SVE MANJE ljudi radi na puno radno vrijeme ako je suditi prema brojnim ekonomskim analitičarima. Posebno je trend rasta broja ljudi koji rade samo dio radnog vremena narastao nakon pandemije, a smatra se da je za to zaslužan sve veći broj onih koji rade u tzv. "gig economy", tj. ekonomiji privremenih poslova.

Tehnološki napredak uz rast standarda mnogima je omogućio da prestanu "robovati" punom radnom tjednu od 40 sati. Pandemija je ubrzala i prijelaz na rad od kuće, što je stvorilo neke probleme (pitanje produktivnosti takvog rada, neiskorištenost uredskih prostora u gradovima...), ali i otvorilo nove mogućnosti.

Kompanije su se morale prilagoditi sve većim zahtjevima radnika za fleksibilnim radnim vremenom, većim brojem slobodnih dana te zahtjevima da se nakon pandemije ne vraćaju u urede. Neki vlasnici kompanija, poput Elona Muska, takav su odnos prema radu otvoreno nazvali ne samo neproduktivnim nego i nemoralnim. 

Što je prava istina? Zarađuju li ljudi danas više uz manje rada, je li navodni rast privremenog rada rezultat želja ili nužnosti? Problem je što rast broja ljudi koji rade na nepuno radno vrijeme može imati različite uzroke, pozitivne i negativne. Osim SAD-a, možemo pogledati i podatke za Hrvatsku.

Ljudi troše više nego ikad. Je li to dokaz da se može češće raditi na pola radnog vremena?

Na prvi pogled situacija izgleda jako dobro po pitanju rasta standarda. Građani SAD-a, za koje postoje najtočniji zbirni podaci na velikom uzorku, troše najviše u povijesti. Osobna potrošnja raste od početka 2021., nakon što je zbog lockdowna i ostalih protupandemijskih mjera padala kroz 2020. U usporedbi s 2019., danas građani SAD-a troše nekoliko trilijuna dolara više godišnje.

Tu informaciju treba staviti u kontekst rasta cijena i inflacije. Nije svaki rast cijena inflacija, samo onaj koji je sveobuhvatan. Zbog toga što se radi o općem rastu cijena svih (ili gotovo svih) proizvoda i usluga, inflacija tehnički nije ništa drugo nego pad vrijednosti novca.

Konkretno, za sto dolara se danas može kupiti manje stvari nego 2019. Izračunato, danas u SAD-u treba potrošiti 123 dolara da bi se kupilo isti skup proizvoda kao 2019. za 100 dolara. Cijene proizvoda su rasle različitim intenzitetom, pa to nije sasvim točno, ali u prosjeku se radi o tom omjeru. Velik dio rasta potrošnje u godinama nakon pandemije proizlazi iz tog efekta.

Od pandemije je rad na nepuno radno vrijeme postao učestaliji

Teorija o velikom rastu popularnosti rada na nepuno radno vrijeme fokusirana je na razdoblje nakon pandemije. Razlozi za rad na nepuno radno vrijeme u SAD-u podijeljeni su na dva dijela, neekonomske i ekonomske. Kao što ćemo kasnije vidjeti, Hrvatska ne raspolaže toliko detaljnim podacima.

Neekonomski razlozi se odnose na bolest i invaliditet, brigu za djecu, obiteljske obaveze, školovanje ili usavršavanje i mirovinu. Ekonomski razlozi se odnose na nemogućnost pronalaska posla s punim radnim vremenom, nepovoljne uvjete rada, sezonalne promjene u potrebama za radom i manji broj radnih sati zbog poslovnih problema kompanija.

Sve koji rade manje od 35 sati tjedno smatra se zaposlenima na nepuno radno vrijeme. Broj onih koji to čine zbog neekonomskih razloga je narastao s 20 milijuna sredinom 2021. na 22 milijuna sredinom ove godine.

U istom razdoblju je broj zaposlenih na nepuno radno vrijeme iz ekonomskih razloga prvo padao od sredine 2021., a od sredine 2023. ponovno raste. U srpnju ove godine bio je na približno istoj razini kao u srpnju 2021., oko 4.6 milijuna.

Hrvati sve manje rade na nepuno radno vrijeme

Za Hrvatsku ne postoje toliko detaljni podaci da bismo znali razloge onih koji ne rade puno radno vrijeme, ali je primjetan trend pada njihovog broja, posebno od kraja 2021. U listopadu, studenom i prosincu prošle godine je 49 tisuća ljudi u Hrvatskoj bilo zaposleno na nepuno radno vrijeme. 

To je značajan pad u odnosu na razdoblje prije pandemije, kada je između 70 i 80 tisuća ljudi radilo nepuno radno vrijeme. Dugoročno je takav rad sve manje popularan jer je od početka 21. stoljeća do vrhunca krize 2011. 100 i više tisuća ljudi u Hrvatskoj bilo zaposleno na nepuno radno vrijeme. Nažalost, nema podataka za devedesete. 

Rast popularnosti rada na nepuno radno vrijeme u SAD-u samo je djelomičan

Podaci su prilično jasni. U Hrvatskoj nakon pandemije nije bilo velikog rasta popularnosti rada na nepuno radno vrijeme kao u SAD-u, sasvim suprotno. Ali, zbog toga što je pandemija donijela nagli i korjeniti prekid u svim serijama ekonomskih podataka, mora se pogledati dugoročni trend u SAD-u da bi se donosili zaključci o navodno velikom rastu popularnosti rada na nepuno radno vrijeme, tj. manje od 35 sati tjedno. 

Iako se tijekom desetljeća donekle mijenjala metodologija prikupljanja i obrade podataka (npr. 1994.), razlike nisu toliko velike, pa brojni izvori povezuju podatke o broju zaposlenih na nepuno radno vrijeme od 70-ih do danas. 

Kada se tako gleda, narativ o velikom rastu popularnosti rada na nepuno vrijeme gubi na snazi. Naime, uspoređujući ukupnu radnu snagu, što se odnosi na zbroj zaposlenih i nezaposlenih, u pet desetljeća se želja za radom na nepuno radno vrijeme povećala manje nego što se prikazuje. 

Ukupna radna snaga u SAD-u je u srpnju 1974. iznosila 91.2 milijuna ljudi, a od toga je 10.9 milijuna bilo zaposleno na nepuno radno vrijeme iz neekonomskih razloga i 2.4 milijuna iz ekonomskih razloga. Kroz pedeset godina je udio prve grupe (neekonomski) bio relativno stabilan, između 11 i 13 posto u ukupnoj radnoj snazi. 

Broj onih koji rade na nepuno radno vrijeme je rastao nešto brže od ukupne radne snage, ali nedovoljno da bi značajno poremetio udio (rast od samo jednog postotnog boda u pedeset godina). 

Udio zaposlenih na nepuno radno vrijeme zbog ekonomskih razloga više je varirao, tj. rastao u vremenima krize i padao u vremenima ekonomskog rasta. Ali u srpnju ove godine bio je otprilike isti kao u srpnju 1974. u odnosu na ukupnu radnu snagu, oko 2.7 posto. 

Hrvatska je još daleko od toga da se može masovno prihvatiti luksuz rada na nepuno radno vrijeme

Izgleda da je velik rast broja zaposlenih na nepuno radno vrijeme u SAD-u nakon pandemije samo statistička iluzija, povratak na dugoročne razine koje jako sporo rastu kroz desetljeća. Privlačnost takvog rada je danas veća nego prije 30, 40, 50 godina, ali ne toliko puno koliko se prikazuje. Zaposleni na nepuno radno vrijeme su zapravo indikator ekonomske krize, a njihov rast između srpnja 2023. i srpnja ove godine može se tumačiti kao najava dolaska nove. 

U Hrvatskoj se definitivno ne vidi rast popularnosti rada na nepuno radno vrijeme. Zapravo ga sve manje ljudi prakticira, a posebno veliki pad je zadnjih nekoliko godina zbog manjka radnika. Naravno da postoje ljudi u Hrvatskoj kojima takav radni aranžman odgovara, ali gledano na razini cijele države, njega se sve više izbjegava.

To se može objasniti većom pregovaračkom moći radnika, što je rezultat manjka radne snage uslijed iseljavanja i ekonomskog rasta. Rad na nepuno radno vrijeme još je uvijek luksuz i u bogatijim državama od Hrvatske, kao što je SAD, pa ga većina radnika izbjegava.