Foto: AFP

OVDJE mora da se radi o nekoj vrsti kolektivnog mazohizma. Jer kako drugačije objasniti poriv da se uporno glasa za one koji uništavaju i devastiraju, lažu i kradu, huškaju i mrze?

Kakva to dijagnoza objašnjava nagon da se vraća na vlast one koji su uništavali, a smjenjuje one koji su tek pokušali popraviti sve ono što se puno desetljeće uništavalo? I zašto ljudi rušitelje mogu trpjeti desetljećima, a reformatore ni dvije godine? Mora da se ovdje radi o nekom dubljem premećaju.

Neka pokvari onaj tko nije popravio

Da ne bi bilo zabune, ovdje je riječ o Amerikancima, ali kao da se opisuju Hrvati. Samo dvije godine nakon što se Amerika jedva riješila Georgea W. Busha i njegovih republikanaca koji su kumovali najvećem gospodarskom slomu od 1929. godine, a građani tada gotovo plebiscitarno predali devastiranu zemlju u ruke Baracku Obami i njegovim demokratima, Amerikanci su odlučili da im je dosta.

Dosta im je reformi. Dosta im je obećanja. Dosta im je čekanja da se popravi ono što se godinama uništavalo. Sada bi da se sve vrati na staro. Pa su stoga omogućili republikancima najveći povratak od Drugog svjetskog rata, prepuštajući im kontrolu nad Zastupničkim domom Kongresa čije je vodstvo odmah najavilo žestoku blokadu reformi predsjednika Obame.

Strpljenje za rušenje

Nije li to fascinantno? Deset godina trpe Busha, a ne mogu ni dvije godine trpjeti Obamu. Bush je na isteku osmogodišnjeg mandata, u času kad je u Americi nastao financijski slom, bio politički teret svojim republikancima, baš kao što je Obama sada postao teret svojoj stranci. Nemaju Amerikanci strpljenja za reforme, ali zato imaju strpljenja za rušenje. Baš kao i Hrvati.

Sjetimo se 2000. godine. Umro je Tuđman, pao je HDZ, Hrvatska je bila poharana od strane tajkuna i mafijaša, propale su banke, srušilo se gospodarstvo, harala je nelikvidnost i jedva se čekala promjena vlasti. I kad je napokon stigla, koliko je trajala? Jedva jedvice do kraja mandata. Uz nekoliko izglasavanja nepovjerenja Vladi, uz odlazak ključnog koalicijskog partnera, uz desničarsku pučističku hajku, uz HDZ-ovo sabotiranje reformi... 

Neka popravi onaj tko nije pokvario

Taman kad je SDP-ova koalicija - uz pomoć MMF-a - počela sanirati posljedice kriminalnih devedesetih, narod je jedva dočekao vratiti HDZ na vlast. I što se tada dogodilo? U idućih sedam godina, u čak dva mandata, Hrvatsku je opet poharala ista politika HDZ-a. I što se sada događa?

Narod opet plebiscitarno traži spas u oporbi. S ishodom koji se već može naslutiti. SDP će dobiti izbore, krenuti u zahvate koje ova vlast uporno izbjegava, narod će početi grintati, a HDZ će ga huškati podsjećanjem kako u njegovo doba nije bilo takvih drastičnih rezova. I već poslije dvije ili tri godine Kukuriku koalicija mogla bi završiti u loncu. Baš kao sada Obamini demokrati.

Nema veze što se radi o strankama koja su u nekoliko navrata pokrale i uništile državu. Što su njihovi čelnici redom bili umočeni u skandale i afere. Što su gušili slobodu i demokraciju, osiromašili njihove građane, zemlju izložili preziru međunarodne zajednice. Unatoč svemu tome - ili možda baš zbog toga? - narodi su jedva dočekali da ih vrate na vlast. To mora da je mazohizam.

Eto zašto Amerikanci vole Kosor

Nije stoga čudno što Amerikanci toliko vole Jadranku Kosor. Od veleposlanika u Hrvatskoj do modnog časopisa Glamour. Zemlji koja je tako brzo zaboravila Busha naprosto je suđeno da se zaljubi u zemlju kojom vlada HDZ.

Nije, osim toga, ni čudno što je Kosorici tako važna nagrađa američkog časopisa koji dijeli torbice. Ne mari previše za činjenicu što samo 22 posto njezinih građana podržava HDZ, što 90 posto ljudi misli da ona vodi zemlju u krivom smjeru, što opozicija i dobar dio javnosti traži prijevremene izbore... Bitno joj je samo da je vole Amerikanci. Ljubav je, dakle, obostrana. Dijagnoza također.

Naposljetku, najlakše bi sada bilo objašnjavati kako su Amerikanci kaznili Obamu zbog prevelikih obećanja ili da su se Hrvati svojedobno odrekli SDP-a zbog neispunjenih obećanja. Čak i ako je to istina, nije li onda logično zapitati se kako ti isti građani mogu godinama i desetljećima - i to u nekoliko mandata - trpjeti laži i obmane, a ne mogu čekati oporavak?

Dosta nam je dijagnoza

A kad taj oporavak dođe - u formi dovršenih autocesta i rasta gospodarstva - brže-bolje vraćaju zemlju u ruke onima koji su zemlju svojedobno upropastili. Samo kako bi to ponovili. I opet i opet.

To mora da je mazohizam. Možda bi stručnjaci došli do nekih dubljih dijagnoza, ali nama je zasad i ova previše. Nažalost, opet nedovoljna da bi nas odvratila od ponavljanja istih grešaka. Mazohizam je to.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje