DOKTOR Predrag Lalević, kirurg i anesteziolog koji je 16 godina s Josipom Brozom Titom bio na 106 putovanja u inozemstvu i koji ga je 4. svibnja 1980. isključio s aparata, preminuo je u Beogradu u 92. godini, javljaju srpski mediji.

Lalević je upisao medicinu 1945. godine, diplomirao 1951., započeo specijalizaciju anesteziologije i reanimatologije 1953. godine u VMA-u, završio jednogodišnju školu anestezije na sveučilištu u Kopenhagenu, položio specijalistički ispit i u Kopenhagenu i Beogradu i proveo godinu dana na čuvenoj klinici Mayo u SAD-u.

Isključio Titu aparate

Tito je umro 4. svibnja 1980. godine u 15.05 sati, a na respiratoru je bio posljednjih 68 dana. Hranu je dobivao infuzijom. Dr. Predrag Lalević skinuo ga je s aparata koji su ga držali na životu.

"Ni u šali se ne može reći da sam ga ja ubio. Deset minuta prije toga bio je mrtav. Nije mu bilo spasa. Ja sam ga skinuo s aparata koji su ga držali na životu", rekao je ranije za Express dr. Predrag Lalević.

"Mozak mu je bio živ i to je bilo medicinsko opravdanje zašto ga sve do tad nisam skinuo s respiratora", rekao je. 

Sjećanja na dane s Titom

Lalević je u knjizi "S predsjednikom po svijetu" objavio sjećanja na dane s Titom.

"Godinama sam se premišljao da li da napišem svoja sjećanja na 16 godina praćenja predsjednika republike na svim putovanjima u inozemstvo. Oklijevao sam zbog više razloga. Najprije zbog toga što me ađutant predsjednika, kad mi je priopćio da sam izabran da pratim predsjednika na putovanjima u inozemstvo, pitao što čitam od novina. Odgovorio sam mu: Politika i NIN. Tada mi je rekao da prije odlaska na put kažem supruzi da mi sačuva novine i kad se vratim s puta, pročitam što je pisalo o putu i to što piše u novinama, to sam čuo i vidio.

Ja sam tada imao 36 godina i ovaj izbor sam primio, prije svega, kao izraz priznanja i povjerenja u moju stručnost pa sam ovakvu preporuku poštovao. Međutim, čitav niz događaja tijekom putovanja je bio tako impresivan, da su mi trajno ostali u sjećanju. O nekima od tih nezaboravnih dojmova sam pričao obitelji i užem krugu prijatelja tako da mi je bilo lako opisati ih.

Drugi razlog bila je pojava velikog broja tekstova i knjiga, za koje sam znao da nisu istiniti. A neki od njih su bili, iskreno govoreći, baš i ružni tračevi. Ja sam smatrao da ako vam neko povjeri brigu o svom zdravlju, a to znači i životu, onda je u najmanju ruku nekorektno iznositi u javnost stvari iz osobnog života, čak i da ta osoba nije predsjednik republike. Nažalost, jedan od tih autora je bio i osobni liječnik predsjednika. Posljednja stvar, koja je prelila čašu, bile su izjave za medije u kojima se tvrdilo: bio sam svakog dana kod Tita i razgovarao s njim ili ja sam mu svakog dana spremao hranu i sa svojom ženom odlazio u Klinički centar gdje bi ga ona hranila.

Ove priče nisu bile istinite (da ne kažem da su bile obične laži) jer te osobe nisu ni privirile kliničkom centru, a što je još važnije, ja sam ga intubirao i priključio na respirator 26. veljače, tj. 68 dana prije nego što je preminuo. Za vrijeme umjetne ventilacije predsjednik je bio u umjetnoj komi i, naravno, nije mogao komunicirati ili uzimati hranu. Toliko o tome. Inače, ja sam samo u rijetkim prilikama bio u funkciji osobnog liječnika. On je bio i u zemlji u neposrednoj blizini predsjednika, dok sam ga ja pratio na putovanjima u inozemstvo. Pilot predsjedničkog aviona, general Žutić, jednom mi je prilikom rekao da smo, putujući avionom, proveli na putu skoro dvije godine, a bilo je i putovanja brodom Galeb, na kojima sam ga pratio", ispričao je Lalević