Upoznajte Dubravku Bosnić, ženu koju s razlogom zovu hrvatskim Dr. Houseom

Upoznajte Dubravku Bosnić, ženu koju s razlogom zovu hrvatskim Dr. Houseom
Foto: Index/Luka Sangulin

DR. DUBRAVKA Bosnić iz KBC-a Zagreb u krugovima kolega internista dobila je nadimak hrvatski dr. House. Kako je nedavno održala zanimljivo predavanje o holizmu i mehanicizmu u medicini na Skepticima u pubu, redovnom mjesečnom okupljanju u Zagrebu na kojem se popularizira znanost i kritičko razmišljanje, rodila se ideja da bi o toj temi, ali i drugim temama vezanim uz njezin posao, mogli opširnije porazgovarati za Index.

Kada sam dogovarao intervju, nisam očekivao da će biti baš toliko zanimljiv da se nećemo moći razići puna tri sata. Nažalost, nije baš sve rečeno moglo završiti u ovom članku, no nadam se da će ono što je odabrano biti zabavno i poučno kako za laike, tako i za upućenije u medicinu.

Neki kolege i kolegice prozvali su vas hrvatskom doktoricom House. Zašto? Je li to zbog toga što se bavite dijagnosticiranjem i liječenjem autoimunih bolesti o kojima još uvijek ne znamo ni približno toliko koliko o nekim drugim bolestima, primjerice bakterijskim i virusnim infekcijama?

To može biti i kompliment i pokuda. Ako gledamo stručno, doktor House je liječio intuitivno, što znači bez čvrstih pravila igre. Vjerojatno je to tako prikazano kako bi televizijska serija dobila na zanimljivosti i nepredvidljivosti. U postavljanju dijagnoze postoje pravila igre. To su smjernice, algoritmi, sve ima svoj uzrok i posljedicu. Dr. House je to radio bez logike kako bi bilo zanimljivo.

On je očito birao upravo takve bolesti, misteriozne, koje su mu bile najzanimljivije, zar ne?

Da, imao je konzultante koji su vodili računa da barem na početku ne bude sve jednostavno. Bolesti koje je on dijagnosticirao najčešće su bile iz grupe autoimunih bolesti. Tu morate biti pomalo intuitivni kako biste otkrili o čemu se radi jer su one nespecifične. Protutijela u autoimunim bolestima, koja reagiraju na samoga sebe, nespecifična su i zahvaćaju sve strukture u tijelu, od kože pa do mozga, krvnih stanica, srca, ovojnice pluća, plućni sustav, bubrege, zglobove. Dakle, nema organa koji nije dirnut. Kod nekih ljudi zahvaćenost bude više izražena, a kod drugih manje. Uz to te bolesti imaju svoje mimikrije, bolesti koje su im slične po simptomima, a puno su češće, kao što su primjerice infekcije.

Lik Dr. Housea bio je ovisnik, dok sam ja daleko od bilo kakve ovisnice. No kod mene dominira znatiželja. Stoga sam od struke hitne i intenzivne medicine, u kojoj sam se bavila životno ugroženim ljudima, došla do receptora stanica, molekula i slično. Naime, gro bolesnika koje sam zbrinjavala u hitnoj i intenzivnoj skrbi imalo je autoimune bolesti koje su bile opasne po život. To su tamponade perikarda, upale mozga, vaskulitisi mozga, zatajenja bubrega, stanja bez krvnih stanica itd.

Kako postavljate dijagnoze kada su takve bolesti često nespecifične?

Kaže se da kao doktor vrijediš onoliko koliko imaš diferencijalnih dijagnoza u glavi, a ne kojom brzinom postavljaš neku određenu dijagnozu. Važno je naučiti maštati u ozbiljnom smislu. Sarkastično se kaže da su sistemske bolesti iz skupine tzv. imunofilozofije. Također se kaže da čovjeka, prije nego što završi na psihijatriji, treba pregledati imunolog. To je zato što dio tih bolesti kao simptom ima kronični umor, pospanost, bezvoljnost, gubitak težine i sl. Primjerice, tako može krenuti autoimuna Addisonova bolest, zatajenje nadbubrežne žlijezde. Slično može krenuti i multipla skleroza, vaskulitis mozga ili šuljajuća anemija. Zbog toga se sve te stvari moraju temeljito pročešljati po raznim sustavima.

Jeste li možda naziv „hrvatska doktorica House“ dobili i zbog svojeg velikog medicinskog znanja i autoriteta u području? House je svojim kolegama autoritetom znao ulijevati strah u kosti. Bio je i izuzetno zahtjevan. Boje li se i vas vaši suradnici?

Mislim da ne. Ja u poslu znam biti blaga i maštovita. No ipak, priroda je ovog posla da na kraju morate biti rezolutni i napisati dijagnozu, pa makar ona bila i kriva. Ja se uvijek držim onoga što Raskoljnikov kaže u romanu Zločin i kazna, da treba biti Sunce, ali tako da to drugi ne primijete. To je moje pravilo – da se ne namećem, da radim potiho i da probam argumentima doći do onoga u čemu mislim da sam u pravu. Jer ljudi zaziru od prepotentnih ljudi. Prepotencija je zapravo karakteristika plitkog čovjeka. Agresija uvijek dolazi iz nesigurnosti i neznanja. Ja se uvijek najviše bojim pogrešaka. Kaže se da postoje tri pravila da bi se što manje griješilo. To je da uvijek, kontinuirano učimo, da se konzultiramo s nekime tko zna više i bolje i da imamo povratnu informaciju, odnosno da vidimo što se dogodilo. U vrijeme kad sam ja studirala, klinička imunologija kao disciplina uopće nije postojala. Ona je bila smještena u neke druge struke kao što je primjerice nefrologija. Kasnije su se prepoznala neka zajednička svojstva tih bolesti i ta se struka kristalizirala iz drugih struka.

Što je po vama najvažnije za napredovanje medicinske struke, a vi mislite da nam nedostaje?

Najvažnija stvar u svemu je dobar učitelj. On je vaš uzor. Ako je učitelj loš, priča se urušava geometrijskom progresijom, a ako je učitelj dobar, napreduje geometrijskom progresijom. Kod nas se trenutno zbiva urušavanje. Nestaje dobrih učitelja i sve postaje improvizacija. Dok je improvizacija u kazalištu i u zabavi, dotle je ona možda u redu. Međutim, kada imamo improvizaciju u medicini, onda je to jako loše. U teoriji organizacije kaže se da je visok stupanj improvizacije karakteristika primitivnih sustava. Kod nas trenutno nema kontrolnog sustava, nema stimulacije rada i kažnjavanja nerada. Kod nas se ne cijeni rad i ne kažnjava se nerad. Oni koji o tome nešto znaju, uglavnom se ne žele ili ne mogu time baviti, a oni koji se bave, većinom to rade amaterski. Danas nam sve više manjka dobrih učitelja s onom petom energijom – duhom. Priča se o standardima, a drži se figa u džepu.

Kako biste definirali ključne standarde po kojima se neki narod može vrednovati?

Krajem 60-ih, kada sam studirala medicinu, profesor Kesić nam je govorio o tome što je kvaliteta života. Rekao je da mi sažalijevamo Čehe kako „nazadni“, „jadni“, kako prodaju luftmadrace na našem moru, nemaju badiće, nemaju novaca, samo sjede na rubu kamenja i zabavljaju se sjenama u moru. Potom nam je objasnio da je to kriva percepcija i da se kvaliteta života naroda vidi u potrošnji sapuna, količini pročitanih knjiga i količini ugrađenih bajpasa. Drugim riječima: u higijeni, obrazovanju i zdravstvenom standardu. Česi su bili čisti i puno su čitali, a naši kirurzi su išli u Prag učiti postavljati bajpase. Po tome se vidi gdje je neki narod. Česi su uvijek bili bolji od nas, no mi imamo krive parametre procjene kvalitete i standarda. To je vjerojatno posljedica loše selekcije na različitim razinama, koja je ponovno posljedica loše postavljenih standarda, i tako u krug.

Medicina se brzo razvija, a znanje postaje sve opsežnije. Mogu li liječnici danas biti previše specijalizirani?

Tehnologija se brzo razvija, no medicina ne toliko. I dalje smo smrtni, i dalje postajemo dementni, i dalje ne znamo zašto nastaje ateroskleroza, niti zašto maligne tumorske stanice postaju besmrtne. Mi liječimo antibioticima, supstitucijskom terapijom, kirurškim zahvatima, kortikosteroidima itd. No i dalje nismo uvijek sigurni na koji mehanizam točno djelujemo. Glavno da djelujemo i da ne škodi.

Jeste li u tom svom poslu došli u sličnu napast kao dr. House koji je znao davati lijekove mada za njih nije imao pouzdane dijagnoze? On se davanjem takvih lijekova znao koristiti kao svojevrsnom dijagnostikom – ako djeluje, onda je to.

Ja osobno nisam inovatorica. Nisam tako obdarena da bih bila otkrivač, niti toliko hrabra da bih uvodila nove metode. U ovih mojih 40 godina, koliko radim, postojale su tri kapitalne osobe koje su promijenile struku unutar interne medicine. To je profesor Mihajlo Šesto koji je prvi u dijagnostiku uveo invazivnu kardiologiju i smanjio invazivne kardiološke zahvate. Zatim je došla dr. Branka Jereb iz Zadra koja je uvela intervencijsku gastroenterologiju, odnosno zaustavljanje krvarenja iz želuca, dvanaestpalačnog crijeva i debelog crijeva uz pomoć struje ili kemijskim sredstvima. Tu je i profesor Boris Labar koji je kod nas uveo transplantaciju koštane srži i matičnih stanica. To su tri revolucionarne osobe koje su promijenile internu medicinu i viđenje struke kod nas. Mi smo premali narod da bismo imali dovoljno rijetkih bolesti za istraživanje. Stoga mi ne možemo biti pioniri u uvođenju novih terapija. Čak ni u Europi tih bolesti nema puno pa postoje europski centri poput Eurolupusa u kojima se one istražuju. Mi neke od naših bolesnika uz njihovu privolu uključujemo u te skupine u kojima se terapije istražuju.

Kažu da ste svoj život velikim dijelom posvetili liječenju bolesnika, da ste za to, možda iz empatije prema bolesnicima, žrtvovali čak i obiteljski život i mogućnost formalnog, hijerarhijskog napredovanja u karijeri. Ima li u tome istine?

Nema baš. Možda imam nešto više empatije od prosječnih ljudi. Naime, smatram da se ljudi trebaju upravljati Kantovim imperativom, odnosno da trebaju djelovati po onoj maksimi za koju bi htjeli da bude univerzalni zakon svima u svemu što rade. Treba se samo zamisliti s druge strane - u pidžami. Ja to volim raditi i posvećena sam tom poslu. U fazi sam kada mi novac nije previše bitan, a i kada mi je trebao, bilo ga je dovoljno za neki prosječan život. Dakle, meni materijalni dio nije jako bitan. Važna mi je radost koju doživljavam. Primjerice, kada je pronađen niskomolekularni heparin protiv zgrušavanja krvi, odnosno tromboze, mi smo ga počeli davati trudnicama koje nisu mogle zatrudnjeti jer su imale sistemski lupus i tromboze u malim krvnim žilama u placenti. Od tada do danas imamo preko 900 beba koje su rođene zahvaljujući tom lijeku. Kako je od tada prošlo oko 27 godina, to su danas već odrasli ljudi koji imaju svoj kruh, nisu naslijedili bolest, a nisu ni neurološki oštećeni. To je najveće zadovoljstvo tog posla. U internoj medicini ima dosta kroničnih, progresivnih i neizlječivih bolesti. Hoće li netko otići na drugi svijet s tri ili pet dijagnoza, nekako ne čini veliku razliku. No ovo je nešto jako pozitivno u toj struci. To je radost. A to što se čovjek nije udao, to je paralelno zbivanje koje nije posljedica neke međusobne isključivosti. Ako se nije dogodio prosac, to nema veze s poslom ili posvećivanjem. (Smijeh)

Uskoro idete u mirovinu?

Sljedeće godine bih trebala jer sam 1954. godište. Takav je zakon, no ako želite nastaviti raditi, onda morate pisati molbe za produženje radnog vijeka. To je malo nezgodno jer vam ga uglavnom neće ponuditi sama ustanova. Vi morati tražiti produženje, a odgovor može biti i: puno hvala, ne trebamo vas.

Hoće li vam nedostajati pacijenti?

Uvijek se može negdje raditi. Zdravstvena struka je postala deficitarna. Ne znam zašto. Imamo čak četiri fakulteta koji stvaraju liječnike, a Hrvata je sve manje. Jedino što znam je da se dogodio veliki medicinski zločin kada nije bilo specijalizacije punih sedam godina. To je stvorilo rupu koja se ne može nadoknaditi.

Tko je odgovoran za to?

Ministarstvo zdravstva.

Tko je bio ministar u to vrijeme?

Andrija Hebrang, kojeg se sjećam kao vrhunskog invazivnog radiologa. Radio je angiografije kakve se danas više ne rade. Bio je čudesan dijagnostičar, prirodno nadaren, međutim, u tom trenutku donesena je takva odluka. Tada se promijenilo puno stvari, uključujući i dokidanje specijalizacija, sistematskih pregleda, polikliničke službe, vrlo dobro organiziranih domova zdravlja, metoda skrininga za tuberkulozu, odnosno radiografije pluća.

To se napravilo zbog nekakvih ušteda?

To su zapravo nekakve karikature ušteda. A u to vrijeme smo imali eksponencijalni porast broja tuberkuloza. Tuberkuloza je prepoznatljiva radiografijom, asimptomatski, a iz BiH nam je došlo oko 500.000 ljudi od kojih pola njih nikada nije bilo trijažirano niti besežirano, koji nisu primili BCG cjepivo protiv tuberkuloze. A jedan pozitivni iskašljaj u tramvaju je deset novozaraženih ljudi. Tuberkuloza je bolest koju morate tražiti da biste je pronašli.

Vaši interesi su vrlo široki. Volite i slikarstvo, glazbu i književnost. Nalazite li neku poveznicu s medicinom?

Da. Među ostalim to činim sa svojim studentima treće godine, kada se opraštaju od pretkliničkih predmeta i trebaju se zaljubiti u kliničku medicinu. Ponekad to bude ljubav na prvi pogled, a ponekad na zadnji. Kada radimo uvod u internu, pokušavam im stvoriti motiv. Onda uvijek prolazimo kroz malo literature i pokušavamo pronaći neku kliničku sliku. Jedna od takvih nalazi se primjerice u 'Hadrijanovim memoarima', u njegovoj ispovijedi. Francuska spisateljica Marguerite Yourcenar, kada opisuje njegovu bolest, opisuje kardijalno dekompenziranog bolesnika. On leži podignutih, nabreklih nogu, podignutog uzglavlja i kratkog daha. To su znaci popuštanja srčanog mišića. E sada, teško je reći je li imao miokarditis ili je prebolio infarkt. Također volim 'Proljeće Ivana Galeba', od Vladana Desnice. Na početku priče u jednom dijelu kada dječak od 11 ili 12 godina prisluškuje razgovor svojih teta čuje kako tračaju njegovoga oca, koji nije bio po volji njegove obitelji, a otišao je na debelo more. Tu opisuje kako je umro: 'Kažu da je krepa nasred mora povrativši drob.' A to je klinička slika zapetljaja crijeva. Potom Kafka u pismima svojoj Mileni piše kako mu je duša bila toliko bolesna da su mu se pluća razboljela. To je primjer psihosomatike. Tako znamo učiti dijagnosticirati unazad, bolesti iz književnosti.

Nedavno ste na Skepticima u pubu u Zagrebu govorili na temu holizma i mehanicizma u medicini. Možete li malo pojasniti ova dva različita pristupa?

Ta dva pristupa se međusobno prožimaju. Čovjek po svojoj prirodi voli izabirati dio struke koji mu više odgovara. Primjerice, ako je netko mentalno i motorički sposoban, možda će odabrati kirurgiju. Ako je manje siguran, a više voli maštati, možda će odabrati konzervativnije struke, a to je, primjerice, dio interne, u kojem nema agresije. Taj dio je više okrenut holizmu. Potrebno je procijeniti kliničku sliku, zdravstveno stanje bolesnika i njegovo duševno ustrojstvo. Jer masa bolesti čini ljude psihički promjenjivim ili ih stigmatizira. Jedan od osnovnih simptoma da je lupus zahvatio mozak je, među ostalim, i psihoza. Lijek koji se za lupus daje u velikim dozama, kortikosteroid, može izazvati pobuđenost kod čovjeka. Stoga to nije jednostavno. S čovjekom treba razgovarati. Razgovor je osnova. Tu treba dijalog koji ne treba biti sudsko ispitivanje, već mekan i nježan razgovor. Naravno, ponekad, zbog velikog broja ljudi, taj razgovor mora biti ciljan. No važno je imati pacijenta sugovornika. Zbog toga može biti teško studirati medicinu na stranom jeziku, kao i studirati na engleskom u zemlji u kojoj pacijenti govore hrvatski. Takav je slučaj na studiju medicine na engleskom jeziku npr. u Zagrebu.

Kakvi su tu problemi mogući?

Ne razumijem kako razgovaraju s pacijentima jer je temeljna ideja da se dobiju podaci – što ih muči, što ih boli, zašto su došli, od kada kopne, zašto povraćaju, imaju li proljev, kako spavaju. Tisuću stvari. A razgovor nije samo pitanje razmjena riječi, već je i kulturno i kontekstualno uvjetovan.

Dakle, dio tih studenata su stranci?

Da, bude stranaca kojima je ovdje jeftinije studirati. Oni onda na odjel dolaze s nekim od njihovih kolega koji govore hrvatski. Što sad njima to znači, ne znam. Naime, već i kada Dalmatinac dođe specijalizirati pa dođe pacijentu, nekom starom dedi Prigorcu, i pita ga zašto je došao, a on mu odgovori nešto na dijalektu, on ga ponekad neće dovoljno razumjeti. Dakle, čak ni domaći neće razumjeti, a kamoli stranac. A to su vježbe koje se rade svaki dan.

Dakle, temelj holističkog pristupa je razgovor s pacijentima. Što bi još bilo važno za takav pristup? Možda to da se bolesnici prate i nakon što odu kući?

Da, morate imati uvid. Mi danas više nismo socijalno društvo, raslojavanje se povećava. Možda smo ranije bili, ali danas više nismo. Gotovo svi internistički bolesnici su kronično neizlječivi, a kako u stacionarima nema dovoljno mjesta, oni se otpuštaju kući. Malo je društvenih staračkih domova otvoreno od 1991. do danas. Nema pravog hospicija, u Zagrebu i općenito nedostaje kroničnih bolnica koje trebaju zbrinjavati kronično bolesne ljude koji iziskuju kontinuiranu medicinsku njegu i liječenje.

Nema ni prave palijativne skrbi?

Ma kakvi. Niti jedan naš pacijent ne može dobiti intravenoznu terapiju izvan bolnice. Kod kuće je ne može dobiti, a drugdje možda tek minimalno. Gotovo niti u jednom privatnom staračkom domu ne daju se infuzije. Stoga nam pacijenti nakon četiri dana od otpuštanja dolaze dehidrirani u hitne službe sa zatajenjem bubrega, primjerice zato što ne mogu gutati budući da su šlagirani. Ne znaju im svi staviti nazogastičnu sondu, a ne daje se infuzija. U vrijeme kada je nastala nova država, ja sam znala neke ljude na Kaptolu. Mislila sam da bih možda mogla nekako pomoći. Naime, bivša vojna bolnica preselila se u Dubravu tako da je na Šalati kompletni bolnički prostor ostao prazan sa svom opremom, s posuđem, jastucima, krevetima, kupaonicama, kuhinjama. Samo nije bilo ljudi. Ja sam tada ljude na Kaptolu, koji je bio vlasnik zgrade, molila da se to pretvori u bolnicu B-tipa da Zagrepčani i Hrvatska imaju bolnicu B-tipa.

Kakve su to bolnice?

U njima primjerice budu pacijenti dijabetičari kojima su amputirane noge i slijepi su, ali žive. No nemaju nikoga da se brine o njima. Oni odlaze u takve bolnice na duge pruge. Ili pacijenti koji imaju neoperabilni karcinom, koji moraju dobivati transfuzije i potporu. Oni ne mogu biti kod kuće jer nemaju nikoga tko bi ih zbrinuo kako treba. Svakakvih komentara je bilo, no najmanje sućuti, a kaže se da je milosrđe važno u vjeri, osobito u kršćanstvu i katoličanstvu. Stara, vojna bolnica na Šalati konačno je iznajmljena u razne svrhe. Tamo su sada privatne tvrtke, škole stranih jezika, itd. Svaki dio iznajmljen je za novac.

Na holizam se često pozivaju pseudoznanstvenici i alternativci, no oni uglavnom nemaju većeg učinka od placebo efekta. Međutim, holizam postoji i u konvencionalnoj medicini. Kako ga vi prakticirate?

Ja godišnje pregledam oko 3000 bolesnika. Nastojim ih pregledati cjelovito, i duševno i fizički. To podrazumijeva upoznavanje osobe i njezinog okoliša – obitelji i sredine iz koje dolazi. Primjerice, imate nekog s ulceroznim kolitisom, ili s Chronovom bolešću. Danas se priča o novim „pametnim“ lijekovima za Chronovu bolest. No statistički, iz istraživanja na velikim grupama, zna se da je ta bolest učestalija kod duboko nesretnih ljudi, jer su crijeva metafora za dušu.

Još su stari Grci govorili da je probava povezana sa srećom.

Da, tu se nalaze i imunokompetentne stanice, iz crijeva. Kada se rodite, prva sazrijevanja idu od limfnih čvorova mezenterija, tankog crijeva.

Suvremena otkrića također pokazuju da mikrobiota crijeva ima snažne veze s mozgom i da može biti povezana s depresijom.

Značaj crijeva često se zanemaruje. Kada vi riješite neki konflikt, primjerice loš brak, rastanete se i bolest prođe. To je pojedinačno gledano. S druge strane, skupno gledano, upalna bolest crijeva nije postojala u Japanu jer su 50-ih i 60-ih godina jeli polusirovu ribu. Nikada nisu imali Chronovu bolest, no imali su karcinom želuca. S treće strane Kanada 60-ih uvodi mikrovalne pećnice i tri četvrtine ljudi podgrijava hranu. Zbog poluskuhane, podgrijane hrane javljaju im se upalne bolesti crijeva. Dva različita stila života dvaju naroda različito utječu na zdravlje. Dakle, imate osobne utjecaje i one u okolišu. Možete stoga filozofirati o tome i iznutra i izvana. Što je pravi pristup? Vjerojatno neka sredina. Možete vidjeti organ i utvrditi lupus. No to nije dovoljno, treba vidjeti u kakvom okolišu čovjek živi, otići kod njega kući. Treba ponekad nazvati apoteku pa vidjeti uzimaju li propisanu terapiju. Primjerice, nazovete ljekarnu u Pitomači u kojoj nema puno ljudi s lupusom, možda dvoje. Pa pitate podiže li gospođa ta i ta svoj lijek za lupus. Ljekarnica odgovara da ne, da ga uopće nemaju. Ili im možete izmjeriti imaju li lijeka u krvi. Pokaže se da ga ne piju jer su negdje pročitali da ih citostatici truju i sl. Dakle, morate biti kao detektiv. Morate ući u obitelj i postati pridruženi član. Ponekad to završi tužno jer bude poraza. Neki vas ljudi odbace, nisu zadovoljni s tim pristupom. Sve to ide u opis radnog mjesta. No bude i puno lijepih doživljaja. Ljudi vam budu zahvalni pa vas kasnije obavještavaju o svemu, o svojim vjenčanjima, o završetku studija i sl.

Rekli ste da tehnologija brzo napreduje, no da se medicina ne razvija tako brzo. Ipak, danas je očekivano trajanje života praktički dvostruko duže nego na početku 20. stoljeća. Što mislite o tome?

U svijetu se danas ipak još uvijek najviše umire od gladi. Potom idu crijevne infekcije. A ova statistika, o očekivanom trajanju života, to je statistika razvijenog svijeta, koji se broji. U razvijenom svijetu dominiraju maligne i kardiovaskularne bolesti, prometne nesreće i na četvrtom mjestu je jatrogeneza, odnosno bolesti nastale greškama u liječničkim zahvatima. Dakle, ulaže se u različite segmente i s različitim razlozima. Prvenstveno se gleda profit, pa imate puno analgetika za bolove i antireumatika. Pa također imate natjecanja u kojima dolazi do kolapsa cijelih proizvodnih pogona kao što je prije nekih osam godina bilo s jednim od selektivnih nesteroidnih antireumatika. Antibiotici su drugi veliki mehanizam koristi, ali i profita. Novi se teško stvaraju. Treba više od 10 godina i ogroman novac da neki novi izađe, a bakterije se brzo prilagođavaju i stvaraju rezistenciju. Tu je naš veliki ponos i velika tragedija bilo to što je troje naših ljudi pronašlo azitromicin, od kojeg je gotovo cijela država mogla živjeti. Nakon njega su otkriveni još samo karbapenemi, kao posljednja linija obrane, no azitromicin je još uvijek prvi izbor za respiratorne infekcije, urinarne infekcije, prostatitise i sl., osobito za ljude koji su alergični za penicilinske antibiotike. Ako smo već imali dugove, mogli smo tvrtki koja je kupila pravo na azitromicin prodati samo pola svjetskog tržišta, a drugu polovicu, primjerice Kinu i zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, mogli smo zadržati za sebe. Nažalost, mi smo prodali sve, pa i dušu. To je bila faustovska prodaja. Ja sam bila u Tibetu i ondje vidjela kako na tlu prodaju azitromicin. Proboj smo napravili također u antivirusnoj terapiji, u liječenju HIV-a. Pretvorili smo ga u kroničnu bolest tako da više nije smrtonosan. No s druge strane nisu pronađeni lijekovi za maligne bolesti. Ipak se rade veliki napori u razvoju citostatika za tumorske bolesti i reumatske bolesti. Međutim, tu se rade i brojne kopije. Iza svakog lijeka kopije stoji pogon pametnih Indijaca, Kineza i Perzijanaca koji rade u farmaceutskoj industriji na zapadu. Kod Amerikanaca zapamte sastav pa ideju odnesu k sebi, doma. Konačno naprave lažne lijekove koji djeluju, no mogu imati nuspojave i pritom još ruše cijene za pedesetak posto. Primjerice, u Hrvatskoj trenutno imamo više pametnih lijekova koji se nazivaju biosimilari koji su dovoljno učinkoviti, ali ne ruše cijene kao u nekim drugim zemljama.

Znate li nešto više o temi ili želite prijaviti grešku u tekstu?
Učitavanje komentara