SMRT DJEČAKA U METKOVIĆU

Tko je Ksenija Kaleb, liječnica koja je digla Metković na noge?

Tko je Ksenija Kaleb, liječnica koja je digla Metković na noge?
Foto: Privatan album

IME pedijatrice iz Doma zdravlja Metković, dr. Ksenije Kaleb, posljednjih se mjesec dana stalno provlači kroz medije.

Riječ je o liječnici koja je jedina pomogla devetogodišnjem Gabrijelu Bebiću i prva mu postavila točnu dijagnozu te pomogla i zatražila da se hitno prebaci u KBC Split. Unatoč tome, Hrvatska liječnička komora upravo je njoj pronašla najviše propusta u tom slučaju. Indexu je dala intervju u kojem otkriva zašto joj je, kako je navela na prosvjedu u Metkoviću, medicina na prvom, a obitelj na drugom mjestu, te što bi opet napravila da se ponovi isti slučaj. Metkovčani su joj jasno dali do znanja da joj vjeruju i da je podržavaju kad su joj organizirali prosvjed podrške, a istu joj daju i Gabrijelovi roditelji koji su izjavili da je jedino ona pomogla njihovom sinu. Čime je zaslužila njihovo povjerenje postaje jasno kad se sazna što je radila za djecu u Metkoviću i prije ovog slučaja.

Jedina je pomogla Gabrijelu, a prva je i otvoreno progovorila o propustima u Metkoviću

Kad je Index prvi otkrio priču o smrti dječaka, tada nam je dr. Kaleb ispričala što se sve događalo u njenoj ordinaciji.

Podsjetimo na njenu tadašnju izjavu za Index:

"Jako mi je žao i kao liječnik se ne mogu pomiriti s činjenicom da je otac Gabrijela u zadnjih 20 sati, od nedjelje do ponedjeljka, vodio kod 4 liječnika, dva puta na Hitnu u nedjelju, potom u ponedjeljak kod pedijatra, pa na Hitnu pa onda tek kod mene i da se na kraju dogodio smrtni ishod. Ni jednom mu nisu vađeni laboratorijski nalazi. Imao je gripu koja obara leukocite i onda imao nesreću da je dobio gnojni streptokok koji je nesmetano napravio velike probleme na svim organima. To je prestrašno", ispričala je dr. Kaleb za Index.

Kao što već danima pišemo, HLK je nakon toga upravo njoj pronašla najviše propusta jer dječaku nije dala antibiotik širokog spektra (koji ona nema u ordinaciji), te mu nije odmah dala infuziju i kisik već ga odvela odmah na Hitnu, na kojoj su bolje pripremljeni. Zamjeraju joj i što nije ostala na Hitnoj sve do dolaska helikoptera, iako je dječaka predala dvjema liječnicama Hitne kojima je dala detaljne upute što trebaju raditi, a ona se vratila u svoju ambulantu gdje ju je čekalo još 20-ak bolesne djece.

Pedijatrica Kaleb u javnost dosad nije izlazila, već je samo kratko izjavila da se osjeća strašno povrijeđeno takvim nalazom, a sad smo s njom napravili opširan intervju.

Biste li opet postupili ovako kao u slučaju malog Gabrijela, ne samo liječenja, već i što ste kasnije izjavili da se to nije smjelo dogoditi da dječak više puta traži pomoć, a ne dobije ju?

Sve bih isto postupila. Moja savjest mi ne dopušta drugačije.

Kako komentirate veliku potporu Metkovčana?

Metkovci su još jednom kao i nebrojeno puta dokazali da su hrabri i srdačni ljudi koji znaju prepoznati prave vrijednosti i kojima je stalo da se zdravstvena skrb u dolini Neretve poboljša u odnosu na postojeću. Koliko god sam mislila da će dio ljudi izaći na prosvjed, ipak sam se ugodno iznenadila u kojem su velikom broju izašli i stajali na velikoj hladnoći da bi mi dali podršku, a ja ću to uvijek cijeniti i znati im se odužiti kao njihova pedijatrica, liječnik i sugrađanka.

Kako se ponašaju djelatnici Hitne prema vama u ovoj situaciji?

Neki djelatnici Hitne i dalje mi se javljaju i komuniciraju kao i prije, ali neki djelatnici s kojima sam dugo godina radila okreću glavu od mene ne pozdravljajući me. To me ne smeta jer to govori o njima samima. Smatram da bi se mi liječnici trebali, upravo suprotno, sastati, sjesti i porazgovarati kako dalje postupati u eventualnoj sličnoj situaciji i napraviti sve što je u našoj moći da se unaprijedi zdravstvena skrb na našem izoliranom području.

Imate li podršku ravnatelja Doma zdravlja Metković?

Imam podršku ravnatelja koji je do sada više puta medijski istupio i bezrezervno me podržao u mojoj borbi za pravdu.

Na prosvjedu ste rekli da vam je medicina na prvom mjestu, a obitelj na drugom, zbog čega?

Kada sam rekla da mi je medicina na prvom mjestu, a obitelj na drugom mjestu, prvenstveno sam se sjetila mog sina Mihaela kojeg sam, kad je imao godinu dana, ostavila na skrb mojoj majci i ocu, dok sam preko tjedna boravila u Splitu odrađujući specijalistički staž. Sve četiri godine sam ga viđala samo vikendom.

Možete li zamisliti koliko je moje dijete patilo kada bi me nedjeljom ispratio navečer osjećajući da me neće vidjeti sljedećih pet dana. S druge strane, Mihael je kao i svako dijete bio bolestan u vidu viroza i upala grla, ali nikad nisam otvorila bolovanje da bih bila uz njega. I tada ga je čuvala baka dok bih ja radila 8 sati smjenu jer sam uvijek strepila što ako neko dijete promakne nepregledano jer znam da su ostale ordinacije preopterećene brojem malih pacijenata. Ne sjećam se kada sam zadnji put prekontrolirala roditeljima tlak ili šećer, vide koliko sam preopterećena pa me ne žele dodatno opterećivati. A pošto sam jedina pedijatrica koja skrbi za novorođenčad u našem izvanbolničkom rodilištu, ne mogu opušteno otići na godišnji odmor već i preko godišnjeg odmora dolazim u rodilište i obavljam redoviti posao pedijatra.

Otkad ste zaposleni u DZ Metković? Kako ste se odlučili vratiti u Metković nakon faksa, obično se dosta liječnika odlučuje ostati u velikim gradovima?

Na Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu sam krenula 1994. godine i diplomirala 26. 10. 2000. godine te se odmah sljedeći dan vratila u Metković. Nakon odrađenog jednogodišnjeg staža u Domu zdravlja Metković i Općoj bolnici Dubrovnik zaposlila sam se na Hitnoj medicinskoj pomoći Metković koja je tada bila sastavni dio Doma zdravlja Metković, prekalila se kao liječnik, očvrsnula kao čovjek.

U siječnju 2009. sam počela specijalizirati pedijatriju i imala sam sreću jer je pedijatrija bila moj prvi izbor u željenim specijalizacijama. Specijalistički ispit sam položila u ljeto 2013. i odmah počela raditi kao pedijatar u DZ Metković. Iako je bilo ponuda i van granica naše Hrvatske, nikad do sad nisam razmišljala o odlasku izvan Hrvatske. U biti, kad god bih negdje krenula, uvijek mi je bio najdraži trenutak kad bi u povratku prošla pored table Metković jer nikakvi novci ne mogu nadmašiti osjećaj punine u srcu kad si u rodnom gradu, među svojim ljudima u toplom okružju svoje obitelji. Najviše uživam u trenucima mira uz svoje dijete, a energiju punim i u malom vrtu kojeg imam i u kojem su i sada ruže u cvatu, a tratinčice po travi.

Lani je izbila velika epidemija ospica u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, a vi ste po lokalnim medijima pozivali na važnost cijepljenja, kakav je bio odaziv kod vas na cijepljenje?

Odmah po saznanju izbijanja ospica u našoj županiji shvatila sam da kao pedijatar moram dati sve od sebe da roditelje savjetujem i uvjerim u važnost cijepljenja. Cijepljenje je bilo i ostalo i bit će najveće dostignuće medicine. Jednim jednostavnim postupkom sprječavate razvoj teških i smrtonosnih bolesti. Roditelji mojih pacijenata znaju da uvijek savjetujem iskreno i da prema svakom djetetu postupam kao da je i moje dijete. Vjeruju mi. Tada smo u ta dva mjeseca cijepili deset puta više djece cjepivom protiv ospica nego što inače cijepimo mjesečno.

Prije par godina u DZ Metković je jedna liječnica pokušala zaustaviti terapiju za bebe i djecu s motoričkim smetnjama, a vi ste se izborili da se to ipak ne ukine. Kako to komentirate, jeste li osjetili posljedice zbog te pobune, budući da ste se suprotstavili starijoj kolegici?

Da. Prije par godina sam se našla pred velikim problemom u zdravstvenoj zaštiti male djece. Naime, ukinuta je ambulantna fizikalna terapija neurorazvojnih vježbi po Bobathu koje su jako bitne kod djece starosti do 3 godine jer imaju povoljni učinak na oštećenja mozga radi plastičnosti mozga. Drugim riječima, samo u toj ranoj dobi ako jedan dio mozga bude nepovratno oštećen tim vježbama se može "natjerati" drugi dio mozga da preuzme tu funkciju. To je od iznimnog značenja za zdravstvenu skrb male djece do tri godine. Nisam mogla dopustiti da se to ukine. Svim sredstvima sam se borila da do toga ne dođe. Epilog priče je da sam se izborila i nije se ukinula neurorazvojna terapija za malu djecu, a ja sam dobila usmeni ukor radi neovlaštenog davanja informacija u javnost.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara