DOK MOSKVA razmatra privremeni prekid vatre, njezina vojna mašinerija i dalje pritišće na bojišnici. Diplomatski pregovori mogu biti spori i teški, ali na bojnom polju svaki trenutak se mjeri izgubljenim životima, donosi BBC reportažu s prve linije sukoba.

U vojnoj bolnici na istoku Ukrajine ranjeni neprestano pristižu u valovima. Ovdje se jasno vidi raskorak između diplomacije, koja se odvija daleko od borbi, i surove stvarnosti rata, gdje ljudska tijela i dalje bivaju raznesena bombama i mecima.

Tim BBC-ja svjedočio je evakuaciji dvadesetak ukrajinskih vojnika koji su se ukrcavali na medicinski opremljeni autobus za bolnicu u Dnipru. Neki su ranjeni lakše i mogu hodati, dok druge nose na nosilima. Većina je ranjena šrapnelima, od posljedica udara dronova, oružja koje sada dominira bojišnicom i ulijeva najveći strah.

"Ne vjerujem u primirje"

Među ranjenicima je i 30-godišnji Maksim, priključen na infuziju zbog jakih bolova od višestrukih ozljeda šrapnelima. Čuo je za prijedlog 30-dnevnog primirja, ali sumnja da će se ostvariti. "Putina smatram ubojicom, a ubojice se ne predaju lako", kaže. Vova, vojnik iz regije oko Pokrovska, priča kako svakodnevno odbijaju ruske jurišne napade. "Ne vjerujem u primirje", dodaje.

Drugi Maksim, koji je već drugi put ranjen, nema iluzija. "Mnogi moji prijatelji više nisu s nama", kaže. "Htio bih vjerovati da će sve biti dobro, ali Rusiji se ne može vjerovati. Nikad."

Veliki medicinski autobus kojim se evakuiraju ranjenici pripada ukrajinskom Dobrovoljačkom medicinskom bataljunu, poznatom kao Hospitalleri. Svakodnevno prevoze desetke ranjenih vojnika.

Sofija, 22-godišnja studentica medicine, volontira s njima već 18 mjeseci. I ona je skeptična u vezi primirja. "Želim da se dogodi, ali ne mogu vjerovati u to", kaže. Dok su stizale vijesti o američko-ukrajinskim pregovorima o prekidu vatre, ruski dronovi prelijetali su njihovu bazu, a ukrajinska protuzračna obrana pokušavala ih je oboriti.

"Ne usudimo se nadati"

Daniel, još jedan član medicinskog tima, stigao je iz Švedske. Njegov djed se u Drugom svjetskom ratu borio protiv Rusa u Finskoj. "Povijest se ponavlja", kaže. Kada je tek došao u Ukrajinu, ranjene je pitao što će raditi nakon rata. Sada više ne postavlja to pitanje. "Nitko ne želi odgovoriti", kaže. "Ne žele se razočarati. Ne usude se nadati. Ovdje je kao u paralelnom svemiru", dodaje.

Ukrajina ima gorko iskustvo s pregovorima s Rusijom. Prekid vatre iz 2014. i 2015. godine, koji su posredovali Francuska i Njemačka, nije spriječio kasniju invaziju. Dok se govori o miru, vojnici 68. lovačke brigade se pripremaju za rat – vježbaju kako izvući ranjenika pod paljbom, nešto što su mnogi već morali učiniti u stvarnim borbama.

Topnička vatra odjekuje u daljini. Samo 16 kilometara od njih je bojišnica, na koju se uskoro vraćaju.

U posljednje vrijeme nisu čuli mnogo dobrih vijesti. Ukrajinske snage povlače se iz Kurska. Prošlog kolovoza, taj upad na ruski teritorij djelovao je kao taktički potez koji je podigao moral. Sada Kursk sve više izgleda kao ozbiljan strateški problem, s gubicima opreme i ljudstva.

Ključna američka pomoć

Jedan od rijetkih pozitivnih znakova je nastavak američke vojne pomoći. To je ključno za 67. brigadu, koja koristi američku opremu. Vojnici treniraju s MaxxPro oklopnim vozilima koje im je isporučio Washington.

Ivan, vozač jednog od tih vozila, nosi mali američki amblem na uniformi. Kaže da mu je laknulo što je administracija predsjednika Trumpa odblokirala pomoć. "Trebaju nam popravci", kaže. "Nadam se da će nastaviti pomagati."

No, kada ga pitamo vjeruje li predsjedniku Trumpu, odgovara neodređeno: "Imam sumnje." Na pitanje vjeruje li predsjedniku Putinu, odgovara bez zadrške: "Ne. Nikad." Na prvoj liniji bojišnice čak se i privremeni prekid vatre čini dalekom iluzijom.