Otkud pravo Raspudiću, Škori i Esih da pričaju o pravima silovanih žena

Otkud pravo Raspudiću, Škori i Esih da pričaju o pravima silovanih žena
Foto: Index/123rf

NISAM sasvim siguran je li Republika Hrvatska za dvadesetak godina kakve-takve demokracije prema izborima išla s morbidnijom temom od ove koju po medijima razvlače reprezentativni primjerci domovinske desnice o pravu silovanih žena na pobačaj.

>> Desničari se iživljavaju nad silovanim ženama, donosimo najgore izjave

Privrženost prolajferstvu

Počelo je s Ninom Raspudićem, inače komičnim konvertitom, koji je svoju relativno nedavno osviještenu privrženost prolajferstvu kao ideologiji dokazivao i primjerom djece začete silovanjem u BiH, "a uspjeli su se realizirati kao sretne osobe". Nastavilo se direktnijom preporukom Brune Esih o zabrani pobačaja silovanim ženama, da bi se, na koncu, u natjecanje u beskrupuloznosti uključio Miroslav Škoro s dojmljivim doprinosom: "Ako žena zatrudni nakon silovanja, onda se mora dogovoriti sa obitelji što će učiniti."

Na ovom mjestu ćemo zastati pa sebi i vama postaviti najbitnije pitanje: Tko su, dovraga, Raspudić, Esih i Škoro da sudbine silovanih žena i njihove djece stavljaju pod zub kao kanapee sa švedskog stola pa mumljaju o tome kako bi upravljali tuđom mukom, budu li u prilici? Što ta tri glasa iz istog ideološkog brloga, vječno razdvojenog zbog viška liderskih, odnosno poglavničkih, ambicija, kvalificira za diskusiju o silovanjima i začetoj djeci osim gorljive želje da se dokažu predanim katolicima?

To se ne uči na tamburaškim sijelima

Neostrašćena i koliko-toliko dobro odgojena osoba s prosječnim rezervama empatije razumije da se žrtvama bilo čega, dakle i silovanja, ne prijeti uskratom prava. O njima se govori s maksimalnom pažnjom, uz bezrezervno inzistiranje na progonu zlostavljača. To se ne uči na talijanistici, kroatistici, a ni na tamburaškim sijelima. Jednostavno, ili osjetite da produbljavanje nečije traume ne smije biti vaš adut ni za što, pa ni za saborsku plaću, pogotovo ne za saborsku plaću, ili ste Raspudić, Esih, Škoro i slični.

Da Raspudića, Esih i Škoru u ovome što rade motivira nekakav opći cilj i, ma kako to patetično zvučalo, javno dobro, a ne utjerivanje ideološke pravovjernosti, temama poput silovanja i pobačaja pristupali bi krajnje skrupulozno. Možda bi se informirali kroz što sve prolaze žrtve i što im država katkad uskraćuje, a ne bi smjela, poput psihosocijalne, pravne, ponekad čak i medicinske pomoći. Pročitali bi naš tekst o tome kako je slavno hrvatsko sudstvo oslobodilo trojicu čakovečkih silovatelja.

>> Trojica silovala djevojku, sud u Čakovcu ih oslobodio zbog teške pogreške DORH-a

Možda bi, ako mogu i žele, razmišljali o malignim posljedicama patrijarhata i agresije u Hrvatskoj, a ne brbljali o tuđim životima i patnjama, izricali upute i izgovarali komentare. Pokušali bi zamisliti što osjećaju silovane osobe dok slušaju i čitaju njihove riječi.

Je li ovo dno?

Zbilja nisam siguran da se u proteklih dvadesetak godina na početku neke predizborne kampanje neozbiljnije laprdalo o težoj temi. Kao što ekonomisti imaju brojke i grafove iz kojih iščitavaju privredni pad Republike Hrvatske, iz neobaveznog ćaskanja o djeci začetoj u brutalnom kaznenom djelu lako je zaključiti kako ovo društvo propada i kroz druge ponore. Ne bi to bilo strašno kad bismo bili sigurni da je pod nogama dno i da se sada može ići samo prema gore. 

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara