Što dobijete kad pustite diletantima da kupuju avione?

Što dobijete kad pustite diletantima da kupuju avione?
Foto: Index/Pixsell/Vjeran Zganec Rogulja

DILETANTI. Jedina riječ koja se može primijeniti na cijelo državno vodstvo u ovoj priči (a posebno premijera, predsjednicu i ministra obrane) je: diletanti.

No prvo idemo riješiti zašto trebamo nadzvučne avione. Za ratovanje? Ne. S jednom eskadrilom (što u prosjeku označava sedam do devet ispravnih aviona) niti ćemo mi napasti nekoga niti će netko napasti nas, koliko god se internetski ratnici iz Hrvatske i Srbije nadmudrivali u komentarima po Fejsu. Za ratovanje treba imati nekoliko eskadrila. Stoga smiješno zvuče usporedbe kojima se gleda koliko aviona ima Hrvatska, a koliko Srbija jer niti jedna ne može sastaviti suvremenu eskadrilu.

Jedna moguća svrha vlastite nadzvučne avijacije je nadzor neba (air policing). Nešto što moramo raditi sami ili napraviti sporazum s drugim članicama NATO-a, a onda mi zauzvrat moramo jačati druge postrojbe za potrebe Saveza. Mi bismo, s obzirom na geografski položaj zemlje, trebali moliti Talijane i Mađare, uza svu političku cijenu koju to donosi, a opet to nekako nadoknaditi NATO savezu, obično ulaganjem u nacionalnu infrastrukturu. S obzirom na to da preko Hrvatske ljeti zna biti i po nekoliko tisuća letova dnevno (samo za splitsku Ultru zna sletjeti preko 100 aviona), air policing uopće nije jednostavna zadaća.

Druga svrha vlastite nadzvučne komponente, možda i važnija, zadržavanje je cijelog sustava školovanja i obuke pilota lovaca. Dok se air policing može i užicati, izgubljenu mogućnost školovanja i obuke pilota nikada nećemo vratiti. Zašto je to bitno? Pa recimo da dođe do raspada NATO-a ili u nekoj od susjednih država na čelo dođe kakav militantni luđak. Hrvatska u tom slučaju ima vremena i potencijala u kratkom vremenu obučiti dovoljno pilota i jednu eskadrilu nadopuniti s još jednom, dvije ili tri. U stanju smo u svega nekoliko godina uspostaviti potpuno ratno zrakoplovstvo. Ako izgubimo tu mogućnost, ako izgubimo svoje pilote i cijeli sustav servisiranja aviona pa počnemo ovisiti o saveznicima ili ruskim plaćenicima, a to nije dobro.

Obrana zemlje bez obrane zračnog prostora ne može biti potpuna. Košta li to? Košta, kao i sve. Ali ako se milijarde mogu potrošiti na propala brodogradilišta ili HŽ koji nikoga ne vozi, onda treba imati i za ovo. Osnove države su vanjska sigurnost, unutarnja sigurnost i neovisno pravosuđe. Za one koji pitaju što bi bilo da nismo u NATO-u, odgovor je jednostavan: sve bi koštalo bitno više jer bismo bili sami. Dovoljno je pogledati primjere Austrije ili Švicarske. A sada se vratimo na diletante.

Nije se razmišljalo o američkom interesima

Zašto su diletanti? Zato što nisu strateški razmišljali. Kažu: Nismo krivi. Nisu. Amerika nije dala dopuštenje za prodaju nadograđenih aviona, koliko god Kolinda pričala da smo ''važan partner''. No od ekipe koja vodi državu, školovana je u međunarodnim odnosima i k tome je i boravila u SAD-u, očekivali smo barem malo dugoročnog razmišljanja, koje se svodi na to da je u Americi dolar uz obitelj najvažnija vrijednost i da je tom dolaru podređeno sve. Kakve to ima veze a avionima? Velike.

Dakle, F-16 se pokazao kao izvrstan multifunkcijski lovac koji je prvi put poletio 1974. godine, a predstavljen je 1978. Do sada je proizvedeno preko 4500 zrakoplova i pokazao se i kao izvrstan izvozni proizvod. Relativno jednostavan jednomotorni avion koji može izvršavati više zadaća i nositi različito naoružanje danas ima preko 20 država. Uz Izrael tu su Belgija, Čile, Jordan, Maroko, Norveška, Pakistan, Rumunjska, Singapur i drugi.

Naravno, F-16 otprije 30 godina nije isti F-16 kao danas. Avion se uvelike nadograđuje, pri čemu su Izraelci svoje nadogradnje obavili sami. Kako po svijetu ima na stotine zastarjelih F-16 i kako bi mnogi rado osuvremenili avion, prodaja polovnih, ali opremljenih aviona Hrvatskoj značila bi presedan gdje bi Izrael došao u priliku i drugima nuditi usluge osuvremenjivanja tog zrakoplova. Time bi izravno postao konkurencija američkom proizvođaču. A koliko god Izrael i Amerika bili prijatelji, negdje se podvlači crta. A ta crta je upravo izravan financijski interes onoga što mnogi vole zvati vojno-industrijski kompleks Sjedinjenih Država. Šefovi Lockheed Martina redovno su na ručkovima i večerama s važnim kongresmenima i senatorima iz država u kojima su smještene njihove tvornice

Sada zamislite pregovore i igre oko milijarde dolara vrijednih obnova ili nabavke novih zrakoplova u koje se naglo uključi jedna za njih potpuno nevažna Hrvatska sa svojim idejama i interesima, koji bi bili svojevrsni presedan koji bi omogućio Izraelu da sutra uzme još unosnije poslove obnove ovog aviona ili dogovori prodaju još suvremenijih verzija. Vole i pomažu Amerikanci Izrael, ali ljubav je ljubav, a biznis je biznis.

Diletanti u igri velikih

Ukratko, naivno i diletantski smo se upleli u igru velikih. Da ne spominjemo famozni non-paper za koji svi tvrde da ga nisu vidjeli, a kojim je Buzin nagovijestio što će biti. Ameri su ovim jednim jedinim malim ''ne'' opet pokazali tko je gazda. I danas ponavljaju kako su jasni bili od početka.

Buzin nam je dobro pokazao tko nas vodi. Diletanti koji su mislili da se mogu igrati s ekipom u Washingtonu koja u debelim kožnim foteljama pije 30 godina star viski i u jednom danu odlučuje o iznosima većim od hrvatskog godišnjeg proračuna. Diletanti koji na faksu jesu položili međunarodne odnose, ali ih očito nisu razumjeli.

Da ne spominjemo to da se nije tražilo jamstvo za ozbiljnost ponude. Godinu dana se putovalo, analiziralo, jelo, pilo i - ništa. Kažu da nema troškova po Republiku Hrvatsku. Kako nema? Taj isti MORH, recimo, u natječaju za vatrogasnu opremu od ukupno 430.000 kuna uredno traži jamstvo za ozbiljnost ponude. Kažu, oni su se izuzeli iz Zakona o javnoj nabavi, jer to mogu. Istina je. No opet ostaje pitanje zašto se za posao od nekoliko stotina tisuća kuna traži bankarska garancija koja se naplati ako ponuditelj odustane, a ovdje se, u poslu vrijednom milijarde kuna, ne traži. Bilo bi lijepo da to ministar Krstičević objasni.

Potrošen je naš novac, vrijeme je izgubljeno, a nitko nije kriv

Ukratko, potrošen je državni novac, posao nije obavljen, a obrana države u ovom segmentu uopće postoji samo zbog iznimnog truda i rada onih na operativnoj razini - pilota i mehaničara koji su danas već mlađi od aviona kojima upravljaju. Nitko od rukovodećih, naravno, nije kriv. Nema političke odgovornosti. A zašto bi i bilo? Narod će opet podržati HDZ, jer HDZ je ''domoljubna stranka'' koja nas je dovela do stupnja onog starog jugoslavenskog vica koji se odnosio na Albaniju dok je njome vladao Enver Hoxha: ''Ako ne ispunite naše zahtjeve, poslat ćemo na vas naša oba aviona!''

Sve te tajne službe, savjetnici, špijuni, veleposlanici, što li sve već imamo, sva ta svita oko jadnog balkanskog dvora, nisu uspjeli dobiti informaciju hoće li Lockheed Martin i Buzin ovo dopustiti. Naravno da nisu dopustili. Zašto bi dopustili da neki drugi zarađuju na nadogradnjama aviona koje može napraviti i Lockheed Martin i tako zaposliti Amerikance? Mislite da je ikoga tamo u SAD-u briga za išta osim novčanih i drugih interesa SAD-a? Upravo u tome i jest razlika između naše i njihove politike. Njihova politika se bavi gospodarskim interesima SAD-a. Naša se bavi kako na brzinu pokrpati neki problem i skinuti odgovornost sa sebe. U ovom slučaju igrali su protivno interesima SAD-a. Dame i gospodo, niste baš toliko veliki igrači, ma koliko god to sebi umišljali.

Na kraju, HDZ-u (i njihovoj sestrinskoj stranci SDP-u) posebno čestitamo na činjenici da 30 godina od stjecanja neovisnosti nemamo za poštenu novu eskadrilu borbenih aviona.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara