U POVIJESTI čovječanstva zasigurno ne postoji osoba poput Isusa iz Nazareta, o kojoj se napisalo toliko teksta, a da jedva zapravo znamo o kome se zapravo radi, što je činio i govorio.

Ne čudi to kad znate da imate osobu iz antike, s periferije jednog ogromnog imperija, tako da jako teško možete očekivati pouzdane činjenice.

Ako slušate samo ono što popovi govore s prodikaonica, onda vam se može učiniti da o Isusu znate sve živo. Ali stvari su potpuno drugačije kad krenete kopati po relevantnim izvorima.

Pavao jedva da je što rekao

Istini za volju, treba priznati da se o Nazarećaninu pisalo i pričalo gotovo odmah nakon njegove smrti. Prve tekstove piše apostol Pavao u svojim poslanicama, s kojima je započeo oko 48./49. godine. Sam za sebe kaže da Isusa nije nikada vidio, osim u nekoj viziji, pa nam o njemu prenosi samo ono što je čuo od drugih.

Za neke od izvora koje navodi (poput rane crkvene himne o Isusu) jasno je da su puno ranijeg datuma i definitivno dokazuju da je religijsko štovanje Isusa počelo još '30-ih godina prvog stoljeća. 

Kod Pavla praktički nema ni jedne priče od onih koje ćete kasnije čuti u Evanđeljima - ne znamo ni odakle je, nema ni riječi o Isusovim čudima, imamo sačuvano samo nekoliko izjava (poput one "Blaženije je davati nego primati") i uspomenu na Isusovu posljednju večeru, kad je bio, kako stoji, "predan" (a ne kaže tko ga je kome predao). 

Legende Evanđelista

Ali dok nam Pavao jedva što kaže o Isusovim riječima i djelima, kanonska Evanđelja - nastala nekih 40 do 60 godina nakon Isusove smrti i iz kojih vam popovi i propovijedaju - donose već hrpu raznih izjava i događaja. Unisono se govori o Isusu kao čudotvorcu i iznimnom učitelju; navode se njegovi apostoli i učenici; dovodi ga se u izravnu vezu s Ivanom Krstiteljem; raspreda se o tome kako ga je izdao njegov apostol Juda Iškariot, po nagovoru židovskih glavara te kako ga je na križ razapeo rimski namjesnik Poncije Pilat, da bi Isus, nepuna dva dana kasnije, ustao iz mrtvih. 

Problem sa svim ovim legendama jest da njih nisu pisali neposredni svjedoci. Ne znamo tko su autori Evanđelja - možete biti sigurni da to nisu Matej, Marko i Ivan (Luka je donekle druga priča, ali sam veli da nije bio svjedok i da je svoje znanje pokupio iz postojećih izvora). 

Kad znamo kronologiju ovih tekstova (prvi je Marko, zadnji Ivan), vidimo da su se priče dodatno razvijale i ukrašavale. Kod Marka od sveg uskrsnuća imamo samo prazan grob, a već kod Mateja uskrsli se Isus pojavljuje učenicima, pa čak i odlazi na nebo.
Evanđelja smještaju Isusa u jasan geografski i povijesni kontekst (stvarno su u to vrijeme tamo Herod, Pilat, Kajafa i neki drugi likovi).

Priče o čudotvornim rabinima tada su inače bile uobičajene (pun ih je i Talmud), a brojne kontradikcije oduzimaju im bilo kakvu vjerojatnost. Najgore po tom pitanju stoji Evanđelje po Ivanu (pisano u posljednjem desetljeću prvog stoljeća), od kojega se danas kao pouzdanim prihvaćaju tek jedna Isusova izreka. 

Sto drugih Evanđelja

Još su ranokršćanski oci znali da je o Isusu napisano stotinjak Evanđelja, iako ih je Crkva prihvatila samo četiri. Takva stroga selekcija nije bila bez osnova, jer najveći dio tih spisa nastaje dva-tri stoljeća nakon navodnih događaja. I dok su kanonska Evanđelja pisali Židovi (usput, i Luka je bio Židov), nekanonska pišu kršćani grčkog podrijetla, nesuzdržane mašte na ivici dobrog ukusa. Popovi će vam za ovaj Božić svakako pričati o malom Isusu u špilji, detalj koji je nepoznat Novom Zavjetu, ali ga imate kod ovih kasnijih Evanđelja. Neka od njih i sama Crkva je nazvala heretičkim.

Pa ipak treba na stranu staviti Evanđelje po Tomi, pogrešno nazvano gnostičkim. Nastalo je negdje u prvom stoljeću (možda čak i prije kanonskih), donosi nam samo Isusove izreke, bez ikakvih opisa događaja. Velik dio tih izjava naći ćete u prerađenom obliku i kod Mateja, Marka i Luke (ne i kod Ivana) te nije nemoguće da se radi o njihovim najranijim verzijama. 

Zanimljivo je i Tomino Evanđelje Isusovog djetinjstva, spis iz 2. stoljeća s puno maštovitih priča o Isusu u dobi od pet do 12 godina - mali Isus ide u školu kod rabi Zakeja, oca poznatog rabina Johanana ben Zakeja. Obojica su bila Isusovi suvremenici i jedna rečenica malog Isusa formalno jako nalikuje na njegove druge zabilježene izjave. 

Židovi o Isusu

Od židovskih izvora o Isusu imamo Josipa Flavija i Talmud. Kod Flavija nalazimo dva teksta - jedan od njih su nam kršćanski prepisivači iskrivili do neprepoznavanja (i popovi ga jako vole). Definitivno je da Josip spominje Jakova kao "brata Isusa, prozvanog Krista". No, sve je to već kraj prvog stoljeća i zapravo nam govori o kršćanima, ne o Isusu. 

O Isusu piše i Talmud, iako je prilično jasno da se ne mogu sva mjesta na kojima se spominje Ješu povezati s Isusom (koji se izvorno zvao Ješua ili Jehošua). Isusa se smatra vračem i prevarantom, naziva ga se sinom Pandere (možda od grčkog Partenos, "djevica"), Mariju se naziva Stada (bludnica). Čini se da pisci Talmuda ni ne poznaju povijesnog Isusa, nego raspravljaju s kršćanskim predajama. Ali je i činjenica da ne niječu Isusovo samo postojanje.

A možda nije ni postojao?

Moram vam odmah objasniti dvojbu pred kojom se nađe svaki pošteni povjesničar kad želi reći nešto utemeljeno o Isusu: treba li nekako iz svih ovih izvora izdvojiti povijesnu istinu ili zajedno s prljavom vodom baciti i dijete, odnosno odbaciti da je Isus uopće postojao? Ovo drugo rade takozvani miticisti, ali odmah moram reći da su u znanstvenoj zajednici oni oduvijek bili manjina. 

Prevladavajući konsenzus, napravljen neovisno o popovima, najočitijim rješenjem zagonetke o povijesnom Isusu smatra stav da je on doista postojao i da su se na stvarne događaje tijekom vremena nakalemili mitovi i legende. Dobro znam da se po tom pitanju razlikujem od brojnih drugih ateista, ali ja se bavim utvrđivanjem istine, a ne slaganjem s bilo kime. Vremenska bliskost rane tradicije i opisanih događaja te postojanje međusobno neovisnih izvora teško se mogu objasniti izmišljanjem cijelog lika i djela.

Utvrđene činjenice

Dakle, ovo se danas smatra činjenicama o rabi Ješui kojega se kasnije nazvalo Mesijom:

1. Po svemu sudeći, rođen je upravo u Nazaretu, jer je teško objasniti zašto bi ga svi Evanđelisti nazvali Nazarećaninom. Njima je to čak i pomalo nezgodna činjenica, jer se radi o galilejskoj Mrduši Donjoj.
2. Isusova se majka zvala Marija, a imao je brata Jakova - i oboje su bili vrlo istaknuti članovi rane Crkve.
3. Izgledao je kao Židovi njegovog vremena, dakle bio je sličniji Arapima nego bijelim Europljanima.
4. Prošao je nekakvu rabinsku naobrazbu, možda baš kod onog Zakeja.
5. Krstio ga je Ivan Krstitelj (doslovce, Uranjatelj).
6. Imao je učenike, barem nekolicini znamo imena i to da su kasnije ubijeni.
7. Bio je socijalno-vjerski reformator, a vrlo je upitno je li on sebe ikada smatrao Mesijom.
8. Ušao je u fizički sukob po pitanju Hrama, i vjerojatno su njegovi pratitelji bili naoružani.
9. Smaknuli su ga Rimljani sramotnom kaznom raspeća na križu, rezerviranom za pobunjenike. Tu vrlo nezgodnu činjenicu rani kršćani ne prešućuju jer je očito bila šire poznata. 
10. U relativno autentičnom obliku sačuvano je stotinjak njegovih izreka i usporedbi.

I to vam je, dragi moji čitatelji, povijest, a sve ostalo su naklapanja popova.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala