UNATOČ tome što je Hrvatska u gotovo 30 godina samostalnosti od druge najuspješnije postkomunističke zemlje uspjela postati druga najneuspješnija, niti jedna vlada nikako da provede neke ozbiljnije reforme koje bi taj trend mogle zaustaviti, upozorava za Index hrvatski znanstvenik Boris Podobnik.

Podobnik je po obrazovanju zapravo fizičar. Studirao je na PMF-u u Zagrebu, a trenutno je prodekan za znanost na Zagrebačkoj školi ekonomije i menadžmenta (ZŠEM) i profesor na Građevinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci. Dva najcitiranija članka Sveučilišta u Rijeci njegovi su radovi. S gotovo 4000 citata u svjetskim časopisima, prema Web of Scienceu, pozicionirao se kao jedan od najcitiranijih hrvatskih znanstvenika.

U hrvatskoj zajednici ekonomista neki njegove ideje smatraju kontroverznima, no u svijetu je surađivao s velikim brojem uglednih stručnjaka i publicirao u uglednim časopisima kao što su Nature Physics i PNAS.

O njemu i njegovim studijama već smo u nekoliko navrata pisali na Indexu. U novom intervjuu tražili smo da nam dijagnosticira razloge zbog kojih se u Hrvatskoj nikako ne pokreću nužne reforme, nego eventualno samo neke kozmetičke.

Sve naše vlade predlažu reforme, kao i ova sadašnja, ali čini se da ni jedna ne zaživi. Što je tome razlog?

Kad neka vlada nije kadra ili ne želi priznati što je osnovni problem u društvu, onda nudi reforme kozmetičke prirode, a takve reforme jasno ne mogu biti dugog vijeka. Brzo se otkrije da nisu učinkovite pa nekoj novoj vladi ostaje da nađe bolje rješenje. Ja mislim da bi nova porezna rješenja trebala prvenstveno riješiti naš gorući problem, a to je ogromna razlika u pravima između javnog i privatnog sektora i to što kod nas javni sektor nije servis privatnog sektora, kao što je u normalnim razvijenim državama, već je često sam sebi svrha, što sam znanstveno dotakao s kolegom Vukovićem.

Nedavno je jedan Britanac s hrvatskom adresom primijetio da kad zaposlenici HTZ-a ne bi radili ništa, to vjerojatno ne bi imalo nikakvog efekta na dolazak turista u Hrvatsku. Dakle, on je rekao da je korisnost HTZ-a jako mala. Kao zemlja visoke korupcije, Hrvatska je uistinu zemlja u kojoj neki u javnom i državnom sektoru mogu godinama primati plaću za posao koji ne treba baš nikome, suprotno nego u privatnom sektoru gdje se posao gubi ako nema kupca na tržištu.

Sigurno je da nisu svi poslovi u javnom sektoru jednako važni i to je lako dokazati. Recimo, kad bi hipotetski štrajkale medicinske sestre i liječnici, to bi svi osjetili jer bi štrajk rezultirao povećanom smrtnošću. Naprotiv, rijetko bi itko primijetio i stoljetni štrajk mnogih naših agencija, a posebno najlošijih ''znanstvenih'' instituta. Jasno, nama trebaju stručnjaci u HTZ-u, DSZ-u i sl., no koliko je tamo stručnjaka, a koliko stranačkih uhljeba, strastvenih igrača Tetrisa?

Koliki je taj postotak stranačkih uhljeba po svim državnim i gradskim firmama, agencijama, a radi se o ljudskom uhljeb-kapitalu koji se taložio desetljećima? Po različitim procjenama, uhljeb-kapital čini nekih 50 do 100 tisuća ljudi koji su posao dobili bez natječaja na osnovu nepotizma ili pripadnosti vladajućoj stranci. Istraživanje dr. Vizek s Ekonomskog instituta pokazalo je kako hrvatska politika u samo jednom mandatu može zaposliti oko 20 tisuća ljudi, što najbolje objašnjava veselje na licu članova pobjedničkih stranaka, od kojih neki u zanosu čak lijepe pršut na čelo. 

No sigurno postoje i druga mišljenja o uhljebima? Zašto oni toliko bitno određuju naše živote?

Upitajmo se, a pitanje je zanimljivo i stručno i znanstveno, za koliko bi Hrvatska mogla smanjiti PDV kad bi se većina tih uhljeba, otkazom ili otpremninom, premjestila u privatni sektor, koji i inače vapi za radnom snagom? Rapidnim smanjenjem uhljeba na održiv bi se način smanjio i PDV, što bi trebao biti cilj svih ozbiljnijih reformi, pa bi se uslijed smanjenja PDV-a povećale plaće ne samo u privatnom već i u zdravom dijelu javnog sektora, dakle vojsci, policiji, zdravstvu i školstvu, povećala efikasnost javnog sektora te smanjila zabrinjavajuća emigracija Hrvata na Zapad.

Upitajmo se nadalje i koliko nepostojanje reformi koje prvenstveno koče uhljebi utječe na eroziju patriotizma, a jačanje lokal-patriotizma. Donedavno su se čak i neki smijenjeni ministri, iz po imenu patriotske stranke, hvalili da su pri dodjeli poslova protežirali lokalne firme.

Ukoliko netko misli da problem ne leži u uhljebima nego u nečem drugom predlažem da pozovemo stručnjake za javnu upravu, recimo iz skandinavskih zemalja, pa neka oni odluče da li nam je javni sektor idealan ili traži korjenite promjene. Ako smo vjerovali u strance kad smo im predali sve važnije banke i firme, pa valjda ćemo im povjerovati i u njihovo mišljenje o efikasnosti našeg javnog i državnog sektora. Samo da li se vlade to usude i učiniti?

Kod nas se često kaže da su Hrvati neskloni reformama. Zašto vlada takva percepcija?

Velika je zabluda i laž da su Hrvati neskloni reformama, kako to političari i lijevi i desni često govore u medijima, nego su reformama neskloni hrvatski uhljebi, i to s razlogom. A na žalost njihovo je mišljenje vrlo važno. Možda netko misli da su OPG-ovci, građevinski radnici, ili vlasnici hotela i restorana, ali i radnici koji rade u njima neskloni reformama? Jasno da to nije istina.

Problem je u tome što uhljebi, premda čine samo nekoliko postotaka svih zaposlenih u Hrvatskoj, imaju nesrazmjerno veliku moć, a to je da, po mom mišljenju, oni kontroliraju sve stranke, dakle odlučuju tko će u njima biti predsjednik stranke, a onda i potencijalni premijer. A ti onda kao premijer, čak i da imaš reformski potencijal, otpuštaj one koji su te izabrali, a koji te mogu i smijeniti ako ih ugrožavaš?

Netko može misliti da nije istina da uhljebi kontroliraju stranke. U redu, ako ne kontroliraju, a zašto onda nema radikalnih reformi? A kako ipak kontroliraju praktično sve stranke, onda je jasno da su upravo uhljebi razlog zašto smo 1996. bili razvijeniji od Estonije oko 50%, a danas je Estonija oko 50% razvijenija od Hrvatske. Mi se nismo mijenjali, a Estonci se jesu. Preciznije, mi jesmo imali neke reforme, ali su se Estonci i puno više i puno brže reformirali od nas. Nije bitno radiš li reforme, nego jesu li te reforme veće ili manje nego u konkurenata.

A brojke su neumoljive.

Sa Slovačkom smo bili na istom nivou 1995, a danas je ta zemlja čije smo turiste nekad pogrdno zvali paradajz-turistima 40% bogatija od nas. Slično, nas i Rumunjska pretiče kada je u pitanju BDP po glavi stanovnika u kupovnoj moći jer su tamošnje vlade, za razliku od hrvatskih, donosile puno radikalnije reforme - recimo njihovim IT stručnjacima rapidno se smanjuju doznake državi. Na ovom primjeru zanimljivo je kako, za razliku od hrvatskih, rumunjski političari znaju koja STEM zanimanja više doprinose rastu modernih društava, čime se i ja znanstveno bavim u zadnje vrijeme.

No nisu samo uhljebi protiv reformi. Na strani uhljeba je i kvaziprivatni sektor koji poslove uglavnom nalazi kroz poslovanje s državom, a takvih na žalost, jer smo korumpirana država, nije malo.

Jesu li uhljebi i korupcija jedini razlog hrvatske nesklonosti reformama? Vidite li još neki jak razlog?

Osim postojanja uhljeba, drugi bi razlog moglo biti to što smo nekad bili najrazvijenija zemlja socijalizma pa se mnogi Hrvati ponašaju poput olinjalog starog plejboja koji radije živi u prošlosti nego išta čini da promijeni sadašnje stanje. Radije grintamo nego se mijenjamo.

A ljudska društva su samo nadgradnja bioloških sustava pa zemlja koja se nedovoljno brzo reformira, što je nešto kao Darwinova teorija evolucije u ekonomiji, u konačnici svoju imovinu predaje onim zemljama koje se brže reformiraju, odnosno evolucijskom terminologijom govoreći - prilagođavaju. Priroda nema milosti prema grintavim spavačima. A tako je malo ostalo u našim rukama i to znamo svi, i zbog toga još jedno vječno hvala hrvatskim uhljebima i kvazidomoljubima.

Zašto mislite da je hrvatski  javni sektor značajno neefikasniji od privatnog?

Upravo se zbog korupcije i uhljebljivanja javni i državni sektor u prosjeku mogu smatrati manje efikasnima od privatnog. Jasno da ta konstatacija ne uključuje doprinos pojedinaca, nego sustava u prosjeku. Mnogi naši liječnici, nastavnici, policajci i vojnici vrlo su efikasni, pa i neki znanstvenici, no usporedimo neke institucije koje postoje i u državnom i u privatnom sektoru.

Kad smo kod produktivnosti u Hrvatskoj, volim isticati primjer HTV-a koji ima oko 2800 zaposlenih, dok privatne televizije, Nova TV i RTL, imaju oko 330, odnosno 240. Jasno je da HTV mora raditi i emisije koje nisu tržišne, primjerice iz kulture, samo to sigurno ne znači da zbog toga mora imati toliko više zaposlenih od privatnih televizija. Mnogi koji su imali doticaja s državnim institucijama primijetili su da često na sedam-osam spavača dođe jedan ili dva koji odrađuju cijeli posao.

Neke institucije i agencije vjerojatno su višestruko predimenzionirane, poput Državnog zavoda za statistiku i Hrvatske gospodarske komore koje obje broje oko 500 zaposlenih (440 odnosno 495), a možda ne bi trebale imati više od stotinjak zaposlenika. DSZ je posebno potkapacitiran u kadrovima sposobnim raditi poslove statistike jer, jasno, ne zapošljavaju se preko veze statističari i matematičari nego osobe puno skromnijih znanja, oni koji i olovku smatraju IT dostignućem.

Recimo slovenska GK ima manje od 100 zaposlenih, pa bi HGK, ako želimo postići barem slovensku efikasnost, trebao imati ne više od 200 zaposlenih ako uzmemo u obzir i broj stanovnika. Dakle, nije da nam DZS ili HGK nisu potrebni, naprotiv. Trebaju nam, ali s manje zaposlenih, a s većom efikasnošću.

Nije li uhljeba ipak premalo da bi oni sami mogli vladati Hrvatskom? Nije li za vladanje potrebna većina od 50% stanovnika?

Da, to je zanimljivo pitanje. Kako to da samo nekoliko postotaka zaposlenih može kontrolirati državu u uvjetima demokracije gdje bi ipak većina, dakle 50% stanovnika, trebala određivati tko je na vlasti? Dakle, premda su uhljebi daleko od većine, oni su izvrsno organizirani i umreženi i čine većinu u svim većim strankama. Ako netko sumnja neka ispita stranačke baze ukoliko je to dozvoljeno. A lijevi i desni uhljebi su braća po uhljebništvu i zajednički im je cilj da ne bude promjena.

Samo zašto baš uhljebi čine većinu u strankama, a ne radnici privatnog sektora, recimo građevinski radnici, konobari ili pomorci? Kad su naše velike stranke uhljebljivale svoje članove i često izmišljale nepotrebne poslove za njih, jasno je da su imale na umu da će takvi ljudi imati na pretek vremena tijekom izbornih promidžbi, a kad obični nestranački ljudi zamrze izbore jer shvate da je nebitno tko je na vlasti, tada ipak ostaje jedna skupina glasača koja sigurno izlazi na izbore, a to su uhljebi.

Oni znaju zašto izlaze na izbore, žele sačuvati svoj posao, puno bolji nego što ga zaslužuju po svom znanju, jer da ga zaslužuju, ne bi im ga stranka namještala bez natječaja. U zagrebačkom Holdingu jedna je analiza pokazala da četvrtina zaposlenih nema potrebne kvalifikacije za radno mjesto, a jasno je zašto. Korupcija!

Na zadnjim EU izborima na kojima je izlaznost bila samo 30%, za dvije naše najveće stranke, HDZ i SDP, glasovalo je oko 40% registriranih glasača, dakle oko 12% stanovnika Hrvatske, što je postotak koji se već ozbiljno približava postotku uhljeba i članova njihovih familija. Recimo, za HDZ je glasovalo ne puno više nego što je članova te stranke.

Zato stranke i dalje povećavaju uhljebljivanje premda za to nema nikakvog ekonomskog opravdanja. No, dok uhljebljivanje očito ima političko opravdanje, njihov stranački interes potpuno je oprečan hrvatskom interesu, što pokazuje naše ekonomsko nazadovanje naspram drugih i veliki odlazak naših ljudi na Zapad.

Ipak uhljebi i kvaziprivatni sektor zajedno još uvijek ne čine većinu potrebnu za vlast. Kako unatoč tome pobjeđuju na izborima? Koja je svrha kontinuiranog uhljebljivanja unatoč rapidnom smanjenju broja stanovnika?

Postoji još jedan razlog zašto je za stranke nužno konstantno uhljebljivanje, što ja opisujem u članku na kojem radim zajedno s kolegom Kovačem. Osim uhljeba jedna velika skupina naših građana su oni koji od korupcije nemaju koristi, ali sanjaju da će jednom imati, dakle to su oni koji se nadaju poslovima u agencijama, državnim firmama, ili recimo zagrebačkom Holdingu. Takvi bi rado bili dio korumpirane hobotnice samo nema mjesta baš za sve.

Stoga naše korumpirane stranke kad uhljebljuju svjesno djeluju na te korupciji sklone sanjare kao jedan oblik Binga, odnosno lutrije u zapošljavanju. Nemaš baš neke velike šanse da ćeš se zaposliti u hobotnici, ali se nadaš da će stranka baš tebe izabrati, što je mehanizam sličan pravim kladionicama. Kad bi naše korumpirane stranke zaustavile uhljebljivanje, ogromna većina ovih koruptivnih sanjara više ne bi glasovala za korumpirane stranke i političare.

Dok god uhljebljivanje postoji, korumpirane stranke imaju te korupciji sklone sanjare na svojoj strani. Ipak, korupciju ne održavaju samo kvaziprivatni sektor, uhljebi i sanjari koji ih milo gledaju i žele im se pridružiti.

Korupciju na žalost održava i ne tako mali dio javnog sektora koji se plaši promjena, a nedovoljno su upućeni i ekonomski pismeni da bi shvatili da svaki loš sustav ima svoj ograničeni vijek trajanja koji našem društvu dobrano otkucava. Volim spominjati Grke koji su se isto tako nadali da se može beskonačno dugo dobro živjeti bez promjena pa su doživjeli zasluženu propast za vrijeme prošle recesije.

A rapidan pad BDP-a najčešće dolazi s recesijama koje u ekonomiji i služe da kazne najslabije i one koji se nisu htjeli mijenjati u dobrim godinama. Nova svjetska recesija je na vidiku jer u tržišnoj ekonomiji ništa nije tako sigurno kao ciklusi ekspanzija i recesija. U Americi je u zadnjoj dekadi BDP porastao 39% (realno 15%), a financijski indeks S&P 500 oko 350%. Je li to baš normalno? Pa i nije, ali zato recesije i postoje, da stvari svedu na normalno.

Mnogi su sretni što konačno imamo svoju državu i ništa drugo ih ne zanima. Oni će vječno samo o ustašama i partizanima. Jesu li i oni dio korpusa nesklonog promjenama?

Na žalost mnogi misle da je najvažnije samo imati državu. No mi smo imali državu i u 16. stoljeću pa su došli Turci od kojih smo izgubili bitku na Krbavskom polju, unatoč prednosti u broju vojnika na našoj strani. Dakle, ta bitka, ali i poraz od Mađara u 11. stoljeću, uči nas kako nije bitno samo imati državu, nego imati je što efikasnijom i jačom, a to bi stvarni domoljubi trebali imati na pameti. Stoga moramo poraditi što više na efikasnosti javnog i državnog sektora jer privatni sektor se i tako sam prilagođava tržištu. Istina, kod nas javni sektor određuje pravila igre za privatni sektor jer kontrolira stranke.  

Kako bi se onda Hrvati trebali dijeliti, a da društvo krene naprijed, jer očito podjele na partizane i ustaše ili lijeve i desne ne idu baš najbolje?

To je uistinu važno pitanje. Hrvati se definitivno dijele na puno načina, kao što ste rekli na partizane i ustaše, lijeve i desne, a ja smatram da se konačno trebamo dijeliti na one koje je sram što postajemo najsiromašnija zemlja EU-a i na one koje nije sram što nas po razvijenosti prelaze Rumunji i Bugari. Uhljebi su, jasno, u drugoj skupini jer njima je vlastiti sebični interes bitniji od interesa države i nacije. Jasno, kad čobanu date da postane menadžer, treba razumjeti zašto mu se novi posao omilio.

No je li nam to baš trebalo?

U skupini onih koji se srame što smo bliže Albaniji nego Švicarskoj ja vidim radnike i vlasnike stvarnog privatnog sektora, ali i pripadnike zdravog dijela javnog i državnog sektora, vojnike, policajce, učiteljice, liječnice, ali i dobar dio umirovljenika. Oni nemaju interesa od uhljeba osim ako nisu s njima u bračnoj vezi. No svatko bi se od nas trebao upitati misli li stvarno da država može ostati stabilna ako toliko puno mladih odlazi na Zapad, dok u isto vrijeme raste broj onih čiji je posao ne samo potpuno nekoristan već je za privatni sektor često čak i izrazito štetan.

Kakve mirovine mogu biti u takvim državama? Dakle, svatko bi se trebao priupitati interese koje skupine zagovara, interese uhljeba i kvaziprivatnika s jedne strane ili pravog privatnog sektora i zdravog dijela javnog sektora na drugoj strani? Hrvate su u prošlosti koštale podjele, no ova je, na žalost, nužna, jer određuje hoće li ili neće biti radikalnih reformi. Dakle, pitajte se na kojoj strani ste vi. 

Podjela na ustaše i partizane nije baš ekonomska podjela, nego primarno svjetonazorska. Ljudima su važni i svjetonazori, a ne samo ekonomija, jer podrazumijevaju određena prava i slobode. Mislite li da brojni Hrvati, koji bi možda i mogli biti za neke gospodarske promjene, upravo po liniji te svjetonazorske linije nesvjesno podržavaju model koji nije ni socijalizam ni kapitalizam, nego rodijački kapitalizam, krivo uvjereni da je ovo što imamo liberalni kapitalizam? Čini se da se svi, i lijevi i desni, svaki iz svojih razloga, boje same riječi "liberalno".

Ljudima su važni svjetonazori, ali do određene granice. Mislim da se lijevi i desni boje liberalnog jer su na vrhu u uspješnim zemljama, kao što je recimo Švicarska, najsposobniji i najpametniji, a ne oni koji nas misle uvjeriti da su do velikog kapitala došli branjem lavande ili predavanjima na privatnim školama. Kao što sam rekao, mnogi neodgovarajuće obrazovani i na ljevici i na desnici došli su na pozicije koje ne zaslužuju pa je prirodno da ne žele reforme koje bi dovele do uvođenja švicarskih ili njemačkih kriterija.

Nije li prirodno da nekompetentni, kad dođu na vlast, krenu sa zapošljavanjem svojih rođaka i djece i nameću rodijački kapitalizam? Pa rodijački kapitalizam je moderna varijanta feudalizma. Na vlasti si ne zato što si uspješan i obrazovan, nego zato što si nekom moćniku rođo ili iz vladajuće stranke. Kao što je u feudalizmu princ bio kraljev sin, a nije se birao na slobodnim izborima, tako danas djeca već zaposlenih u državnom i javnom sektoru imaju daleko veće šanse zapošljavanja u tim istim sektorima.

Dakle, kad imaš korupciju i uhljebnički javni sektor, rodijački kapitalizam nameće se sam po sebi kao moderni feudalizam. On ti omogućuje da živiš dobro s visokom plaćom, a da su rezultati tvog rada pritom nebitni. Kad bi nam došli savjetnici za javnu upravu sa Zapada, kao što sam predložio, mnogi uhljebi morali bi ili otići iz javnog sektora ili prijeći na lošije plaćena mjesta. Uhljebi, jasno, ne žele priznati da su oni glavni problem pa nam nameću teme od prije 80 godina. Pa i podjela na lijeve i desne je danas smiješna. Tko vidi razliku u ekonomiji kad lijevi zamijene desne ili obratno?  

Konačno, kada se zbroje svi ti stranački i rodijački uhljebi, razni lažni invalidi, igrači stranačkih lutrija, privatni sektor na državnoj sisi, zaposlenici javnog sektora koji se boje da bi otpuštanja mogla zadesiti dobre, a ne korumpirane uhljebe, pa se još tome dodaju i njihove uže obitelji, ne približavamo li se već opasno većini koja može odnijeti prevagu na izborima čak i ako nije prava većina?

Apsolutno, nabrojali ste većinu onih koji sigurno glasaju za lijeve ili desne koji  garantiraju status quo u društvu. Mnogi od onih koji se kunu da su ljevičari glasali bi i za krajnju desnicu samo da znaju da se ništa neće mijenjati. A to, jasno, vrijedi i za desničare. Pa pogledajte samo koliko je SDP-ovog plemstva u saboru prešlo na suprotnu stranu, kod Bandića koji podržava HDZ.

Samo niste nabrojali da se u tu skupinu ubrajaju i neki malo vremešniji umirovljenici na koje se lako medijski djeluje, a i oni iz pravog privatnog sektora koji sanjaju da će i njih pozvati u državni ili javni sektor. Očito je da su oni zajedno većina ili su vrlo blizu. No najveći problem je to što naš pravi privatni sektor i nema svoje stranke. Kod nas sve velike stranke štite interese isključivo državnog i javnog sektora i to je naš najveći problem jer svijet nije u modu socijalizma i komunizma, već u modu kapitalizma i tržišne ekonomije.

A kad je svijet u modu kapitalizma, a vi ne potičete tržište i privatni sektor, nego korupciju, nepotizam i neefikasne državne firme, tada je prirodno da nazadujete. Ako orkestar svira valcer, a vi plešete tango, jasno da to nije dobro. Eto svijet svira valcer, a mi smo u mislima u tangu.  

Za kraj, što vi vidite kao rješenje? Da se ljudi koji su sposobni i kompetentni prestanu plašiti reformi? Kako će to učiniti s iskustvima koja imaju? Za koga da glasaju?

Sposobni i kompetentni se u prvoj fazi moraju bolje povezati kao što se i oni drugi dobro povezuju. Sposobni moraju glasati za one koji garantiraju radikalne reforme jer postojeće velike stranke to sigurno ne garantiraju. A radikalne reforme znače i da uistinu samo osvjedočeno sposobni i kvalificirani mogu biti ministri, a ne načelnici zaseoka i mista do 1000 stanovnika. Pa nema složenijeg sustava od ministarstva pa kako to da onda kod nas trenutno svatko može dobro upravljati takvim najsloženijim sustavom?

Sposobni, kad se povežu, u drugoj fazi moraju utjecati na obične glasače isticanjem da su reforme nužne ako ne želimo završiti kao Grčka. Znate, i Grci, koji su nešto više doprinijeli civilizaciji od nas, vjerovali su da - dozvolite mi malo slobodnije izražavanje - kurbin pir može trajati vječno, a ne može. Svatko tko se razumije u tehniku zna da svaki sustav ima vijek trajanja, a onaj koji loše funkcionira traje kraće od onog koji dobro funkcionira. Dakle, Grci su vjerovali, kao i naše velike stranke, da se može bez reformi. I gle čuda, s prošlom recesijom su propali, nekih 20% ljudi u grčkom javnom i privatnom sektoru izgubilo je posao, a mirovine i plaće drastično su pale.

Ako taj scenarij želimo vidjeti kod nas, samo naprijed, ne radimo radikalne, već samo kozmetičke reforme. Usput, nova recesija se približava pa se sjetimo Grčke i kako je prošla. A ako ne želimo grčki scenarij i ujedno nas je sram što smo sad druga najsiromašnija zemlja EU-a, onda moramo rapidno promijeniti stav prema strankama i nešto radikalno poduzeti. Povezivanje pravog privatnog sektora i zdravog dijela javnog i državnog sektora trebao bi biti naš krajnji cilj.