Sad napokon znamo koliko košta dostojanstvo učitelja i nastavnika

Sad napokon znamo koliko košta dostojanstvo učitelja i nastavnika
Foto: Goran Stanzl/PIXSELL

ČIM je došlo do faze gdje bi sindikati morali plaćati naknade radnicima umjesto finih plaća svojih čelnika, nekretnina i biznis klase u avionu, evo dogovora! Kako je autor ovog teksta na Fejsu napisao nekih 15 sati prije dogovora vlade i sindikata: "Danas ili sutra će prestati štrajk. Skoro se zatvara obračun plaća, a vlada će ponuditi nadoknadu dosadašnjeg. Sindikati će prihvatiti bez referenduma, inače bi morali svojim novcem pomagati štrajkašima."

Stvar je, svakome tko se kuži u sustav državnog obračuna plaća, bila jasna. Počeo je novi mjesec, i ostalo je svega 2-3 dana da se u čuveni COP (Centralni obračun plaća) ubace radni sati iz upravo proteklog mjeseca. Ono što je mnoge štrajkaše iznenadilo, jer im se to nije dogodilo nikada u životu, je mogućnost da vlada primijeni članak 216. Zakona o radu: "Radniku koji je sudjelovao u štrajku, plaća i dodaci na plaću, mogu se umanjiti razmjerno vremenu sudjelovanja u štrajku." Štrajk je u demokratskim državama zakonsko, često i ustavno pravo. Ali i pravo poslodavca je da ne plati dane u štrajku. Upravo je isplata tih dana jedno od jačih "oružja" koje u rukavu imaju poslodavci kod pregovaranja. Što se događa kada se plaća ne isplati? Pa u igru upadaju sindikati sa svojim fondovima, koji štrajkašima pomažu isplatom. Igra može trajati mjesecima, dok ne presuše sindikalni fondovi.

Ma tko bi trošio sindikalni novac na članove?

No, našim sindikatima očigledno nije palo na pamet sindikalni novac trošiti za naknade plaća svojim članovima u štrajku. Vole naši sindikalisti ministarske plaće, dobre poslovne prostore, ugodne hotele za druženje, staklenu čašu kao statusni simbol poslovne klase kod putovanja avionom… 

Premijer Andrej Plenković je onako mangupski, skoro bismo mogli reći milanovićevski, čekao da se približi trenutak kada treba pritisnuti Enter na sustav obračuna plaća koji bi umjesto pune satnice ispisao pola ili dvije trećine, a onda bi nastala frka – sindikati bi morali iz svog novca pomoći barem onima s najnižim primanjima, čistačicama i drugom pomoćnom osoblju. Vjerojatno je bilo, ako ne izravno, onda prešutno: "Nemoj, Plenki, nećemo više biti zločesti!"

Vlada je ponudila platiti plaće, ako se štrajk odmah zaustavi. Odmah, bez referenduma. Istina, morali su pristati na povećanje koeficijenta, no na način da će dio toga morati odraditi – naredna vlada! Dakle, obveza je nešto maglovito i u budućnosti, u biti puno manje nego što su nudili prošli tjedan kroz dodatke. I još nešto, prošlotjedna ponuda je bila puno sigurnija! Dodatak kroz kolektivni ugovor se ne može na jednostavan način promijeniti (raskid kolektivnog ugovora ima rokove i legitimni je razlog štrajka), dok čuveni koeficijent vlada samostalno promijeni na sjednici, uređuje se izravno uredbom vlade.

Cijena digniteta su dvije vrećice u supermarketu

Uglavnom – saznali smo nekoliko stvari. Čuveni "dignitet" znači povećanje koeficijenta za otprilike iznos dvije vrećice hrane iz Konzuma, ako pazimo da je barem nešto artikala na akciji. O nikakvoj drugo reformi nema ni riječi. Pomoćnom osoblju će se pomoći kroz dodatke – pri čemu nema odgovora zašto se onda to nije moglo i za nastavnike (prošlotjedna ponuda je bila izdašnija). Dodatno, sindikati su se povukli čim je došlo do toga da se u igru uključe i njihovi novci, potvrđujući kako je ključno pitanje uvijek tko će platiti račun.

Učitelji i nastavnici su kroz štrajk počeli provlačiti i dosta političkih poruka, zaboravljajući da se te stvari rješavaju na izborima. Realno, koliko god bili nezadovoljni Plenkovićevom vladom, činjenica je da je HDZ i dalje najjača stranka po broju glasova i da će političke poruke teško progurati dok ljudi glasaju kako glasaju (što je, da paradoks bude veći, i posljedica upravo lošeg obrazovnog sustava koji ne razvija kritičko razmišljanje). 

Dakle, dragi učitelji i nastavnici – štrajka se radi plaća. No ako vam se ne sviđa državna politika, onda se ona ne rješava štrajkom u pola školske godine, nego na izborima. Ako vam nije draga politika HDZ-a (nije ni nama), onda se dogovorite ponekog od vas kandidirati i u svojim sredinama, te pokušati pobijediti taj HDZ i ponuditi nešto novo. Posao intelektualaca je upravo da budu aktivni dio društva, ma koliko to bilo nepopularno! Upravo time da se kakvom listom usprotivite lokalnom šerifu, stekli biste toliko željeni dignitet. U Hrvatskoj su učitelji i nastavnici tradicionalno bili aktivni u političkom životu još od 19. stoljeća. Zašto vas nema sada?

Borba oko državnog kolača

Na kraju je prevladalo ono: mala bara, puno krokodila ili, drugim riječima, borba oko državnog financijskog kolača, da ne kažemo državne sise. Daj par postotaka više i to je to! Nema više ni priče o reformi, ni priče o novim programima, ni priče o tome da nam je obrazovni sustav beznadno zastario, nego priča o tome da se dobilo par stotina kuna. Sindikati su naravno vodili juriš, ali su se prelomili u dan, čim su njihovi novci došli na pladanj. To je poput dobrog šahista iskoristio upravo Andrej Plenković – uredno je zadnjih 2% povećanja koeficijenta posložio u mandat nove vlade, poručujući time: "Ako želite ovo, birajte me ponovno!"

Djeca su izgubila nekoliko tjedana nastave, nastavnici će dobiti "dignitet" u obliku par stotina kuna na rate, našim od prošlog stoljeća istim sindikalistima ostaju ministarske plaće, Plenković se pojavljuje kao spasitelj i jamac stabilnosti, a rezultati PISA testa koji će se objaviti kroz koji sat reći će gdje nam se nalazi obrazovanje.

Još jedna epizoda nakon koje se u Hrvatskoj ništa promijeniti neće, osim što je jedna grupacija uspjela privremeno zahvatiti malo više iz zajedničke vreće zvane Državni proračun.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara