OPET su kolone crnih automobila pod rotacijom vozile po autocesti, opet su političari u istim preuskim sakoima dok im znoj curi niz lice (protokol traži duge rukave) rekli nekoliko prigodnih riječi o Oluji, o braniteljima i o stradanjima. Kako i priliči Danu pobjede i domovinske zahvalnosti.

Onda, par mjeseci kasnije, jedna druga autocesta, magloviti hladan dan, kako je obično u studenome u Vukovaru, opet političari u istim sakoima (bez kaputa – da na televiziji izgledaju bolje), reći će par prigodnih riječi povodom Dana sjećanja na Vukovar.

Treba to obilježiti, treba Oluju dostojno proslaviti, jer je donijela mir i slobodu Hrvatskoj, a treba se sjetiti i Vukovara – i herojske obrane i svih žrtava velikosrpske agresije. No, iskreno, da sam domaći političar, ne bih došao na ni jednu službenu proslavu. Oluju bih proslavio kod kuće, a u Vukovar bih došao izvan službenog protokola, tiho, i poklonio se žrtvama na Ovčari bez ikakvih kamera.

Političari dođu kada ima kamera

Jednostavno – bilo bi me sram pojaviti se u ta dva grada, ta dva simbola koji žive samo jedan jedini dan godišnje. Samo jednom godišnje se tamo pojave političari, samo jednom su tamo okupljeni svi, od vojnika u svečanim odorama do ratnih veterana, svake godine sve starijih. Ljudi su to sada već u pedesetim godinama, neki u mirovni, ali većina još radno aktivna, ljudi su to koji svakodnevno dijele sudbinu svih nas.

No dođite danas ili sutra ili narednog tjedna u Knin. Ako idete do Dalmacije po D1, stanite tamo pola sata. Već su čistači pokupili prazne plastične čaše, komunalno popravlja zelenilo, kafići su se vratili u tužnu normalu. Grad je to koji začudo nema ni nacionalnih tenzija – u istim kafićima sjede i Hrvati i Srbi, domaći i doseljeni Hrvati iz BiH. A sjede i ispred trgovina, pomalo pijući pivo, kako je to u nas već poznati običaj. No, znate što je problem? Nitko ne radi. Osim ponekog Hrvata i Srbina u državnoj službi, po nacionalnom postotku, osim konobarice koja lagano donosi kavu i sanja o odlasku u Split, Zagreb ili Munchen, tamo nema gotovo ničega.

Možete naravno pogledati kakvu muzejsku zbirku, slikati se s tvrđave, ali teško da će netko reći: „Ovdje ću otvoriti firmu!“, „Ovdje ću doći raditi!“, „Ovdje imam budućnost!“

Nekada je Knin imao nešto industrije, a Vukovar je bio bogat

Imao je prije rata Knin svoju tvornicu vijeka, imao je i željeznicu koja je bila sustav za potpuno izmišljena radna mjesta kako bi eto svi bili zaposleni, imao je i još par stvari – rasulo se to tijekom rata, jer ta paradržava „RSK“ nije nikada proradila. Sjećam se pomalo bizarne vijesti o prvoj kiši nakon oslobođenja – Knin je poplavio. Martićeva paradržava nije uspjela ni održavati odvode za kišu u svom „glavnom gradu“! Toliko o njima.

Vukovar. Što reći? Bila je to jedna od najbogatijih općina u bivšoj Jugoslaviji. Imao sam čast raditi s vukovarskim veteranom, pričao mi je o gradu kakav je bio, ponosan i lijep na obali Dunava. Jasno je da je agresija praktično sve uništila. Jasno je i da je okupator nosio stvari za sobom, krali su čak i tračnice s pruge – ali što smo mi napravili nakon 1997., nakon Mirne reintegracije? Više od dvadeset godina je prošlo!

Naša jedina dunavska luka

Jasno je da se ogromna socijalistička industrija koja je bila u Vukovaru nikada neće vratiti – danas se takva proizvodnja seli i iz Kine. Ali što smo smislili novo? Nemojte me pogrešno shvatiti, treba obilježiti Dan sjećanja, divno je i dirljivo kada vukovarske ulice po cijeloj Hrvatskoj zasvijetle pod svijećama na spomen žrtava, ali Vukovar je zaslužio puno više! Vukovar je zaslužio biti ponovno hrvatski biser na obali Dunava, jedina naša dunavska luka, mjesto putem kanala Rajna - Majna - Dunav spojeno sa svim velikim europskim gradovima i atlantskim lukama.

Ima tome godina, obavljao sam svoju dužnost u Lučkoj upravi Vukovar, cijela luka se sjatila kada je posebnom dizalicom (pretežak za one lučke) Končarov transformator prebačen s prikolice kojom je došao iz Zagreba u brod kojim je krenuo kanalima za Amsterdam ili Rotterdam, pa dalje za Južnu Ameriku. Koji je to ponos bio – hrvatski proizvod hrvatskom lukom ide na drugu stranu svijeta, jer je netko zaključio kako je najbolji i kako želi upravo taj hrvatski proizvod, koji zbog veličine ne može do Rijeke, već u Vukovar, pa na dugi put kontinentom…

Ljudi odlaze, stanovi se prodaju

Razvoj je stao. Nedavno čujem, čovjek prodaje stan u Vukovaru za cijenu manju nego osrednja garaža u Zagrebu. Nema posla. Kao i u Kninu poneki Hrvat i poneki Srbin dobivaju plaću iz proračuna. Nešto preostalih pogona se bori s minimalcem ili plaćama debelo ispod državnog prosjeka. Da bi stvar bila gora – odvojene škole (nešto ugurano u sporazum o Mirnoj reintegraciji 1997.) stvaraju nove nacionalne podjele – jer čim ste podijelili djecu, podijelili ste kasnije i odrasle ljude.

No, vratimo se na temu – iz Knina i iz Vukovara se odlazi, odlazi se i više nego iz nekih drugih gradova, jer nikakvog razvoja nema. Sitne državne intervencije i neke porezne povlastice koje imate u Vukovaru (a opet ih možete više iskoristiti ako imate višu plaću) nisu dovoljne. Učinkovit razvojni model tih dvaju gradova ne postoji. Ne postoji istina za cijelu Hrvatsku osim gradnje apartmana, ali ovdje je to posebno i teško izraženo. Politika nije učinila ništa da Knin i Vukovar postanu gradovi koji žive, u kojima ima mladosti i u koje se ljudi – zašto ne – doseljavaju zbog poslom.

Teška su bila vremena, nadmoćni agresor, trećina teritorija okupirana, ogromna fronta, pad Vukovara, pa primirje, pa Maslenica, Bljesak, Oluja, Mirna reintegracija… Sve smo to prošli, teško, no junački. Ali, u ovoj drugoj borbi, te gradove privesti svrsi, te gradove vratiti u život, ne u obliku rente i plaćanja državne službe i penzija, nego u obliku mogućnosti da se radi i zaradi – tu je Hrvatska u zadnjih 20 godina gotovo potpuno zakazala. Sve vlasti, odreda.

Čekamo nekog novog političara

Čekamo nekog političara koji će se za Knin i Vukovar brinuti na drugi način, koji će svoje divljenje pobjedi u Kninu i počast stradalima u Vukovaru odraditi tiho, bez kamera, ali će nakon godinu-dvije stati pred kamere i reći: „Evo, našli smo ulagače, dali smo im dobre porezne uvjete i u naredna tri mjeseca 500 ljudi će ovdje naći posao!“ U Kninu ili Vukovaru. To bi bio potez. Ljudi su za Hrvatsku ginuli kako bi Hrvatska živjela. A život nekog grada nije život ako nema gospodarstva, ako nema ljudi koji idu na posao da to nije samo državna služba, ako nema ljudi koji tu vide budućnost za sebe i djecu. Kada pogledamo cijene nekretnina, oko primjerice Vukovara, sve postaje jasno.

Zato, dame i gospodo političari, bolje bi bilo da niste u ta dva grada jednom godišnje, ali da ostalih 364 dana u godini barem 10 minuta dnevno napravite nešto za Knin i Vukovar.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala