OD ČAK 26 pristiglih nominacija, Povjerenstvo Volonterskog centra Zagreb odabralo je troje finalista koji su svojim radom, energijom i dobrom voljom ostavili poseban trag u zajednici. Već 17 godina Volonterski Oskar slavi ljude koji svojim vremenom, znanjem i srcem čine Zagreb toplijim, humanijim i ljepšim mjestom za život. A glasanje još uvijek traje, i to do ponoći. Svog favorita, naj volontera/volonterku, možete podržati glasom na internetskoj stranici Volonterskog Oskara.

Širi svijest o gluhoslijepima

A prva finalistica je Ida Matanić, studentica logopedije na zagrebačkom Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu. Prošle je godine u Hrvatskom savezu gluhoslijepih osoba "Dodir" upisala tečaj znakovnog jezika, a nedugo potom ondje počela i volontirati.

"Isprva uopće nisam bila zainteresirana. No, u jednom sam trenutku osjetila potrebu za promjenom i nečim novim u svom životu. Zavoljela sam znakovni jezik i htjela ono naučeno primijeniti u praksi, pa sam skupila hrabrost, iskoračila iz zone komfora i upustila se u novi izazov", govori nam Ida. Dodaje kako znakovni jezik još uvijek uči, i da se on, kao i svaki drugi, usavršava godinama.

Za napredak je potrebno puno truda i strpljenja, ističe. "Korisnici ponekad moraju ponoviti poruku ako je nisam dobro razumjela. No, sa svakim susretom moje znanje, snalažljivost i samopouzdanje rastu. Stvar uvelike olakšava i to što su korisnici doista dobrodušni, strpljivi i puni razumijevanja kada dođe do komunikacijskih poteškoća", kaže.

Posebno se dokazala i na petodnevnom kampu, gdje je korisnicima osigurala siguran i bezbrižan boravak. "Moja uloga ondje bila je omogućiti im odmor u kojem će uživati. Kao podrška u komunikaciji i kretanju, vodila sam ih na plažu, u more i na sva mjesta koja su htjeli posjetiti. Ali najviše pamtim večeri kada bismo svi zajedno ostajali do kasno u noć, razgovarali, smijali se...“, prisjeća se.

Ida je sudjelovala i u pripremi predstave "I anđeli imaju Etički kodeks", koja promiče važnost komunikacijskih posrednika i dostupnosti informacija. "Cilj je podići svijest javnosti, koja o tome zna vrlo malo, o tome tko su gluhoslijepe osobe i koje su njihove potrebe, ali i o ulozi komunikacijskih posrednika te njihovim dužnostima i odgovornostima", kaže.

Uči engleski tražitelje azila

Issam Zahed, s druge strane, učitelj je engleskog jezika iz Sirije koji se podučavanjem bavi već gotovo tri desetljeća. Predavao je u Siriji, Jemenu, na Cipru i u Saudijskoj Arabiji, a onda je sredinom prošle godine stigao i u Hrvatsku.

"Kada sam došao u Zagreb i doznao da ovdje postoji mogućnost dobivanja azila, podnio sam zahtjev. Rekli su mi da će se razmatrati šest mjeseci, no nakon sloma režima u Siriji sve su prijave privremeno zamrznute. Nadam se da će moj zahtjev biti prihvaćen i da ću dobiti petogodišnju boravišnu dozvolu", govori nam.

Htio je naučiti hrvatski pa su mu preporučili udrugu Borders:none. Ondje je ubrzo i sam počeo volontirati, kao učitelj engleskog za tražitelje azila. U radu se fokusira na stvarne potrebe, a nerijetko priprema vlastite materijale, poput videozapisa i plakata koji pomažu kako se predstaviti, kako se snaći u trgovini, restoranu ili bolnici, ali i na razgovoru za posao.

"Najveći izazov za novopridošle je gramatika i primjena jezika u stvarnim situacijama. Ipak, sretni su jer su ljudi u Zagrebu vrlo ljubazni i susretljivi", kaže Issam. Volontiranje mu nije strano, dodaje, jer već jako dugo redovito pomaže drugima.

"Uvijek sam nastojao pomoći onima kojima je to potrebno kako bi se lakše integrirali u društvo. Ako ostanem u Hrvatskoj, nastavit ću volontirati kao učitelj", dodaje. Danas, usto, radi i u dostavljačkoj službi, a posebno ga vesele kolege, od kojih je s mnogima postao prijatelj.

"Hrvati su divni ljudi. Navijam za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, a veliki sam navijač i Dinama Zagreb jer volim Luku Modrića. Počeo sam učiti jezik, a vjerujem da ću ga tečno govoriti ako dobijem azil koji s nestrpljenjem čekam", poručuje Issam.

Pruža podršku djeci oboljeloj od malignih bolesti

U udruzi Krijesnica, koja pruža podršku djeci oboljeloj od malignih bolesti i njihovim obiteljima, volontira pak Lara Ivković. "Rad s djecom me ispunjava. Djeca, roditelji i volonteri su posebni, motivacije nikad ne nedostaje. Najljepši je osjećaj koji te prati nakon što dio svog dana provedeš na odjelu. U tih sat vremena bude smijeha, igre, topline... Ali ima i teških dana", iskreno govori.

Posebno se istaknula u organizaciji rehabilitacijskog kampa za djecu liječenu od malignih bolesti, koji se svodi, objašnjava nam Lara, na to da se djeci pruža tjedan dana zabavne i opuštene atmosfere, uz razne igre i radionice.

Najljepši dio kampa je odnos koji se stvori u samo nekoliko dana, ističe. "Postanete prijatelji, osobe za tajne i zagrljaje. A ono što sam posebno primijetila jest koliko su djeca liječena od malignih bolesti senzibilizirana za druge, stalno su bila spremna pomoći mlađima ili onima koji se teže kreću", poručuje Lara, koja redovito volontira i na hematoonkološkom odjelu.

Priznaje da ju je u početku bilo strah bolesti, bolnice, nepoznatog. Ali vrijeme je učinilo svoje. "Nužno je doći otvorenog srca i iskrenih namjera. Kad sam bila na edukaciji, jedna rečenica koju su nam rekli tamo je: 'Vi (volonteri) ste tamo da se igrate'. Ta rečenica možda nekome ne govori puno, ali meni je vodilja", spominje.

Naglašava i važnost edukacije o malignim bolestima. "I djeci je potrebno objasniti. Možda će jednog dana ići u školu s nekime tko boluje od maligne bolesti, a ovo ističem jer se događa da se djeca vrate u školu nakon liječenja i prolaze kroz ružne stvari sa svojim vršnjacima", govori Lara.

Najdublje ju dirnu, kaže, trenuci kada djeca, koja su isprva zatvorena i teško dostupna, počnu pokazivati veselje, traže zagrljaj i ispituju kada će ponovno doći. "Dubok trag ostavi i kad saznaš da je neko dijete preminulo. To su stvarno teški trenutci i smatram da ono što mi volonteri možemo je jednostavno se prisjetiti te djece", zaključuje.