MANFRED Weber, potpredsjednik bavarskog CSU-a i dugogodišnji zastupnik u Europskom parlamentu u kojemu je na čelu frakcije Europske pučke stranke, bit će Spitzenkandidat, odnosno glavni kandidat EPP-a na izborima za Europski parlament sljedeće godine. Tako je danas odlučilo 79 posto delegata na skupu EPP-a, na kojemu je protukandidat Weberu bio bivši finski premijer Alexander Stubb.

Pozicija Spitzenkandidata, što je izraz koji je došao iz njemačke političke prakse, znači i da bi Weber trebao biti sljedeći predsjednik Europske komisije, pod uvjetom da EPP bude najveća frakcija u Europskom parlamentu nakon sljedećih izbora.

Spitzenkandidati postoje od prošlih europskih izbora

Ta je praksa uvedena na prošlim europskim izborima, kada je Spitzenkandidat EPP-a bio Jean-Claude Juncker, kao pokušaj da se funkcioniranje EU-a demokratizira i približi građanima EU-a, umjesto da se o tome tko će biti šef EK odlučuje iza zatvorenih vrata u Bruxellesu. Zabilježeno je i da tada njemačka kancelarka Angela Merkel nije bila oduševljena tom idejom, ali nakon blijede Komisije pod vodstvom Josea Manuela Barrosa, bilo je jasno da nešto treba mijenjati.

No tko je zapravo Manfred Weber, čiji je zadatak EPP opet dovesti do pozicije najveće frakcije u Europskom parlamentu, a onda i preuzeti vođenje sljedeće Europske komisije?

Weber je rođen 1972. godine u južnobavarskom gradiću Rottenburg an der Laaber, a u Münchenu je diplomirao na Tehničkoj visokoj školi i ima zvanje inženjera. U politiku je ušao na izborima 2002. kao zastupnik CSU-a u bavarskom pokrajinskom parlamentu, da bi se 2004. nakon izbora prebacio u Europski parlament. Weber se dugi niz godina nije po ničemu isticao u odnosu na stotine drugih eurozastupnika iz EPP-a te ga i danas s razlogom prati glas bezličnog konzervativnog aparatčika.

Potpredsjednik CSU-a

Weber i danas živi u bavarskom selu Wildenberg u kojemu je odrastao, 90 kilometara sjeverno od Münchena. U CSU-u je bio neko vrijeme predsjednik stranačke mladeži, a danas je na poziciji potpredsjednika stranke.

U Europskom parlamentu je nakon nekoliko mandata 2014. konačno došao do pozicije lidera frakcije EPP-a, ponajviše zbog toga što Njemačka u toj frakciji ima najveći broj zastupnika. Ipak, kada se napokon domogao pozicije kakve-takve moći, Weber se pokazao snalažljivim u briselskim hodnicima te je uspio stvoriti razna savezništva i, možda još važnije, nikome se ne zamjeriti.

Nije se čak ni jasno ogradio od problematičnog mađarskog premijera Viktora Orbana, koji je blizak s predsjednikom CSU-a Horstom Seehoferom, te nije nikada zauzeo stav da Orbanovu stranku Fidesz treba izbaciti iz EPP-a, za što se, primjerice, zalagao njegov karizmatičniji konkurent za poziciju Spitzenkandidata Stubb. No Weber je taktički ipak u Europskom parlamentu glasao da se pokrene proces oduzimanja prava glasa Mađarskoj - čemu se, podsjetimo, usprotivio HDZ - kako bi demonstrirao da mu je ipak formalno stalo da vladavine prava u Europskoj uniji.

Pristaše ga predstavljaju kao čovjeka iz naroda

Weber je u međuvremenu dao mnogo intervjua, nastupio u raznim talk showovima i govorio za medije, ali je teško izvući barem jedan njegov citat koji je vrijedan pamćenja. Njegovi podržavatelji ga pokušavaju predstaviti kao čovjeka iz naroda, staloženog i sposobnog, što je ljepši način da se kaže da je dosadan i da se nikome nikad nije zamjerio. Weber sam ističe da je veliki zagovornik europskog projekta i timski igrač.

Kao konzervativac protivio se antidiskriminacijskim mjerama Europske unije, a ne podržava ni bračnu ravnopravnost za istospolne parove. Davao je i izjave o izbjegličkoj odnosno migrantskoj krizi koje su na liniji ekstremne desnice. 

U svakom slučaju, Weber je očekivani Spitzenkandidat EPP-a za Europske izbore od kojega zapravo nitko ne očekuje ponavljanje rezultata od prije četiri godine. Dobio je, podsjetimo, i podršku predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića.

Svaki dobar rezultat EPP-a, naročito ako euroskeptične stranke i ekstremna populistička desnica ne ostvare očekivani trijumf, za Webera će biti uspjeh. No teško je povjerovati da jedan široj europskoj javnosti nepoznati političar može kao lider desnog centra zaustaviti uspon populističkih snaga.