprivnice i Zagrebu, kaže Petrić.

U 18. stoljeću u Dalmaciji su bile snažne epidemije oko 1730., 1765. i posebno 1783. - 1784. u Splitu gdje je umrlo 3500 ljudi.

Hrvatsko-slavonski sabor je u prosincu 1709. godine «zbog čuvanja zdravlja u domovini odredio» da se izgrade karantene u Križevcima, Koprivnici i Varaždinu, a da se kuga ne prenese u Hrvatsko-slavonsko kraljevstvo bili su obustavljeni svi sajmovi. Prema Slavoniji je bila određena crta od Koprivnice do Križevaca koja se nije smjela prelaziti. Veliku opasnost je predstavljala kuga u Ugarskoj, pa je godine 1712. određeno da se u Drnju na rijeci Dravi imala urediti karantena.

Osim karantene u 14. stoljeću, u hrvatskim zemljama je u 18. stoljeću uvedena još jedna protuepidemijska mjera važna za globalnu povijest zdravlja. Radilo se o vojnokrajiškom sanitarnom kordonu utemeljenom početkom 18. stoljeća na granici Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva. Sanitarni kordon prema Osmanskom Carstvu organizirala je i Mletačka Republika, ističe Petrić.

Posljednja kuga u Hrvatskoj pojavila se 1815, na Dubrovačkom primorju, u koje je prešla iz Otomanskog carstva. Više od sto godina obična je bolest, koja se, kako kažu povjesničari medicine, uspješno liječi razmjerno jeftinim antibioticima.Od najstrašnije pojave ostala je samo kulturna baština.