SDP-ovo lice promjena
2. LIPANJ 2007. mogao bi biti jedan od zanimljivijih datuma u hrvatskoj političkoj povijesti. Vrlo lako bi se moglo ispostaviti da će upravo tada biti odlučen ishod sljedećih izbora za Sabor, odnosno da će delegati na jednoj stranačkoj konferenciji donijeti odluku koja se u pravilu voli pripisivati mnogo širem biračkom tijelu.
SDP, kojeg je smrt dugogodišnjeg vođe natjerala da pred pokušaj povratka na vlast mora prethodno riješiti pitanje vlastitog vodstva, našao se u prilično zanimljivoj situaciji, koja za tu stranku može predstavljati veliku opasnost, ali i veliku priliku.
S jedne strane, borba za čelno mjesto SDP-a bi se mogla izroditi u makijavelistički obračun bolesno ambicioznih politikanata, odnosno bratoubilački rat koji bi režimskim i prorežimskim medijima pružao više nego zahvalni materijal za maksimalno ocrnjivanje glavne oporbene te poticaj da dobar dio njenih glasača, isto kao i na izborima 2003. godine pronađe dobre razloge za ostajanje kod kuće.
S druge, nova situacija za SDP predstavlja i prilike, od kojih su neke već sada na neki način i iskorištene.
Najočitija je činjenica da će odlazak dugogodišnjeg neupitnog vođe, odnosno činjenica da se nitko među njegovim sljedbenicima nije profilirao kao nasljednik, nekoliko mjeseci pred izbore pažnju medija držati prikovanu za glavnu oporbenu stranku, a s njom pojačan interes javnosti i povećanu vjerojatnost za pridobivanje glasova.
Druga, i daleko važnija, prednost u kojoj trenutno uživa SDP jest u tome što se zahvaljujući ovim stranačkim izborima glavna oporbena stranka može predstaviti kao snaga za promjene, odnosno mijenjanje statusa quoa s kojim je nezadovoljna uvjerljiva većina građana Hrvatske. Ma koliko te promjene izgledale simboličke i ma koliko za njih bile odgovorne objektivne okolnosti, one SDP-u daju legitimitet kada bude tvrdio da će njegova pobjeda značiti otvaranje nove stranice za Hrvatsku. Naime, mijenjanje Hrvatske će biti lakše prihvatiti od stranke koja je prije toga promijenila samu sebe.
Da li će se SDP uistinu iskoristiti tu priliku, odnosno stvoriti dojam kako predstavlja snagu promjene, ovisi o tome koja od četiri osobe bude izabrana za predsjednika stranke. I tu se SDP nalazi pred ozbiljnom dilemom.
S jedne strane se može ići na sigurno, "ne talasati" i čuvati status quo, odnosno izbor svog čelnika temeljiti isključivo na široj javnosti teško shvatljivim kriterijima "dugogodišnjeg stranačkog rada". Ukoliko bude izabrana Željka Antunović ili Tonino Picula, onda je jasno da se SDP opredijelio za tu opciju, kao što neće biti sumnje da će takav rezultat Ivo Sanader dočekati s velikim uzdahom olakšanja.
S druge strane, SDP može ići na rizik i pokušati na vlast stići pomoću novog lica Zorana Milanovića. Njega se optužuje da je "besramni oportunist" koji se SDP-u priključio tik pred dolazak te stranke na vlast, da je "premlad", da iza njegovog medijski "ispeglanog" imidža ne stoji nikakav suvisli politički program, pa čak i da je HDZ-ov trojanski konj.
Međutim, svi ti argumenti blijede pred spoznajom kako će u kampanji koju je čak i SDP nazvao "personaliziranom" pobjeda biti moguća samo s licem ispod kojeg na plakatu mogu stajati riječi "HDZ je bolest, SDP je lijek". Ta parola bi izazvala podsmjeh ako bi stajala uz potrošene Antunović i Piculu, odnosno kontroverzama natovarenog Bandića.
A kao upozorenje što se SDP-u može dogoditi ukoliko bude 2. lipnja napravio pogrešan izbor može poslužiti i nedavna 18. obljetnica HSLS-a, nekoć glavne oporbene stranke koja nije znala kako utoliti hrvatsku glad za promjenama.
Dragan Antulov
