Tuga.

Tuga.

Foto: Index

SAŠA Pavlić napokon je dovukao svoj križ iz Rijeke u Zagreb. Nakon šestodnevnog mučnog hoda, ovaj Riječanin ostvario je svoj cilj. Šepajući je ušao u glavni grad kako bi prenio poruku koju je šutke teglio dvjesto kilometara.

Dočekalo ga je ni stotinu ljudi, uključujući novinare.

>> VIDEO Čovjeka s križem dočekali pljeskom nakon sastanka s Plenkovićem. Imao je suze u očima

"Kap koja je prelila čašu"

Ponovimo Sašinu jednostavnu, kratku poruku.

"Kap koja je prelila čašu bila je kad sam otvorio jedne dnevne novine i vidio da na jednoj stranici piše da država nema novca za lijekove za djecu i šalje ih na klinička ispitivanja, a neka neće dobiti baš ništa. Na drugoj stranici bila je vijest o tri milijarde kuna koje će država dati za polovne avione. Mislim da bi to svakome trebalo upaliti alarm. Meni je upalilo i natjeralo me da napravim ovo što radim", rekao nam je zadihano kad smo ga posjetili prije nekoliko dana u srcu Gorskog kotara.

Otac dvoje djece, na prvi pogled najobičniji građanin Hrvatske, kao svi drugi, jednog dana zatvorio je novine jer nije mogao podnijeti činjenicu da je u njegovoj zemlji moguće potrošiti tri milijarde kuna na nekoliko desetljeća stare avione, a pritom okrenuti glavu od teško bolesne djece.

Kratko i jasno, čovjek jednostavno nije mogao podnijeti ideju da u njegovoj domovini borbeni avioni imaju prednost pred bolesnom djecom. Kad se Sašina motivacija postavi ovako, u jednoj složenoj rečenici, čini se sasvim logična, legitimna i etički ispravna. Kako nam je sam Saša rekao, tko bi se pobunio protiv toga? Kome bi smetala želja da se bolesnoj djeci omoguće lijekovi? Tko ne bi ustao za živote te djece?

Danas smo vidjeli tko ne bi ustao za živote bolesne djece u Hrvatskoj.



Jedva stotinu ljudi na Markovu trgu

Jedva stotinu ljudi, ako i toliko, sa Sašom je danas ušlo na Markov trg. Od toga je bilo sigurno tridesetak novinara, ako ne i više. Kad smo mu prišli jutros u Savskoj, onoj istoj u kojoj su šatoraši i njihova pripadajuća podrška živjeli 555 dana, oko Saše i njegovih pomagača bilo je jedva deset ljudi. Od toga barem pet novinara.

Šest dana hodao je od Rijeke do Zagreba. Šest dana su ljudi iz cijele Hrvatske znali da dolazi. Šesti dan, između crnih ministarskih limuzina i kolica u kojima su majke s podočnjacima gurale djecu zbog kojih je Saša šepao 200 kilometara, od četiri i nešto milijuna stanovnika u Hrvatskoj, na Markov trg došlo je ni stotinu ljudi. Uključujući novinare.

Uspeo se Radićevom ulicom. Teško je zamisliti kolika se strma morala činiti uzbrdica prema zgradi vlade nakon pregaženih 200 kilometara s ozlijeđenim gležnjem. Prošao je kroz Kamenita vrata i stigao na Markov trg. Zaustavio se, zamolio ljude da daju mjesta majkama s djecom. Novinari su se tiskali oko njega, pokušavajući podvući mikrofone, fotoaparate i mobitele pod Sašin križ. Na ramenu čvrsto držeći težak i simboličan komad drva, a u ruci grčevito stišćući plišanog ježa kojeg mu je netko negdje darovao, Saši je zadrhtala vilica.

"Znate što su vam prioriteti"

“Što da ja tim ljudima kažem? Svi znamo što će reći, ako uopće izađu. Odcijepljeni su od naroda, odcijepljeni od svega. Zar ne možemo za stotinjak djece dati sve što treba? Ovo je pitanje svih nas, vi odlučujete što ćete čitati u novinama i na portalima. Četiri milijuna građana će kliknuti nešto besmisleno. Nećemo imati djece jer ih ne znamo zaštititi. Ovo je vaša vlada, vi ste je birali, živite u toj zemlji. Mi odosmo svi, što dalje odavde, tamo gdje cijene čovjeka, dijete i život ", rekao je premoreni Riječanin pred nekoliko desetaka okupljenih na Markovu trgu. Dobio je pljesak. Ni stotinu ljudi, uključujući novinare, pljeskali su nepoznatom čovjeku pred Crkvom svetog Marka.

Na trenutak je ušutio i osvrnuo se oko sebe.

"Svima koji ste doma neka bude tako kako je. Znate što su vam prioriteti. Naši političari ne cijene čovjeka, dijete i život", rekao je, a zatim s križem ušao u zgradu vlade.



Savjest koja ne radi

Ni stotinu ljudi, uključujući novinare, ostalo je pred vratima. Popričali smo s onom nekolicinom hrabrih sugrađana koji su, kao Saša, zatvorili novine kad su ga vidjeli kako sam nosi križ do Zagreba. Obišli smo 67-godišnjeg Marina koji mu se prvi pridružio u Gorskom kotaru, kao i Martina, Tonija i Danijela koji su postavili svoja leđa pod križ poljuljane nacionalne savjesti koju Saša nije mogao sam ponijeti. Umorni, neki s vlastitom djecom pod rukama, dijelili su jedinstveni stav: To se moralo napraviti, moralo se pomoći čovjeku koji čini pravu stvar. Prišli smo majkama koje su dopratile Sašu gurajući kolica sa svojom bolesnom djecom.

"Došli smo dati podršku Saši i tome da se počnu mijenjati stvari. Djeca bi trebala biti prioritet, ali do toga imamo još jako puno posla. Ovo je jako žalosno, da je došlo toliko malo ljudi. Zašto je to tako, ne znam", rekla je Suzana, majka bolesnog Marina.
 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
"Savjest nije proradila. Ja sam tu zbog sebe i svog djeteta, ali i zbog Saše. Ono što je on napravio je plemenitost, ništa drugo", dodala je Ivana, majka bolesnog Filipa.
 
"Ne vjerujem da ćemo puno napraviti. Mi sami smo najviše krivi i, dokle god će biti tako, oni će raditi ono što se njima čini najbolje", zaključila je Suzana.

“Ovo je jako žalosno, da je došlo toliko malo ljudi. Mi sami smo najviše krivi”, zapamtite riječi majke bolesnog Marina.

Užasna je spoznaja da vladu nije briga za našu bolesnu djecu.

Nepojmljivo gora spoznaja je da čitavu zemlju nije briga za našu bolesnu djecu.

Gdje su prosvjednici protiv Istanbulske?

Kad je Saša, noseći križ iz Rijeke, stigao na Trg bana Jelačića, okružilo ga je nekoliko desetaka ljudi, uključujući novinare. Zagrepčani su se nezainteresirano naginjali kako bi vidjeli o čemu je riječ, a kad bi ugledali grubo istesani križ, prosijedog šepavca i nekoliko majki s bolesnom djecom, okrenuli bi glavu i nastavili dalje.

Prisjetimo se samo prosvjeda protiv Istanbulske konvencije koji se održao prije nekoliko tjedana na istom tom trgu. Prisjetimo se kokošarskih svađa s policijom o broju desetaka tisuća ljudi koji su gnjevno hodočastili protiv dokumenta za zaštitu žena. Prisjetimo se gromoglasnih zvučnika koji su prenosili bijesne zahtjeve prosvjednika koji su autobusima hrlili do glavnog grada kako bi izrazili svoje nezadovoljstvo.

Sjetimo se Željke Markić, sjetimo se Ladislava Ilčića, sjetimo se Vincenta Batarela, sjetimo se kotrljajuće rulje koja je, složno mašući zastavama, skandirala protiv dokumenta koji ne razumiju.

Gdje su hodači za život?

Saša je hodao za bolesnu djecu. Više puta je to naglasio, a to naglašavamo i mi. Svoj put odradio je za bolesnu djecu i samo za bolesnu djecu, kako bi im, doslovno, omogućio život. U jednom drugom Hodu za život, već dvije godine sudjeluje tisuće ljudi.

U prosvjedu protiv pobačaja koji je lani održan u Zagrebu je sudjelovalo, prema procjenama policije, oko 15 tisuća ljudi. Na Markovu trgu danas je bilo ni stotinu ljudi, uključujući novinare.

Godinu prije toga, na Hodu za život bilo je 7 tisuća ljudi. Na Markovu trgu danas je bilo ni stotinu ljudi, uključujući novinare.

"Hod za život je miroljubivi hod građana u znak potpore svakom djetetu – rođenom i nerođenom, njegovoj majci, ocu i svakoj obitelji. Cilj Hoda za život je skretanje pozornosti na poštovanje svakoga ljudskog života – od začeća do prirodne smrti", piše na njihovoj stranici.

Gdje su danas bili hodači za život kojima je cilj, kako tvrde, skretanje pozornosti na poštovanje svakog ljudskog života? Zar se ljudski život poštuje tako što prioritet ispred njega imaju rabljeni avioni? Ako već nije problem mobilizirati 15 tisuća ljudi za šetnju užim centrom grada, zašto hodači za život nisu došli na Markov trg dati potporu čovjeku koji je hodao 200 kilometara za život?



Gdje je Crkva?

Ogromne dveri Crkve svetog Marka danas se nisu otvorile pred čovjekom s križem. Nije izašao nijedan kardinal, nijedan nadbiskup, nijedan biskup, nijedan svećenik, nijedan fratar, nijedna časna sestra. Nitko se nije pridružio toj stotini ljudi, uključujući novinare, iako su im bili u dvorištu. Prisjetimo se širom otvorenih vrata iste te Crkve prije nekoliko godina, kad su svećenici branili prilaz policiji, čuvajući šatoraše u krilu crkve. One iste šatoraše kojih danas nije bilo među djecom u kolicima. One iste šatoraše koji su se povukli sa svog prosvjeda nakon što im je stranka koja danas zaposjeda zgradu vlade omogućila tražene privilegije. Ona ista stranka koja danas ne želi platiti lijekove bolesnoj djeci.

Suze na odlasku

Na vratima zgrade vlade, Saša je rekao kako je njegova epizoda s medijima gotova. Prepustio je riječ roditeljima bolesne djece, zagrlio je svoju obitelj i šutke otišao.

Bilo je neobično vidjeti suze u Sašinim očima na izlasku sa sastanka s Plenkovićem. Dopustili smo sebi da se naviknemo na vladu koju nije briga za ljude. Navikli smo se i na ljude koje nije briga za ljude. Navikli smo se na, kako je ono Saša rekao, “da se ne cijeni čovjeka, dijete i život”. Navikli smo se na licemjerje, koristoljublje, sebičnost, gramzivost i mržnju.

Čovjek s križem nije na to navikao.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara