Tuđmanova ostavština: Hrvatska po mjeri ubojica Aleksandre Zec

Tuđmanova ostavština: Hrvatska po mjeri ubojica Aleksandre Zec
Foto: EPA

NA OTVARANJU okruglog stola posvećenog liku i djelu osnivača HDZ-a i prvog predsjednika Republike Hrvatske Franje Tuđmana trenutni premijer Andrej Plenković, koji sada vodi stranku koju je Tuđman osnovao, održao je standardni štreberski govor. Okrugli stol se održavao u povodu 20. godišnjice smrti Franje Tuđmana koji je nakon duge bitke s rakom umro 10. prosinca 1999. u KB-u Dubrava.

Plenković je nabrojio ono što smatra najboljim od Tuđmana, ali se i referirao na predsjedničku kampanju, objašnjavajući kako je Tuđman definirao suverenizam te se predstavljao nasljednikom Tuđmanove doktrine. Aktualni premijer nije nikada bio do kraja prihvaćen u stranci kao lider HDZ-a, mnogi smatraju da je HDZ odvukao previše lijevo, da je poslušnik Bruxellesa itd. Zato se Plenković trsi povezati sebe i svoju politiku s Tuđmanovom, a danas je u svom inače potkuhanom izlaganju iznio i jednu važnu istinu u trenutku samohvale.

Premijer je naglasio da je njegova vlada osnažila branitelje, vojsku i policiju te da su to bile institucije “hrvatske države” do kojih je najviše držao i Tuđman. Plenković je u pravu, čime je i razotkrio, ali ne nažalost i osvijestio da je tuđmanistička politika utemeljena na represivnim institucijama državnog aparata i militarizmu. 

Branitelji, vojska i policija

U temelju Tuđmanove vizije Republike Hrvatske nema naglaska na slobodi, jednakosti i drugim demokratskim vrijednostima, već su tu branitelji, drotovi i vojnici. Baš kao što je bilo i dok je Tuđman vladao, u desetljeću koje danas s pravom nosi epitet “mračne devedesete”. Pendrek i puška su starom generalu JNA bili najvažniji kada je riječ o državi. Branitelji su odmah posvećeni u “naše dečke” koji ne mogu počiniti zločin u Domovinskom ratu.

No da bi bilo jasnije koje je naslijeđe Hrvatskoj ostavio predsjednik Tuđman (pored pošasti zvane HDZ), treba se prisjetiti jedne nasilne smrti koja se odigrala skoro pa točno osam godina prije nego što je Tuđman konačno izdahnuo. On je umro 10. prosinca 1999. u Zagrebu, a 12-godišnja Aleksandra Zec je ubijena u noći 7. na 8. prosinca 1991. Također u Zagrebu, glavnom gradu države kojoj je osnivač i predsjednik bio Franjo Tuđman. 

Ubojstvo Aleksandre Zec

Apologeti Franje Tuđmana će reći da on nije imao nikakve veze s ubojstvom obitelji Zec i da se predsjednika ne može s time povezati, da to nije bila državna politika nego eksces, da je sve "čisto kao suza". No činjenice govore drugačije.

Tko su ubojice Aleksandre Zec i obitelji Zec? To su ljudi koji u sebi ujedinjavaju sveto trojstvo Tuđmanove ideje hrvatske države: branitelji, policija i vojska. Oni su praktično utjelovljenje Tuđmanovih “ideala”.

Aleksandrin otac Mihajlo Zec, imućni zagrebački mesar, ubijen je kada je pokušao pobjeći iz svoje kuće na Trešnjevci u koju su te hladne noći 1991. oko 23 sata upale naoružane i uniformirane osobe. Njegovu suprugu Mariju i kćer Aleksandru ubojice su odveli do planinarskog doma Adolfovac na Sljemenu te ih tamo pogubili. Nakon smaknuća, mrtva tijela su prekrili smećem. 

Nedugo nakon što je policija pronašla tijela, uhićeni su Munib Suljić, Igor Mikola, Siniša Rimac, Nebojša Hodak i Snežana Živanović, pripadnici postrojbe kojoj je na čelu bio Tomislav Merčep. Merčepovci su pred istražnim sucem priznali ubojstva, no na suđenju je utvrđeno kako pred istražnim sucem nisu imali odvjetnika, pa su njihovi raniji iskazi izbačeni te su oni oslobođeni.

Prvi hrvatski gardijski zdrug

Ubojstvo zagrebačke obitelji Zec nije jedini zločin koji su merčepovci počinili. Poznata je i priča o tome kako su mučili i ubijali ljude u Pakračkoj Poljani. 

A što u trenutku ubojstva Aleksandre Zec radi Tomislav Merčep? On je savjetnik ministra unutarnjih poslova RH Ivana Vekića. Policija, jedan od Tuđmanovih državnih temelja, direktno je povezana s ubojstvom jedne 12-godišnje djevojčice.

Ostavimo po strani činjenicu da su ubojice obitelji Zec oslobođeni zbog metodološke pogreške u istrazi i kakva je uloga Vladimira Šeksa u svemu tome, tada državnog odvjetnika, i pogledajmo što se dogodilo sa Sinišom Rimcem, čovjekom koji je navodno priznao da je baš on ispucao metak u Aleksandrinu glavu. 

Osumnjičeni ubojica djeteta priključio se hrvatskoj vojsci, postavši pripadnik Prvog hrvatskog gardijskog zdruga, u kojemu je došao do čina pukovnika. Tu je elitnu postrojbu 1994. osnovao osobno Tuđman te ju je uvijek držao na oku. Uostalom, do 2000. je Prvi hrvatski gardijski zdrug bio direktno pod ingerencijom predsjednika, tek je Račanovim i Mesićevim dolaskom na vlast stavljen pod zapovjedništvo Vrhovnog stožera Oružanih snaga RH.

Ratni zločini kao pomoć u napredovanju u karijeri

Iako je svima bilo poznato za što je Rimac optužen da je učinio, to nije bila nikakva prepreka da napreduje u Tuđmanovoj i Šuškovoj vojsci, zapravo mu je to bilo od koristi. Ni Mirku Norcu ratni zločini iz 1991. nisu smetali da dođe do generalskog čina, dapače.

Tuđman je više puta isticao da treba biti blag prema “našim dečkima” koji su počinili “nepodopštine”, kako su otkrili kasnije objavljeni transkripti, umjesto da je oštrom javnom osudom i na vojnim sudovima strogo kaznio počinitelje ratnih zločina s hrvatske strane i tako tu praksu - koja će se nastaviti sve do kraja 1995., i nakon Oluje - zaustavio u korijenu. Tuđman je odlučio suprotno, on je de facto svojom tolerancijom i promoviranjem krvnika djece u časnika vojske dao prešutno odobrenje za zločine nad civilima, nad Srbima i nad ratnim zarobljenicima. 

Duša Republike Hrvatske

Time je duša Republike Hrvatske odmah po njenom osnivanju zloćudno korumpirana, time se jasno signaliziralo da ljudska prava i pravna država nisu temelji Tuđmanove države, a da su zločini branitelja, vojske i policije prihvatljivi jer to jesu temelji države. Ne bug u sustavu, nego karakteristika.

Ubojstvo Aleksandre Zec nije istočni grijeh Tuđmanove Hrvatske. To je bio svirepi zločin koji je morao biti sankcioniran. Istočni grijeh Tuđmanove Hrvatske je sve ono što je uslijedilo nakon ubojstva: oslobađanje osumnjičenih, od kojih su neki priznali zločin, njihove kasnije karijere, vojne i braniteljske koje su ih učinile nedodirljivima i svetinjom, iako su utjelovljenje zločina. 

Ne treba zaboraviti ni da je Aleksandra Zec bila Srpkinja, što se u Tuđmanovoj Hrvatskoj za počinitelje njenog ubojstva pokazalo kao još jedna olakotna okolnost. Kao što je danas Plenkovićevoj policiji olakotna okolnost pri kršenju hrvatskih zakona što to čini prema migrantima. 

Tuđmanova ostavština je rak koji ubija Hrvatsku

Plenkovića konkurencija na desnici nepravedno optužuje da je izdao Tuđmanovu doktrinu. Baš suprotno, vjerno je slijedi. Branitelji, vojska i policija su i dalje na prvom mjestu u društvu, svetinje čije propitkivanje podrazumijeva etiketu veleizdajnika i mrzitelja svega hrvatskog.

To sve je Tuđmanova ostavština, to je rak u tijelu Hrvatske koji ni do danas, dvadeset godina od Tuđmanove smrti, nije izliječen. Rak nacionalizma, militarizma, represije, glorifikacije rata, neslobode, kršenja zakona, pravne nesigurnosti, gaženja ljudskih prava i destrukcije humanizma i morala, rak koji i dalje ubija Hrvatsku.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara