Foto: Lowy Institute/123rf

“KINA je jedina zemlja na svijetu koja ima geopolitičku strategiju”, izjavio je nedavno u eksplozivnom intervjuu za Der Spiegel njemački ministar vanjskih poslova Sigmar Gabriel. Upozorio je i na to kako je Kina već uspjela ostvariti veliki utjecaj u nekim istočnim i južnim članicama Europske unije “koje se više ne usude donijeti odluke nasuprot kineskim interesima”, te se zapitao “zašto Europa ne gradi infrastrukturu po Africi nego sve to prepušta Kinezima”. Gabriel je naglasio i da je, zahvaljujući izboru Donalda Trumpa u Bijelu kuću i njegovom zaziranju od međunarodne trgovine, Kina postala svjetski lider u postavljanju pravila u tom području.

U svakom slučaju, iako je s jedne strane zabrinjavajuće što se EU nalazi u poziciji u kojoj ga ne poštuju ni Washington, ni Moskva, ni Peking, kako je otvoreno rekao Gabriel, s druge je osvježavajuće čuti da jedan tako važan europski političar razumije što se događa u svijetu 21. stoljeća, u kojem mnogo toga govori u korist Kine kao nove vodeće globalne sile, koja će svoju moć i utjecaj prakticirati na drugačiji način od SAD-a. Kinu ne zanima vojna nadmoć i to da zemljama diljem svijeta prijeti vojnom intervencijom, koja se onda može pretvoriti u debakl poput američke u Iraku, nego želi uspostaviti mekanu gospodarsko-političku dominaciju u kojoj nikad i neće biti potrebno zveckati oružjem kako bi ostvarila svoje interese.

Investicije u 68 zemalja svijeta

Ta nastojanja Kine najbolje se prepoznaju u megaprojektu izgradnje novog Puta svile za 21. stoljeće (koji se službeno naziva “One Belt, One Road” i dobio je kraticu OBOR), trgovinskog i prometnog koridora koji bi Kinu trebao povezati s ostatkom Azije, te Europom i Afrikom, usput lukavo zaobilazeći Indiju, jedinu drugu novu potencijalnu velesilu na azijskom kontinentu. Cilj je kroz ogromne i dugoročne investicije u infrastrukturu stvoriti nove trgovinske trase morem i kopnom, kojima će kineska roba sigurno i brzo dolaziti do istoka Europe i sjeveroistoka Afrike te pokrivati i većinu područja koja se nalaze između.

Kina je projekt idejno predstavila 2013. godine, a već je 2015. imala gotov akcijski plan za stvaranje novog Puta svila, u kojem se predviđa za početak investiranje 900 milijardi dolara u pokretanje “nove ere globalizacije”, dok se na kraju svega planira uložiti 8 tisuća milijardi dolara u 68 zemalja svijeta. Mnoge od tih zemalja su siromašne ili pak ekonomski ugrožene, pa će im jeftini kineski zajmovi i megainvesticije predstavljati istovremeno slamku spasa i jedinu mogućnost za razvoj i rast, a zauzvrat će naravno odustati od politike koja bi mogla zasmetati kineskim globalnim interesima. I dalje nominalno komunistička Kina se zapravo vodi poznatom kapitalističkom krilaticom kako je potrebno potrošiti novac da se isti zaradi, a s obzirom na svoj višedesetljetni impresivni ekonomski rast i ogromnu akumulaciju bogatstva, službeni Peking ima novca za trošenje. Već su milijarde uložene u npr. izgradnju autocesti po Pakistanu te željeznica u Tajlandu, no to je tek početak.

Davanje ogromnih poslova zapadnim korporacijama

Zemlje u koje Kina planira investirati u svojem megaprojektu stvaranja novog Puta svile pokrivaju 65 posto svjetske populacije i trećinu svjetskog BDP-a. Put svile bi Kinu povezao s Tanzanijom, Kenijom i Egiptom na istoku Afrike, s Europom preko Turske, Rusije, Poljske i Njemačke kopneno, dok bi morska ruta vodila od Italije kroz Sueski kanal pa do Šri Lanke i Indonezije te sve do niza velikih luka istočne Kine.

Kineski lider Xi Jinping već je organizirao nekoliko summita na kojima je ugostio desetke predsjednika i premijera, promovirajući novi Put svile kao projekt od kojega će svi imati koristi. Kineski PR ovog megaprojekta je toliko razgranat da je državna novinska agencija Xinhua čak snimila i glazbeni spot u kojem kineska mladež oduševljeno pjeva o svim prednostima novog Puta svile. Pjesma se zove “The Belt and Road, Sing Along” i sadrži sintagme poput “obostrana korist, zajednička odgovornost i sudbina koju dijelimo”.

Koristi od OBOR-a imaju i zapadne korporacije, pa je tako primjerice američki General Electric dobio posao od 2,3 milijarde dolara prošle godine u kojemu treba isporučiti strojeve i mehanizaciju za velike graševinske projekte. Njemački DHL i BASF su također dobili velike poslove unutar izgradnje novog Puta svile, a Deutsche Bank je već uključen u financijski dio osam različitih dealova povezanih s ovim kineskim megaprojektom. Sve to su tek reprezentativni primjeri mnogo šire dugoročne strategije čiji je konačni cilj da na Putu svile svi uključeni toliko zarade da im se više nikad jednostavno ne isplati suprotstavljati kineskim interesima u budućnosti.

Macron pozvao Kinu da razvija novi Put svile "u duhu suradnje"

No, i u provođenju ove dugoročne politike Kina mudro pazi i na svoje kratkoročne ekonomske interese. Naime, iako je široke ruke prema brojnim stranim i lokalnim firmama koje sudjeluju u realizaciji raznih faza i projekata novog Puta svile, većina firmi koje su angažirane ipak su kineske. Strane firme biraju se prvenstveno za sve one stvari koje kineske zbog neiskustva ili tehnološke zaostalosti nisu u stanju još izvesti, no istovremeno se u 400 kineskih firmi provodi ciljani projekt modernizacije tehnologije i načina poslovanja kako bi one ubuduće mogle preuzeti većinu poslova.

Dok se SAD pod Trumpovim vodstvom najviše bavi svakodnevnim skandalima unutar Bijele kuće koje proizvodi sam predsjednik i njegova kaotična ekipa najbližih suradnika, EU počinje shvaćati što dugoročno i geostrateški predstavlja novi Put svile. To pokazuje i spomenuti intervju Sigmara Gabriela, kao i ovotjedni prvi posjet francuskog predsjednika Emmanuela Macrona Pekingu. Macron je u govoru u Pekingu upozorio da novi Put svile “ne smije biti jednosmjeran”, te da takav nije bio ni onaj stari. Francuski predsjednik obećao je da će tijekom svojeg mandata najmanje jednom godišnje dolaziti u Kinu, ali je zatražio i da se Kina i EU bliže koordiniraju kada je riječ o novom Putu svile. Pledirao je za “duh suradnje” i jasno rekao da novi Put svile “ne smije biti put u hegemoniju”.

Hrvatske u svemu tome zasad nema

Macron je Xiju Jinpingu otvoreno rekao kako je cilj njegova posjeta “jasno reći da se Europa vraća na scenu”, no to je u ovom trenutku nažalost ipak tek pozitivno razmišljanje, a ne realnost, sve dok Berlin nema novu i funkcionirajuću vladu. Slabost EU-a su u očima Pekinga (i ne samo njih) brojni unutarnji konflikti unutar Unije, poput drame s Poljskom oko vladavine prava ili pak hrvatsko-slovenskog graničnog spora koji ugrožava politiku EU-a. Hrvatska u cijeloj priči oko novog Puta svile zasad ne igra nikakvu spomena vrijednu ulogu osim onu iritantnog kamenčića u cipeli Bruxellesa, koji zbog jednog provincijalnog sukoba o međi blamira EU u trenutku korjenitih geostrateških promjena i velikih poteza najvećih igrača.

S obzirom na milijarde i milijarde koje Kina planira investirati diljem svijeta, Hrvatska kao članica EU-a sigurno može profitirati od novog Puta svile. Ali zasad nema naznaka da će se to dogoditi, s obzirom na to da naša diplomacija nije u stanju desetljećima riješiti spor oko jednog zaljevčića, a kamoli znati predstaviti hrvatske interese na globalnoj sceni kojom sve više počinje dominirati Kina.