U LJETO 1942. godine Sovjetski Savez ponovno se našao u iznimno teškoj situaciji. Nakon što nije uspio slomiti SSSR prethodne godine, Adolf Hitler pokrenuo je novu veliku ofenzivu prema jugu. Njemačke snage napredovale su prema Volgi i Kavkazu, a Crvena armija gubila je teritorij i povlačila se pred neprijateljem.

Josif Staljin odlučio je da se takvo povlačenje mora zaustaviti. Dana 28. srpnja 1942., kao narodni komesar obrane, izdao je Naredbu br. 227, dokument koji će ostati poznat po jednostavnoj i zastrašujućoj poruci: "Ni koraka natrag!"

Sovjetski Savez više nije imao kamo uzmicati

Naredba nije nastala bez razloga. Njemačka ofenziva 1942. ugrožavala je neka od najvažnijih područja Sovjetskog Saveza. Wehrmacht je prodirao prema Staljingradu, Volgi i naftnim poljima Kavkaza, a sovjetske snage iza sebe su ostavljale golema područja, stanovništvo, industriju i poljoprivredne resurse.

Staljin je u naredbi upozorio da Sovjetski Savez nema beskonačan teritorij i neograničene resurse. Posebno je kritizirao neorganizirana povlačenja i zapovjednike koji su napuštali položaje bez odobrenja višeg zapovjedništva.

Poruka vojnicima bila je jasna: vrijeme uzmicanja je završilo.

Naredba je zahtijevala da se zapovjednici koji dopuste neovlašteno povlačenje smijene i kazne, a uvedene su i posebne kaznene postrojbe. U njih su slani vojnici i časnici kažnjeni zbog kukavičluka, nediscipline i drugih prijestupa. Takve jedinice upućivane su na posebno opasne dijelove bojišta, gdje su njihovi pripadnici dobivali priliku, kako je to sovjetska vlast formulirala, iskupiti krivnju vlastitom krvlju.

Vojnici iza vojnika

Najzloglasniji dio Naredbe br. 227 odnosio se na zaprečne odrede. Iza nepouzdanih divizija trebalo je postaviti dobro naoružane jedinice čiji je zadatak bio spriječiti paniku i neorganizirano povlačenje.

U slučaju kaotičnog bijega dobili su ovlasti upotrijebiti oružje protiv "paničara i kukavica". Upravo je taj dio naredbe desetljećima stvarao sliku Crvene armije u kojoj su sovjetski vojnici praktički imali izbor između njemačkih metaka ispred sebe i sovjetskih iza svojih leđa.

Stvarnost je ipak bila nešto složenija.

Naredba nije propisivala automatsko strijeljanje svakog vojnika koji bi krenuo unatrag, a zaprečni odredi nisu jednostavno ubijali sve koje bi zatekli u povlačenju. Zaustavljali su vojnike koji su napustili svoje postrojbe, nakon čega su mnogi vraćani na položaje. Drugi su uhićivani ili slani u kaznene postrojbe, dok su neki doista bili strijeljani.

Dakle, popularna predodžba, koju su kasnije dodatno učvrstili filmovi, knjige i videoigre, pretjerano pojednostavljuje način na koji je sustav funkcionirao. Ali to ne znači da nije bio brutalan. Smrtna kazna bila je stvarna prijetnja, a sovjetsko vodstvo bilo je spremno koristiti krajnje represivne metode kako bi održalo disciplinu.

Naredba stigla uoči bitke koja će promijeniti rat

Vrijeme izdavanja Naredbe br. 227 bilo je posebno važno. Nijemci su upravo napredovali prema Staljingradu, gradu koji će uskoro postati poprište jedne od najkrvavijih i najvažnijih bitaka Drugog svjetskog rata.

Borbe za grad počele su tijekom ljeta 1942., a u sljedećim mjesecima pretvorile su se u iscrpljujuću borbu za ulice, tvornice i ruševine. Sovjetska pobjeda kod Staljingrada početkom 1943. postala je velika prekretnica rata na Istočnom bojištu.

Naredba "Ni koraka natrag" zato je ostala simbol upravo tog razdoblja: trenutka u kojem je Sovjetski Savez bio pod golemim pritiskom, a njegovo vodstvo odlučilo je da će teritorij braniti bez obzira na cijenu.

Jedna od najpoznatijih Staljinovih ratnih naredbi

Naredba br. 227 nije sama zaustavila njemačko napredovanje niti je bila presudni razlog kasnijih sovjetskih pobjeda. Crvena armija postupno je postajala organiziranija i učinkovitija, sovjetska industrijska proizvodnja rasla je, a njemačke snage sve su više osjećale posljedice golemih udaljenosti, gubitaka i problema s opskrbom.

Zaprečni odredi povezani s naredbom s vremenom su gubili važnost, a službeno su raspušteni 1944. godine, kada je situacija na bojištu bila potpuno drukčija. Crvena armija tada više nije pokušavala zaustaviti njemačko napredovanje prema Volgi - tjerala je Wehrmacht prema Berlinu.