FOTO: Pixsell/Igor Šoban/TV student

REZULTATI PISA testova i ove su godine pokazali da su naši 15-godišnjaci u svim vrstama pismenosti, u matematičkoj, u prirodoslovnoj i u čitalačkoj, značajno lošiji od prosjeka ostvarenog u 72 zemlje. Zauzeli su 36. mjesto, s time da su u matematičkoj pismenosti ostvarili još lošiji plasman - 41. mjesto.

Budući da je državni tajnik Matko Glunčić iz Ministarstva znanosti obrazovanja i sporta (MZOS) nakon objave rezultata izjavio kako za slab uspjeh naših učenika "očito nije kriv kurikulum", već prije loša opremljenost škola i nedostatna razina obuke nastavnika, pokušali smo doznati što o tome misli nacionalna voditeljica PISA istraživanja u Hrvatskoj Michelle Braš Roth.



Što mislite, zašto hrvatski učenici ostvaruju tako loše rezultate na PISA testovima i to već godinama? Jesu li za to odgovorni nastavnici, loše opremljene škole, manjak sati prirodoslovnih predmeta ili loš postojeći kurikulum koji, suprotno testovima PISA, uči bubanje, a ne razumijevanje? Glunčić je rekao da kurikulum očito nije kriv. Slažete li se s njime?

Rezultati naših učenika su ispod prosjeka OECD-a u sve tri ispitne domene. Oni su takvi od prvog testiranja 2006. kada smo se prvi put uključili u PISA istraživanje. Naravno da ne možemo biti zadovoljni njima. Postoji jako puno prostora za unapređenje obrazovnih postignuća i to u smislu da se suvremenim metodama poučavanja učenici zaista pripremaju za ono što će im u životu trebati, a to definitivno nije reproduktivna razina činjeničnog znanja. Sudionice PISA istraživanja zajedničkom analizom svih ovih rezultata pokušavaju pomoći mladima da se u najboljoj mogućoj mjeri pripreme za život budućnosti. PISA ne ispituje što je dijete sukladno svojoj dobi i propisanom gradivu usvojilo i do koje mjere to može reproducirati, već kako naučena znanja, ali i vještine i stavove dijete može primijeniti u vrlo širokom spektru različitih životnih situacija.

Možemo li onda reći da PISA više potiče razumijevanje, a manje učenje činjenica napamet?

Tako je. Potiče se praktična, funkcionalna primjena naučenih sadržaja, ali PISA se ne odnosi samo na sadržaje već i na vještine i stavove. Istražuje kakva je osviještenost mlade osobe prema mogućnosti nastavka školovanja te kolika je njegova osviještenost o vlastitim strategijama učenja i pamćenja, te koliko su osposobljeni za cjeloživotno učenje. Je li njihova intrinzična motivacija za usvajanje novih sadržaja dovoljna jaka da im omogućuje usvajanje novih znanja i vještina tijekom cijelog života? Naime, PISA pokušava pomoći vladama da učenike kroz kvalitetan obrazovni sustav pripreme za zanimanja koja danas još ni ne postoje, a koja će ti mladi ljudi jednoga dana u svom životu morati obavljati. Dakle, govorimo o velikom spektru novih zanimanja koja tek dolaze, za koja ni ne znamo da će postojati.

Čini se da u tom kontekstu svakako moramo mijenjati kurikulum jer on uključuje i način na koji se uči, a ne samo sadržaj. Zar ne?

Naravno. Kurikulum podrazumijeva niz faktora koji nisu samo obrazovni sadržaji. Posebno je važno da se u tom smislu primaknemo aktivnim metodama poučavanja. Dakle, treba postaviti pitanje imaju li naši nastavnici dovoljno vremena da s učenicima rade istraživačku ili projektnu nastavu. Da se pitamo koliko se toga uopće može napraviti ako je nastavni sat i dalje 45 minuta. Mi smo u TALIS istraživanju 2013. godine na uzorku od 4000 učitelja predmetne nastave u 200 osnovnih škola utvrdili da vrlo mali postotak njih može koristiti aktivne strategije poučavanja. Vjerujem da je to zbog toga što su naši programi jako preopterećeni sadržajem. Propisano je sve što nastavnik mora raditi, tako da im je dana vrlo mala sloboda da nastavu prilagode sposobnostima učenika. Nisu svi učenici u svakom razredu istih intelektualnih, kognitivnih ni socijalnih sposobnosti. Tu bi nastavnik trebao imati određenih sloboda. One, naravno, uključuju i vrlo visoki stupanj njihove odgovornosti jer bi se u protivnom mogle dogoditi vrlo diskutabilne situacije. Naime, to podrazumijeva i mogućnost greške u procjeni nastavnika. Zanimljivo je također da je u dosadašnjim PISA ispitivanjima preko 80 posto roditelja reklo da je zadovoljno sadržajem koji se poučava, kao i kvalitetom načina na koji djeca uče, odnosno nastavnim metodama. Osobno mislim da veliki postotak njih nisu sasvim kompetentni da ocijene kvalitetu sadržaja i metoda te da zapravo nisu ni upoznati sa time. Ja to govorim s pozicije roditelja. Kada smo provodili prvi ciklus ispitivanja, moja kći je bila 15-godišnjakinja, a ja kao obrazovni stručnjak ne bih mogla dati ruku u vatru da zaista znam sve sadržaje koje je moje dijete tada učilo u školi, a pogotovo da znam koliko su adekvatne metode koje su njezini nastavnici tada primjenjivali. Naprosto o tome nisam imala dovoljno informacija. Primjerice, oko 20 posto roditelja ne večera sa svojom djecom i nema vremena za diskusiju o tome što se zbiva u školi. Tu se stoga postavlja pitanje imaju li roditelji pravo vršiti pritiske na one nastavnike koji pokušavaju napraviti iskorak i raditi više na razvoju kompetencija. Naime, događa se da ponekad roditelji znaju reagirati na takve pokušaje i u nekim ekstremnim slučajevima čak traže nadzor inspekcija. Tako nastavnici, koji žele pomoći djeci da se pripreme za budućnost, nažalost, bivaju sankcionirani jer se ne pridržavaju slijepo svih pravila i propisa.

Je li tu problem u samom pristupu obrazovnom sustavu? Naime, u nekim zemljama ta sloboda predviđena je u samom startu.

Da, no već i samo ime Nacionalni okvirni kurikulum trebalo bi predviđati da nastavnici imaju mogućnost prilagoditi nastavu potrebama učenika. Naravno uz obavezu da realiziraju predviđene sadržaje u planiranom vremenskom okviru. No koliko je to u mogućnosti obaviti u zadanom okviru broja sati uz obvezu praćenja učenikova napretka, ispitivanje i provjeru znanja i sve ostale odgojne zadaće, veliko je pitanje.

Ne čini li vam se da naši nastavnici nisu osposobljeni za individualizirani pristup u radu s učenicima kojima je potrebna pomoć?

Na našim učiteljskim fakultetima ne postoji čak niti jednosemestralni kolegij koji bi nastavnike upoznao kako raditi s učenicima s posebnim potrebama. Nastavnici bi primjerice mogli jako puno pomoći djeci koja imaju npr. disleksiju, a u školama nema ni dovoljno defektologa. Smatram da je to nedopustivo. Mislim da smo tu zakazali, a ja na to upozoravam već 20 godina.

Prema onome što se zna o finskom kurikulumu, to je u njihovom modelu dobro riješeno jer je njegova temeljna ideja da se smanji jaz između najtalentiranijih i onih kojima je potrebna pomoć. Ono potiču i najbolje, ali puno pozornosti posvećuju onima koji imaju poteškoća.

Da oni nastoje maksimalno individualizirati pristup svakom učeniku kako bi svako dijete najbolje razvilo vlastite sposobnosti.

Neki ljudi u našoj akademskoj zajednici umanjuju važnost PISA testova i tvrde da su zemlje poput Finske dobre jer se djeca posebno pripremaju za rješavanje takvih testova. Što mislite o tome?

Nije mi poznato da se igdje djeca vježbaju za pisanje PISA testova, međutim, sam način poučavanja i ispitivanja koji je sličan PISA konceptu može podsjećati na to. Zaista nemam spoznaja da bi Finska koja je dug niz godina među vodećim na PISA testovima pripremala djecu za pisanje PISA testa.

Postoji li jasna korelacija između rezultata učenika na PISA testovima i gospodarske uspješnosti?

Da. OECD radi različite analize i simulacije koje ukazuju na izravnu povezanost između uspjeha na PISA testovima i gospodarskog rasta. Naime, ukoliko je mladi čovjek od 15 godina razvio kompetencije koje će mu pomoći da bude uspješan i za cjeloživotno učenje i za nove zahtjeve i izazove na radnom mjestu, onda on time pridonosi i gospodarskom uspjehu zemlje u kojoj živi. OECD također analizira omjer ulaganja u obrazovanje i rezultata koji su dobiveni. Primjerice, neke će zemlje uložiti jako puno u opremu ili u računala, ali ne u stručno usavršavanje nastavnika. Neke druge zemlje će učiniti upravo suprotno. U takvim slučajevima se rezultati značajnije povećavaju. U tom smislu zanimljiv je primjer Portugala koji je odlučio zatvoriti velik broj jako malih škola i uložiti sredstva u prijevoz djece u veća mjesta. Tako im je ostalo novca za kvalitetnije opremanje gradskih škola i za prijevoz i infrastrukturu. To je jedan od mogućih modela koji su dali dobre rezultate.

Kako objašnjavate činjenicu da smo na TIMMS testovima, na kojima su kod nas testirana djeca iz četvrtih razreda, značajno iznad prosjeka, a na PISA testovima značajno ispod?

To su jako različiti načini testiranja. Mada je TIMMS značajno stariji, PISA kao program nije izrastao iz njega. PISA nastoji posebnu pozornost posvetiti kompetencijama i kvaliteti primjenjivog znanja. Zbog toga je PISA koncept bitno drugačiji od TIMMS istraživanja. TIMMS itestovi se provode u četvrtim i osmim razredima, a kod nas je zadnje testiranje provedeno samo u četvrtima. Logično bi bilo postaviti pitanje što se dogodilo s djecom koja su u četvrtom razredu na matematičkom ili prirodoslovnom testu bila iznadprosječna da su do kraja osnovne škole postala ispodprosječna. No TIMMS je orijentiran više na sadržaj kurikuluma, dok PISA pokušava testirati primjenu znanja u svakodnevnim situacijama. PISA testove rješava populacija 15-godišnjaka u kojoj imate neke koji su tada u sedmom razredu, neki u osmom, neki u prvom srednje, a neki u drugom. Naime, neki od njih su ponavljači i još se nalaze u osnovnoj školi u dobi od 15 godina. Ipak, pretežno su to učenici prvih razreda srednje škole i u 27 posto slučajeva drugog.

Više puta ste naglasili ishode učenja u smislu razumijevanja, kompetencija i mogućnosti primjene. To su upravo termini koje su često u svojim prezentacijama koristili voditelji Cjelovite kurikularne reforme na čelu s Borisom Jokićem, a koju su prošle i nove desne vlasti u velikoj mjeri blokirale. Mislite li da je ta reforma išla u dobrom smjeru?

Budući da vodim još jedno OECD-ovo istraživanje i surađujem na još nekim projektima, nisam se dovoljno upoznala s dokumentima Radne skupine. No moram reći da je određeni broj naših kolega i kolegica koji su radili na PISA-i kao koderi, odnosno ispravljači pitanja, sudjelovalo i u radu na reformi. Vjerujem da su kroz rad na PISA istraživanjima naučili dosta o PISA konceptu koje su mogli prezentirati drugim sudionicima radnih skupina.

Kako tumačite činjenicu da su Slovenci puno bolji od Hrvata? Ima li kakve veze s činjenicom da su oni proveli ozbiljnu reformu svojeg školstva dok mi nismo te s njihovim značajno višim ulaganjima u obrazovanje?

Da, njihova ulaganja u obrazovanje i u istraživanje i razvoj su puno veća, a također su puno ranije proveli strukturalnu reformu obrazovanja. Prešli su na devetogodišnje obrazovanje čime su smanjli razlike koje se kod nas pojavljuju u različitim programskim usmjerenjima zbog ranijeg razdvajanja učenika u gimnazije i strukovne škole. Time su, kao i Poljaci omogućili učenicima da značajnije sazriju u zajedničkom okruženju vršnjaka koji imaju različite sposobnosti i koji se međusobno potiču na razvoj. Jedna godina u periodu puberteta kada djeca tek sazrijevaju može učenicima jako pomoći da pokažu bolje učinke obrazovanja. Poljaci su upravo s time napravili veliki pomak u rezultatima između dva  PISA ciklusa. Dakle, učenike koji su imali slabija postignuća nisu smjestili u manje zahtjevne srednje škole, odnosno nisu ih uputili na zanatska zanimanja već su im omogućili da duže ostanu u poticajnom okruženju općeobrazovnog programa. Naravno, važna je i kurikularna reforma koju su Slovenci proveli.

Koji je po vama najveći problem u ovakvim rezultatima PISA testova?

Smatram da je jako važno da se naši rezultati ne tumače samo kao poredak na međunarodnoj ljestvici. Treba biti svjestan da jedan dio naši učenika izlai iz osnovnoškolskog sustava bez odgovarajućih kompetencija. Naime, ako mi u strukovnim i obrtničkim školama imamo oko 60 posto učenika koji nisu ostvarili početnu razinu prirodoslovne pismenosti, što će s njima biti dalje? Oni će imati još samo nekoliko mjeseci nastave, a potom će izaći iz obrazovnog sustava i vjerojatno neće nastaviti s institucionalnim obrazovanjem. Kompetencije primjene znanja u svakodnevnim životnim situacijama koje su trebali steći tijekom osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja, oni možda neće steći. Najbolji primjer funkcionalne primjene matematičkog znanja o kojoj govorim je sljedeći primjer: ako neke od učenika pitate koliko će  kvadrata pločica trebati za pokriti pod kupaonice veličine tri sa dva metra, oni to neće znati izračunati. Ako ih pitate kolika je površina pravokutnika dva puta tri metra, onda će znati kako doći do rezultata umetanjem dimenzija u formulu za površinu pravokutnika. To je znanje naučeno napamet. Kako će se takvi ljudi dalje snalaziti u životu i koliko teže će im biti da razviju određene kompetencije koje nisu stekli tijekom obveznog obrazovanja? To me najviše brine.